Svake
godine, malo nakon novogodišnjih praznika, na televizijskom ekranu pojavi se
čovjek ledenog izraza lica, samouvjeren, s nekim iritantnim prezrivim
smiješkom. On je liječnik, direktor bolnice za infektivne bolesti, i govori
kakva će ove godine biti gripa. Visoka temperatura, bol u grlu, opća slabost i
glavobolja, pa iako su simptomi svake godine isti, gledatelji ga vrlo pozorno
slušaju, da bi u narednim danima i tjednima uspoređivali vlastite osjećaje i
raspoloženja sa simptomima ovogodišnje gripe.
Ove godine
je, kaže, gripa zbog hladnih i snježnih siječnja i veljače malo zakasnila, pa
se i on na ekranima pojavio kasnije nego inače. Gripa će, kaže on, biti praćena
visokom temperaturom, bolom u grlu, općom slabošću i glavoboljom. Neće biti ni
svinjska, ni ptičja, ali je praćena još jednom epidemijom: mišjom groznicom. A
ona se manifestira visokom temperaturom, općom slabošću, bolom u krstima,
naročito u predjelu bubrega. Katkad se zna manifestirati i krvarenjem. Nisam ga
dovoljno pažljivo slušao, pa nisam čuo kakvim krvarenjem.
Upravo smo,
kaže doktor, na vrhuncu ovogodišnje epidemije gripe.
Televizijska
ga voditeljica pita je li ovo baš epidemija.
O, kako da
ne, kaže on, bolesnici nam već leže po hodnicima. Osim toga, gripa se i
manifestira samo kroz epidemije. Ako nema epidemije, nema ni gripe, govori on i
smije se. Ali rijetkost je, velika, velika rijetkost da prođe zima bez
epidemije gripe. Zadnje riječi naglašava s velikom ozbiljnošću. Kao da bi zbog
nečega moglo biti jako loše ako zima mine bez epidemije gripe.
Sljedećih
dana po Zagrebu ću viđati ljude s kirurškim maskama na licima. Ne bude ih
mnogo, ali ih ima čim preko televizije najave da je epidemija počela. Pojavili
su se one godine kada je svijetom prvi put zavladala fama o svinjskoj gripi i
kada smo na televiziji mogli gledati ljude koji su u londonski metro ulazili s
kirurškim maskama na licima ili su se gurali tako po ulicama Hong Konga. U Hong
Kongu je, čini mi se, takva gužva da je, možda, i normalno da ljudi stave
kirurške maske prije nego što izađu na ulicu. Neugodno je s nepoznatima
razmjenjivati dah, čak i ako u njemu nema bolesti.
Sljedeće što
će se dogoditi bit će da ću po cesti i oko tržnice viđati manje penzionera.
Ljudi će ostajati kod kuće i čekati da epidemija prođe.
Nekada su na
kraju informativnih emisija emitirane vijesti o vremenu. A sad uz meteorološku
slijedi i biometeorološka prognoza te kratak izvještaj o širenju epidemije
gripe.
Gripa je i
nekad postojala.
Krajem zime,
čim bi se otopili veliki snjegovi, započinjale su epidemije. Uz gripu, išle su
dječje bolesti: šarlah, zaušnjaci, ospice, pljuskavice (varičele ili, kako se u
Zagrebu kaže, vodene kozice), i sve je to dolazilo i prolazilo u nekom
uobičajenom ritmu mjesečevih mijena i smjenjivanja godišnjih doba. Danas mi se
čini da su rijetke bile godine kada bih prve proljetne dane dočekao zdrav.
Obično sam ležao u krevetu i bolovao od nečega. Odrasli su bili zdravi. Zbog
nečega, odrasli su uvijek bili zdravi, osim ako ih ne bi zveknuo infarkt.
Ali ne
sjećam se da su postojali doktori koji bi svake godine najavljivali epidemiju
gripe. Da je u ono vrijeme neki od njih kazao kako će ove godine gripa biti
praćena visokom temperaturom, bolom u grlu, općom slabošću i glavoboljom,
sigurno bi se našao netko da mu odgovori
da je tako svake godine i da je gripa uvijek praćena visokom temperaturom,
bolom u grlu, općom slabošću i glavoboljom.
Sezonska
cijepljenja nisu bila u modi, pa se, možda, i zato nije govorilo o epidemiji.
Ili smo, možda, živjeli u drukčijem društvu, pa i drukčijom kulturi. Nije bilo
pristojno uznemiravati građanstvo kojekakvim vijestima. Čak je i u Krivičnom
zakoniku SFRJ postojao nekakav članak kojim je bilo inkriminirano širenje
“lažnih i uznemirujućih vijesti i glasina”, pa se zbog takvih stvari
znalo i odrobijati. Možda takav članak postoji i danas, a možda se ljudska
sloboda sastoji i u tome da možeš do mile volje plašiti i uznemiravati javnost.
Uostalom,
kakva bi to danas i bila vijest ako ne bi najavljivanja neku katastrofu
masovnih razmjera? Svejedno je govori li se o propasti eura, izraelskim
prijetnjama Iranu, masakru ljudi u Siriji, formiranju Vijeća ministara ili
epidemiji gripe, nad čovjekovom glavom visi prijetnja. Ako nema prijetnje, ako
se, stručno rečeno, konzument informacije dobro ne isprepada, mora da novinar
nije dobro obavio svoj posao. Mediji koji ne plaše svoje čitatelje, gledatelje
ili slušatelje nisu komercijalni i uskoro bi mogli propasti.
U ono
vrijeme, godine 1972, zemlji u kojoj smo živjeli, Jugoslaviji, ozbiljno je zaprijetila
epidemija velikih boginja. Ta bolest je smrtonosna, a indeks njezine
infektivnosti je dvostruko veći nego u obične gripe. Vlasti su, međutim,
organizirale cijepljenje, širenje bolesti je zaustavljeno, a spriječeno je
uznemiravanja i plašenje naroda. Jugoslavija je, govorilo se, bila tako
društveno organizirana da je jedina u Europi mogla zaustaviti epidemiju velikih
boginja. Tko zna je li to istina, ili se tako pričalo po Zapadu zbog
fascinacije Titovim socijalizmom sa ljudskim licem, ali ne daj Bože da nam
danas zaprijete velike boginje. Ne samo da epidemija ne bi mogla biti
zaustavljena, nego bi nastala medijski i politički programirana panika, koja bi
nužno izmakla kontroli, pa bi se društvena zajednica rasturila i prije nego što
bi se ljudi razboljeli. A ne postoji više ni ta vojska koja bi mogla zaustaviti
ljude kad pomahnitaju od straha.
Manje je
straha u Jugoslaviji strahovano zbog velikih boginja, nego u Hrvatskoj zbog
ptičje gripe, svinjske gripe, kravljeg ludila ili zbog jedne obične sezonske
gripe. U ono vrijeme sloboda pojedinca zasnivala se, između ostaloga, na
slobodi od svakoga straha. Pa su nam onda znali koješta i prešutjeti, da ne
bismo strahovali. Danas se sloboda pojedinca zasniva na slobodi strahovanja od
svega i svačega. Čovjek u strahu novcima kupuje lijek za ono od čega strahuje.
I gledam
tako tog zagrebačkog doktora koji svake godine najavljuje gripu, pa razmišljam
što njega čini sretnijim: bolest ili zdravlje? On je poput onih oficira JNA
koji su se cijeloga života pripremali za rat. Nekima od njih rat je zaista bio
životno ispunjenje. Drugi su, pak, bili normalni ljudi.
Gripu, kažu,
treba preležati.
Nakon što je
preboli, čovjek stekne neku vrstu imuniteta. Ali samo na jedan određeni tip
gripe. Na druge tipove ne. Tako da ni od tog imuniteta nema velike koristi, jer
nikada unaprijed ne može biti siguran hara li ove godine baš ona gripa koju je
on već prebolio.
tekst preuzet sa prijateljskog portala www.radiosarajevo.ba