Dubrovačka „Gradska kavana” bila je, u ona vremena, jedan od najglamuroznijih ugostiteljskih objekata socijalističke Jugoslavije. Njezin sjaj nije bio u enterijeru, niti u odabranim jelima i pićima. Glamur „Gradske kavane”, koju su Dubrovčani, još uvijek neuznemireni topovskim granatama s armijskih topovnjača i minama iz minobacača porazmještanih po okolnim brdima, uporno nazivali kafana, kao što je za njih i kava, kao i za većinu Dalmatinaca, bila kafa. Sve do početka sedamdesetih, to službeno i jest bila „Gradska kafana”, a onda je, kao obol nekim širim političkim dešavanjima, jedno naše slovo zamijenjeno drugim našim slovom. Ali ne bismo danas o tome, nego bismo o glamuru.
„Gradska kavana” bila je tako sjajna i zvjezdana zbog ljudi koji su je pohodili. Zbog njih su, a ne zbog ugostiteljske ponude i ugođaja mjesta, i cijene u „Gradskoj kavani” bile vrlo visoke, valjda i najviše u Jugoslaviji. Moralo je koštati to piće, ako su za okolnim stolovima sjedili Ljuba Tadić, Rade Šerbedžija, Karlo Ponti sa Sofijom… Glamur se u zrelo doba socijalističke Jugoslavije, dakle, od početka šezdesetih, zasnivao na ljudima koji su, kao slavni, obilazili i neke kafane. U naše vrijeme kafane će neke anonimne ljude činiti slavnim, i to će se onda zvati glamurom. Tako je i današnja dubrovačka „Gradska kavana” mjesto na kojem, ukoliko ste bogati, možete postati i – slavni.
U ona vremena, pedesetih, po svjedočenju jednoga starog šefa sale, koje u svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Dubrovački spomenar” prenosi novinar Vedran Benić, u tadašnjoj je „Gradskoj kafani” svakoga dana sjedio slavni pozorišni zagrebački režiser Branko Gavela. Bio je zahtjevan gost, redovno bi svoj sako uflekao meko kuhanim žumanjcem, a najviše bi ga iznerviralo ako bi mu neko prišao za sto ili, ne daj bože, htio sjesti. U tim prilikama nije trpio ni velike glumce, ni pisce, ni kolege režisere, uz samo jedan izuzetak: Marija Crnobori. Kada bi ona naišla, Gavela se pretvarao u džentlmena, pa ju je pozivao za svoj sto, i onda bi, samo njih dvoje, u miru sjedili i razgovarali.
Ne znam kako se vama to čini, ali meni je to vrlo glamurozno. I rado bih danas sjedio u takvoj kafani, za nekim sporednim stolom, i posmatrao takav svijet slavnih. Promjena koja se u međuvremenu dogodila, koncept slave i glamura koji podrazumijeva da, zapravo, nemate pojma zašto je i po čemu neko slavan i što je to, osim novaca, ugrađeno u nečijih vorholovskih pet minuta slave, ono je što čovjeka ojadi i što ga, trajno, potjera s onih mjesta kakva je danas dubrovačka „Gradska kavana”, na kojima se glamur koti i razmnožava.
Zato nam je danas, u našem kilavom dvadeset prvom vijeku, kada smo, planetarno, manje značajni nego što smo bili u vrijeme glamura Marije Crnobori i Branka Gavele, nekako zanimljivija i važnija mala od velike istorije. Sva povijest naših ratova, previranja po centralnim komitetima i redovnih samita šest predsjednika zavađenih jugoslavenskih republika, manje nam je, čini mi se, danas poučna od sjećanja nekog šefa sale ili konobara u boljoj dubrovačkoj, zagrebačkoj ili beogradskoj kafani. Kada otklonimo svu anegdotalnost i sve vickave i nostalgične uspomene na mladost, koja je kao i svačija mladost, uvijek u sjećanju lijepa i nezaboravna, ostaje nam ono što čini razliku u odnosu na današnje vrijeme, na norme i običaje koje smo od drugih preuzeli kada smo postali nezavisni, samostalni i suvereni. U toj razlici je i naša istorija i naša suštinska kulturna propast.
Možda su ratovi – skupa s mržnjama koje ratovima prethode – toliko važni i prisutni u našim svakodnevnim razgovorima, u našem građanskom diskursu i u našim novinama, zato što je sve ono drugo, sve što je manje i svakodnevnije, samo potvrda neprestanog propadanja i u svojoj suštini je zlokobnije i od rata. Rat na kraju, ipak, nekako mine i u nekakav se mir pretvori, a ovo se dalje nastavlja. I ne radi se o tome što u Dubrovniku više nema Branka Gavele i Marije Crnobori. Kada bi ih i bilo, ne bi imali novac da ljetuju u Dubrovniku, niti bi ih u „Gradskoj kavani” iko prepoznao.
Tekst je preuzet iz Politike
Od istog autora:
Miljenko Jergović: Naš pjesnik