Kada je prije dva mjeseca na fasadi zgrade u zagrebačkoj četvrti Utrine, u kojoj živi pisac Miljenko Jergović, osvanuo sad već glasoviti grafit – crnim autosprejem ispisano “Jedne kolovoške noći, Miljenko neće dobro proći”, a plavim dodano “Naša država, naša pravila” – cijela se Hrvatska digla na noge otkriti nepoznatog autora. Na kraju svoje privatne istrage Jergović je ironično zaključio kako “sumnja na predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića i na ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića“, koji su zaključno s prihvaćanjem simboličnog visokog pokroviteljstva nad Thompsonovim koncertom na Hipodromu i službeno u javnom prostoru normalizirali ustašku ideologiju i ustaško nasilje, dok je Vladina istraga završila – kako već završavaju istrage u kriminalističkim romanima – neočekivanim obratom: za ispisivanje nedvosmislene prijetnje odgovoran je sam Miljenko Jergović.
“Vlada će nastaviti pridonositi stvaranju tolerantnog i uključivog ozračja u društvu”, koncilijantno je na kraju saopćio Plenkovićev kabinet, “a isto se nadamo da će početi činiti i gospodin Jergović.”
Dobro, to smo shvatili, Jergović je odgovoran za “netolerantno i isključivo ozračje u društvu”, koje je na koncu i rezultiralo prijetnjom na fasadi njegove zgrade. Tko je, međutim – ako nisu Plenković i Božinović – te kolovoške noći zaista taj grafit i napisao? Ne znamo ni danas, puna dva mjeseca kasnije. Nitko zbog toga nije priveden i saslušan, a kamoli optužen. Istraga, što bi se reklo, tapka na mjestu.
Da su se, međutim, Plenkovićeva vlada i Božinovićeva policija umjesto netolerantnim Jergovićem bavile autorom prijetećeg grafita, kao što se i inače umjesto tolerantnim zločincima bave netolerantnim žrtvama – pa čak i da se osumnjičenim Jergovićem bavila onako kako se policija zaista bavi osumnjičenicima – istraga bi trajala točno deset minuta.
Jedan detektiv dobio bi u zadatak pročitati što to piše osumnjičeni bosansko-jugoslavenski pisac, i već nakon desetak minuta otkrio bi samo mjesec i pol stari Jergovićev tekst, kolumnu iz srpnja ove godine, koja započinje ovako: “Jedne kolovoške noći 2019. nepoznat je netko plavim autosprejem ispisao pothodnik između Utrina i Zapruđa, kao i stambene zgrade u ta dva naselja. Uz simbole Dinama i jedne Dinamove navijačke skupine, crtano je klempavo U s križem ili bez križa, te još dva zanimljiva znaka: dvostruka starogermanska runa sig, koja je označavala Schutzstaffel, pretorijansku gardu Adolfa Hitlera, te kukasti križ, hakenkreutz ili svastiku.” Jedan od tih kukastih križeva, “jedne kolovoške noći 2019. ispisan na dječjem igralištu, lijep i krupan, i šest godina kasnije kočoperi se očuvan bolje od Baščanske ploče”, zabilježio je Jergović u tom tekstu, objavljenom pod naslovom “Zašto je normalan kukasti križ na dječjem igralištu u Novom Zagrebu?”.
I jasno, mjesec dana kasnije na Jergovićevoj zgradi u Utrinama osvanulo je – “Jedne kolovoške noći, Miljenko neče dobro proći”.
U cjelokupnoj povijesti Policijske uprave zagrebačke nisu imali lakši slučaj. U prvom razredu srednje policijske škole “Josip Jović” takve daju za testiranje sposobnosti logičkog zaključivanja: u koju rupu ide zelena drvena kocka, u koju plava drvena kugla, tko je krilati uljez na crtežu s ribicama, a tko je na zgradu u Utrinama napisao “jedne kolovoške noći”?
Nikad lakši slučaj.
Ili barem nikad lakši slučaj za policiju koja se bavi policijskim poslom. Umjesto toga, međutim – umjesto racije među pripadnicima Hitlerjugenda i ustaške mladeži iz redova Dinamove navijačke skupine – Plenković i Božinović optužili su samog Jergovića. Zašto? Radi toga, to je sada barem jasno, da zametnu vlastiti trag.
Ni dva mjeseca kasnije, naime, na fasadi zgrade u splitskoj četvrti Manuš, u kojoj živi novinar i pisac Jurica Pavičić, osvanuo je crnim autosprejem ispisan grafit, “Komunjaro šugava, jebemo te u guzicu”, uz nespretno iscrtan znak zabrane lijevog skretanja.
Ni autorski, ni poetički, ni svjetonazorski, ni politički, ni ideološki, niti ikako, nema u našoj maloj komunjarskoj zajednici dvojice međusobno udaljenijih likova od Miljenka i Jurice. Oni se, da skratim, ne podnose. Ili, dobro, teško podnose. U svemu, da skratim, jedina je njihova zajednička crta ona na kojoj stoje u čvrstoj opoziciji prema Andreju Plenkoviću i njegovoj Vladi, odnosno ustašizaciji Hrvatske: jednako kako je nakon desničarske ljetne kulturne revolucije Jergović optužio premijera za normalizaciju i standardiziranje ustaštva, tako ga je nakon Thompsonovih koncerata u Zagrebu i Sinju, te ustaškog skandiranja na Poljudu, javno optužio i Pavičić.
“Plenković se u cijelom tom ‘maršu na Zagreb’ ponašao i ponaša kao Vittorio Emanuele: bolje da fašiste primim pod skute nego da ih imam za neprijatelje. Pa je uoči koncerta na hipodromu MPT-u prišao u Canossu i poljubio mu prsten. Pa je na koncert poslao četiri svoja ministra. Pa je pustio da jedan od tih ministara prizna da je uzviknuo ‘Spremni!’, jer je, dakako, to bio taj kontekst. Bila je ‘dvostruka konotacija'”, napisao je Pavičić u tekstu pod naslovom – “Nema više pretvaranja: Plenković im je otvorio vrata, i sad se ponaša kao da to ne vidi”.
Kroz ta širom rastvorena vrata u javni je prostor onda provalio sav talog hrvatskog društva, a u toj bujici i besprizorna naplavina humanoidnih hemoroida iz nečega što se zove “Hrvatski tjednik”, koji je na naslovnoj stranici objavio klasičnu potjernicu s fotografijama “sedmorice novinskih batinaša”: uz Jergovića, tu su još i Ante Tomić, Ivica Ivanišević, Branimir Pofuk, Viktor Ivančić, te potpisnik ovih redaka i, naravno, Jurica Pavičić.
Površnom pratitelju hrvatskih društvenih i političkih prilika može, dopuštam mogućnost, izgledati prilično idiotski nas sedmoricu ostarjelih i ocvalih pisaca i žurnalista nazivati batinašima, ali ne i onima upućenima. “Vlada će nastaviti pridonositi stvaranju tolerantnog i uključivog ozračja u društvu, a isto se nadamo da će početi činiti i gospodin Jergović”, podsjetit će upućeni na riječi iz priopćenja Plenkovićeve vlade, koja je upravo žrtvu optužila kao netolerantnu i isključivu. Ukratko, shvatili ste, okorjelog batinaša kakvi smo i nas ostalih šestorica, na čelu sa starim batinašem Jurom.
I jasno, točno mjesec dana kasnije na Jurinoj zgradi na Manušu osvanulo je – “Komunjaro šugava, jebemo te u guzicu”.
Andrej Plenković sada, međutim & zanimljivo, šuti. Četiri dana prošla su otkako je slavna banda Nepoznatih Počinitelja ispisala grafit na Pavičićevoj zgradi, a i ministar unutarnjih poslova, i ministrica kulture, i sam predsjednik Vlade šute i prave se da ništa ne čuju i ne vide: ni prijetnje Jurici, ni ustaše u javnom prostoru, ni ono, kako se zove, ozračje u društvu. “Plenković im je otvorio vrata, i sad se ponaša kao da to ne vidi.”
U cjelokupnoj povijesti Policijske uprave splitsko-dalmatinske nisu imali lakši slučaj. U prvom razredu srednje policijske škole “Josip Jović” takve daju za testiranje sposobnosti logičkog zaključivanja: u koju rupu ide zelena drvena kocka, u koju plava drvena kugla, tko je u zagrebačkim Utrinama napisao “Jedne kolovoške noći Miljenko neče dobro proći”, tko je pak jedne tople i vlažne listopadske noći poželio šugave komunjare jebati u guzicu, a tko se jedini u cijeloj Republici Hrvatskoj ponaša kao da to ne vidi?
Nikad, kažem, lakši slučaj.
Tko je dakle sljedeći? Eh, tko je sljedeći. Kako hrvatska policija to može znati? Nikad lakši slučaj to ne bi bio, samo kad bi neke ustaške novine pod simboličkim visokim pokroviteljstvom Plenkovićeve vlade policiji pred nosom objavile, nemam pojma, nekakav spisak s imenima, prezimenima i fotografijama svih glavnih batinaša koji pridonose netolerantnom i isključivom ozračju u hrvatskom društvu. I to, recimo, na naslovnoj stranici, da se nitko ne može praviti da ne vidi.
Pa da se jedne duge mračne noći Hrvatska konačno riješi svih tih batinaša i šugavih komunjara. I postane tolerantna, uključiva, lijepa i naša, kakvu je Andrej Plenković sanjao tisuću godina.