Kultura je na opšte iznenađenje postala zanimljiva tema za javnost. Ne toliko zbog nečijeg osvešćenja da bez kulture nema opstanka jednog naroda, već, naprotiv, zbog neznanja Ministarstva kulture Srbije i ove vlade da je tako. Bahata iskrenost Ministarstva kulture koje je ponosno saopštilo da će finansirati samoone projekte koji se uklapaju u (nekadašnji, radikalski) politički program danas vodeće partije u koaliciji na vlasti izazvala je dijalog na temu kulturne politike, to jestuloge države i politike u ovoj oblasti.
Nema više političke mudrosti kada je država finansirala Bitefi Fest, snimala ,,Sutjeske”, „Neretve” ali i kritičkefilmove „crnog talasa” koji su proslavili našu kinematografiju. Ta kulturna politika stvorili je tada sliku o Jugoslavijikao državirelativnih stvaralačkih sloboda. Nametanje „lepe slike Srbije” kao preduslova za finansiranje, lepe slike u koju ne verujeni ovo ministarstvo kojetaj zahtev postavlja, samo će razgolititi novi talas totalitarizma koji nas je zapljusnuo. Na tome im hvala.
Naravno, ovo ministarstvo će s pravom reći da ni prethodna vlast nije prstom mrdnula da otvori Narodni muzej, Muzej savremene umetnosti, da spreči urušavanje galerije „Cvijeta Zuzorić”, da sačuva bioskope, da obnovi pozorišta izvan Beograda i Novog Sada… Tada je,kao i danas,gromoglasno zvečalo ćutanje „radnika u kulturi” koji su trpeli poniženja i nepravde sve pokušavajući da ne izgube budžetsko finansiranje. Ta tišina je odricanje od slobode mišljenja i govora i direktno ugrožava slobodu umetničkog stvaralaštva. Za platu.
Kada su obznanjene sve nule u budžetu za kulturu, a pre svega nula za kinematografiju, mediji su ustalasali javnost ali su reakcije „radnika u kulturi” ostale najblaže rečeno oprezne i sporadične. Odbor za obeležavanje godišnjice ubistva Zorana Đinđića je pre neki dan, u želji da otvori raspravu o održivoj kulturnoj politici, organizovao razgovor u koji se uključio veliki broj zainteresovanih. Kritikovano je ministarstvo zbog lošeg načina funkcionisanja, nepojamnih kadrovskih imenovanja i najavljene politike ali je otvoreno i šire pitanje kulture u Srbiji, ili da predupredim predvidivu reakciju verbalnih patriota, pitanje srpske kulture. Nažalost, problem je sveden na paušalnu osudu politike uopšte,aza prisutne još važnije je pitanje na koji način država treba, odnosnomora da finansira institucije kulture i umetničko stvaralaštvo. Istovremeno,pojavio se i jedan video-rad u kome je grupa umetnika govoreći jezikom ovog, 21. veka, sajdžijski precizno ukazalada je strah politike od kulture ključni razlog njenog gušenja. Citiraću dve izjave:
„Momenat promene, mogućnost za promenu više ne leži u sferi politike nego u sferi kulture”. (Žolt Kovač, umetnik). „Nedostatak kulture u vezi je sakočenjem reformi”. (Ana Adamović, umetnica).
Simptomatično je dau razgovoru nisu učestvovale samostalne umetničke grupe i institucije poput Dahteatra, Beogradskog festivala igre, pozorištaMimart… Oni su se u to vreme verovatno bavili svojim projektima i prikupljanjem sredstava za njihovu realizaciju iz nedržavnih izvora.
Saglasnost je srećom postignuta oko stava da „kulturna politika počinje u politici obrazovanja. Tako i propast srpske kulture počinje u srpskim školama i na univerzitetima”. Popravke treba tamo i početi.
Meni je nedostajalo da se progovori o tome da suština leži u definisanju patriotizma i nacionalnih interesa. „Patriotska kultura” je uvek okrenuta prošlosti. Tako je i za današnju vlast kultura čuvanje tradicije i promocija srednjovekovnog stvaralaštva. Nekipredlažu da se takvo ministarstvo naprosto ukine. Biću manje radikalan i predlažem da samo promeni ume u ministarstvo za obeležavanje značajnih istorijskih datuma – od Milanskog edikta do renoviranja Istorijskog muzeja povodom 100 godina balkanskih ratova radi obeležavanja istorijskog datuma kada je u Srbiju usađeno i njeno srce, Kosovo.
Duboko verujem da je nacionalni interes podsticanje stvaralaštva i poštovanje slobode mišljenja i govora, poštovanje različitosti. Taj interes se može ostvariti pre svega kroz promenu obrazovnog sistema. O tome već postoje predlozi o kojima će Odbor za obeležavanje godišnjice ubistva Zorana Đinđića uskoro obavestiti javnost.
Nadam se da ni kulturni ni prosvetni radnici o tome neće ćutati.
Tekst je preuzet iz Politike