I uza sve to bi se reklo za Miljenka Smoju, da je kojim po sebe i po
književnost sretnim slučajem Talijan, Poljak, a pogotovu Francuz, kako
je riječ o piscu izrazite katoličke i franciskanske ispiracije. Crkva je
u središtu njegova svijeta, socijalni imaginarij mu je gotovo sasvim
biblijski, vrijeđa ga licemjerje popova i njihove institucije, razgovara
sa životinjama, psima i mačkama, prirodu doživljava kao djelo višeg
nauma. U političkom je smislu naivni anarhist, dijete je vijeka i puka.
Za talijanskoga književnog povjesničara, za njegovog kolegu Poljaka,
Miljenko Smoje je idealtipski katolik. Za Francuza i francusku
romanesknu tradiciju katoličke inspiracije, onu u dvadesetom stoljeću,
Smoje je u svemu tome pomalo i natražnjak.
Za Hrvate, pak, za hrvatske katolike, one među njima koji su za njega
uopće i čuli, za Splićane u Boga vjerujuće, Miljenko Smoje antikrist
je, bezbožnik, Sotona. Za ovog čitatelja, pak, on je pisac koji nije
imao sreće s temom, kao ni s jezikom i svijetom iz kojeg je potekao. Na
kraju, nije imao sreće ni sa svijetom koji je stvorio. Moglo bi se reći
da je Smoju Sotonom i antikristom proglasio upravo svijet koji je Smoje
stvorio. Kako bi izgledao Split da nije bilo njega? Kako bi izgledao taj
srednjodalmatinski i dalmatinski svijet u dvadesetom stoljeću, ili
općenito nakon Marka Marulića, da ga Smoje nije uobličavao u svojim
novinskim tekstovima, televizijskim serijama i knjigama? Nikako. Ne bi
ga bilo.
Ako nije imao sreće s temom i sa svijetom što ga je stvorio, ako nije
imao sreće sa svojim inherentnim i neizbježnim katolištvom, Miljenko
Smoje imao je sreće s onih nekoliko ljudi koji su mu došli na sprovod.
Ili s nekolicinom njih. Barem jednim među njima. S fotografom i svojim
sunasljednikom Feđom Klarićem, koji ga je za života slikavao (što je
manje bitno) i koji se nakon njegove, pa nakon Lepine smrti brine o
njegovoj zaostavštini.
Knjiga “Judi i beštije”, podnaslova “ratna kronika Maloga mista”,
objavljena u Hena comu, dvadeset i treću godinu po piščevoj smrti,
veliki je događaj za sve njezine buduće čitatelje, ponajprije one koji
su doživjeli 1991, pa su u međuvremenu već pomalo i zaboravili tu nultu
godinu svojih života, te tko su i što su bili, i što su te godine
osjećali. Pisac svoje čitatelje vraća na početak, i taj početak
objašnjava koješta od onoga što je uslijedilo.
Knjigu je pisao u vrijeme kada je otišao u mirovinu i prestao biti
aktivni novinar, a prije vremena u kojem se aktivirao kao penzioner i
nastavio pisati pod sasvim novim uvjetima i iz neke drukčije
perspektive. Te 1991. na njega se pomalo bilo i zaboravilo, jer će se
novokatolici i novohrvati, zajedno s biranim svećenstvom, tek naknadno
sjetiti da bace fetvu na Smoju. Te je godine on bio običan čovjek, a
pomalo i tipičan Hrvat u tranziciji iz jedne u drugu državu i iz jednoga
u drugo životno raspoloženje. I to je za ovu knjigu, kao i za njene
čitatelje, silno važno. Piščeva raspoloženja su umnogome raspoloženja
zajednice u dramatična, prevratna vremena.
Ratna kronika malog mista nastaje bez velikih ambicija da bude
objavljena, a možda i bez svijesti o tome što bi ona zapravo trebala da
bude: knjiga, zbirka neobjavljenih novinskih tekstova ili nacrt za
televizijsku seriju. Osnovni razlog Smojine neodlučnosti i zbunjenosti
je što ni on, kao ni većina ljudi, te 1991. ne zna kako bi ono što se
naokolo zbiva moglo završiti. I nema jasnog racionalnog i emocionalnog
određenja. Stižu vijesti o srpskim zločinima po Slavoniji, JNA sa
zemljom sravnjuje Vukovar, u hotele i radnička odmarališta stižu
izbjeglice, najprije iz Slavonije, pa iz dalmatinskog zaleđa, JRM
blokirala je luke, topovnjača Split puca po gradu po kojem je ponijela
ime, ali, istovremeno, eto i slike Ante Pavelića u izlogu brijačnice,
naočigled policije jedna po jedna srpske kuće i vikendice lete u zrak,
stvara se fama o snajperistima i petoj koloni, uniformirana čeljad
“oslobađa” po Splitu vojne i srpske stanove… Pisac sve to bilježi i
prema svemu se više emocionalno nego racionalno određuje. Čas se
oduševljava hrvatskim osamostaljenjem, čas se uživljava u perspektivu
one dvojice malomišćanskih Srba i osvještava činjenicu da je on taj
kojemu njih dvojica mogu sjesti za stol. On i više nitko.
Ta podvojenost osjećaja, afekata, nagona, koja pisca baca čas na
jednu čas na drugu stranu, ono je što ovu knjigu u današnjem vremenu
čini neobičnom i neočekivanom, a s druge strane i autentičnom.
Kada Smoje, čuvši samo za granatiranje Splita, govori da bi bacio
atomsku bombu na Terazije, on izgovara jednu od najistinitijih i
najautentičnijih rečenica ove knjige. Koju bi mu, hulje, naravno mogle
ispostaviti na račun. Ali hulje i jesu hulje zato što krivotvore račune.
Istovremeno, međutim, onaj koji izgovara tu rečenicu isti je onaj s
kojim i tad za stol sjedaju jedina dvojica Srba u Malom mistu i koji
odbija ne primijetiti kako srpske kuće lete u zrak, dok slavna hrvatska
policija sliježe ramenima.
Miljenko Smoje nije bio ni politički analitičar, ni esejist. Bio je
rasni pripovjedač, genijalni konstruktor jednoga književnog jezika, koji
je najprije bio samo njegov, da bi zatim bio pretvoren u idiom. Tko god
bi, naročito po novinama, poslije pokušavao da piše po dalmatinski,
zapravo bi, manje ili više uspješno, imitirao Smojin jezik.
Pojedina poglavlja ove knjige mala su pripovjedna remek-djela,
svedeni romani, skice velikih epskih cjelina što nikada neće biti
napisane. Recimo, “Smrt ribara”, jedva kartica teksta, u kojoj opisuje
sprovod što prolazi pokraj plaže, a svi kupači pred tom tužnom povorkom
bježe u more: “Kako ćeš gol stat mirno i poklonit se pokojniku.” Zatim u
nekoliko rečenica ispripovijeda cijeli pokojnikov život, tačno i
istinito, kao da ga pripovijeda sam Ivo Andrić:
“A u povrci pogrebnoj judi i žene nisu ukipljeni, šutljivi, nego
ležerni i ka da su u šetnji, ćakulaju, niki se i smiju. To pričaju
anegdote iz života pokojnika. Umra je stari ribar, jedan od najstariji
stanovnika Maloga mista. Bija je dobar, pošten čovik. I duhovit. Zanju
tiradu je i ispalija nedavno dok je krpija mrižu prid kućon, a jedna
lajona je na ponistri nabrajala šta je ona sve učinila za partizane.
Troje in je dice dala, dva sina i ćer.
– Ne pizdi, Mande, dala si ji troje, a vratilo ti se četvero. Oli se više ne spominješ da ti se ćer vratila noseća?
Lipo je i šesno umra. Uredija je sve mriže i parangale, brod i alate,
i kad je sve bilo stivano ka u apoteku, lega je u posteju i reka adio
bilome svitu.”
Zatim priča o svome prijatelju, također ribaru, slavnome liku iz
drugih njegovih proza, Šantu. Pa kaže kako je Šanto s dvojicom svojih
sinova otišao u partizane, i vratio se sam. Sinovi su mu pali na nekim
sutjeskama. Na mrtve je sinove primao neki mizerni mjesečni doplatak.
“Pošćer mu donija te pineze, on ji gleda i tužno vrti glavon:
– E, dico moja, da san vas jema dvadesetak i da ste svi izginuli – onda bi se dalo živit!”
Zbog ovakvih je scena i rečenica pisana knjiga “Judi i beštije”. Zbog
njih je, uostalom, Miljenko Smoje i pisao. I zbog njih bio veliki pisac
jednoga svijeta, čija je veličina dopirala i do onih koji iz tog
svijeta nisu potekli. On nije izmišljao, nego je osluškivao svijet i
bilježio. Zapisivao je ono što su govorili ljudi i o čemu su razmišljali
psi, stvarajući tako gorko-smiješnu odu životu u svijetu što ga je, u
to nije bilo baš nikakve sumnje, dragi Bog stvorio s nekom jasnom
namjerom. I sada se ljudi zlopate s tom Njegovom namjerom, i na Boga se
ljute više nego što se Bogu mole. Takav je bio Smojin svijet, takva je i
ova knjiga. A onda se, na svoju sramotu, svijet odrekao svoga
stvoritelja. Dalmatinski svijet odrekao se Miljenka Smoje.