Bili smo sretni, sretniji od drugih koji su stajali pod istom zastavom, i bili smo baksuzi, puno veći baksuzi od onih koji su se našem baksuzluku zlurado veselili.
Eto, recimo, sjetimo se opet zime 1984. Iako je tih godina snijeg redovno i obilno padao, pa bi se najčešće zabijelilo već za Dan republike, prošla je bila i Nova godina, a da na nas grad još nije pala niti jedna jedina pahuljica. Januar je također bio bez snijega, počela je prva sedmica februara, umirali smo od straha jer su naše planine bile polugole, a bližio se jedini dan u našoj povijesti koji nismo smjeli dočekati bez snijega, uskoro je počinjala Olimpijada, a Priroda ili Bog kao da su nas odlučili izblamirati. I već su u zagrebačkim, beogradskim i ljubljanskim novinama počeli izlaziti članci o tome što će se dogoditi ako u Sarajevu ne bude snijega. Ti članci bili su hladni i bešćutni, kao da im je bilo svejedno što Olimpijada koja treba započeti i u njihovoj zemlji odjednom može otići negdje drugdje, a zapravo im i jest bilo svejedno. Naime, općejugoslavensko mišljenje bilo je da su Bosanci dobili organizaciju Zimskih olimpijskih igara sasvim nezasluženo, mutnim i mračnim zalaganjima Branka Mikulića i ljudi oko njega, a ustvari su Olimpijadu zaslužili drugi, i Slovenci, i Hrvati, i Srbijanci jer su oni za ugled Jugoslavije u Svijetu, Pokret nesvrstavanja i socijalističko samoupravljanje bili neusporedivo zaslužniji i u svakom poslu bili su pametniji i sposobniji. Slovenci su bili bolji jer su bili pedantniji, Hrvati jer su bili kulturniji, a Srbijanci jer su bili neposredniji i šarmantniji od Bosanaca.
To što na Sarajevo nije htio pasti snijeg mogao je biti samo razlog za sreću, veselje i nove podsmješljive primjedbe na račun bosanskih olimpijskih ambicija. Ustvari, po prvi puta se dogodilo da je za vremenske neprilike bila okrivljena nečija niska inteligencija. Snijeg nije pao jer su Suljo i Mujo glupi i jer jedni proizvode vešmašine, drugi užički kajmak, a treći krležu, dok njih dvojica sviraju nekoj stvari i ničemu i ne služe nego da budu smiješni.
Da se nije dogodilo čudo, da samo par desetaka sati pred početak Zimskih olimpijskih igara nije pao pravi, veliki snijeg, tko zna kako bi naša povijest uopće izgledala. Možda ne bi bilo ni rata, možda bi se naši zemljaci i sunarodnici na kraju sažalili na nas i možda bi posve zaboravili i da postojimo, pa bi svoja održavotvorenja proveli bez nas. Da nije Olimpijade, nikada im ne bismo postali važni, a da im nismo postali važni, vjerojatno bi naša povijest trajala još dugo, sve u miru, rahatluku i blaženoj našoj gluposti. Prvi i posljednji put bili smo važni za vrijeme Zimskih olimpijskih igara, što nismo ni sami sebi mogli oprostiti, a kamoli bi nam oprostili drugi.
U trenutku naše sreće, one koja je ostvarena samo zato što smo takvi kakvi jesmo, u onome času kad je te februarske noći počeo padati snijeg, Sarajevo je postalo veće i važnije od Jugoslavije, ali nikada nećemo doznati je li baš ta sreća bila smrtonosna ili je, možda, sasvim suprotno, pa je u pravu onaj francuski novinar koji je prije par godina ustvrdio da bi Sarajevo prošlo kao Srebrenica da nije bilo Zimskih olimpijskih igara.
Sreća je dvojbena i o njoj bismo mogli dugo dumati i uvijek ostajati na početku, ali je baksuzluk jasan kao dan, uvijek na jednak način bezazlen i bespogovoran. Eto, nakon što je Bosna u Grenobleu postala prvak Europe, majicu s državnim grbom obukao je, pored Delibašića, Varajića i Radovanovića, i Anto Đogić. Igralo se europsko prvenstvo, više se ne pamti koja utakmica, a negdje u desetoj minuti na parket je ušao Đogić i odmah napravio ličnu grešku, par sekundi kasnije napravio je drugu, a jedva da je istekla minuta kada je zbog pet ličnih morao napustiti teren. Bio je to baksuzluk i ništa drugo. Tako se zalomilo. Bio je takav dan. Poklopilo se. Zvijezde se tako rasporedile. Elem, Anto Đogić ostao je upamćen kao jugoslavenski reprezentativac koji je u rekordnom roku sakupio pet ličnih grešaka, a vjerojatno bi se u kompletnoj povijesti košarke teško našao netko tko bi ga u toj baksuznoj brzini prestigao. Ne treba ni napominjati kako je ostatak Jugoslavije trubio da Đogića nije trebalo pozvati u reprezentciju i da nikome nije padalo na pamet da primijeti kako čovjek ipak igra u klubu koji je prvak Europe, te da je ponešto bolji igrač od svojih reprezentativnih kolega Jože Papiča i Blagoja Georgijevskog. Platio je tih dana Anto to što je Mujo, kao sto će pet godina kasnije platiti i onaj snijeg koji je u pravome trenutku pao, a da ni sam nikada ne dobije odgovor na pitanja u kojima leži sva filozofija naše historije: zato snijeg pada, pa ne pada i zašto nam sude pet ličnih čim se dignemo sa mindera i za promjenu postanemo malo borbeniji.
