Poštovane čitateljke i poštovani čitaoci, želim da vas obavijestim o jednoj veoma veseloj stvari. Od ove godine više nećete morati da svakodnevno čučite pored malenog ekrana TV prijemnika čekajući da vam se na omiljenom programu, u omiljenoj emisiji, obrati najomiljeniji šoumen s ove strane Drine. Cijenjeni gospodin premijer Mile dobio je još jedno zvanje, naime, postao je kolumnista, tako da ćete od sada moći da uživate u njegovim mislima i u pisanoj formi. Neko će sigurno natuknuti kako smo već imali priliku da čitamo premijerove misli u knjizi «Svi Dodikovi govori u predizbornoj kampanji 2006.», ali tu nije riječ o njegovim radovima, nego govorima koje je smislio neko iz izbornog tima, što znači da tekstovi iz pomenutog izdanja nisu autorski.
Ne znam da li je zamisao da započne pisati kolumne Miloradova ili ga je na to nagovorio još jedan veliki kolumnista, presvijetli Grigorije, ali znam da bi ovaj njegov partijski saborac i prijatelj, a sada i kolega po peru, na ovo sigurno uzviknuo: «Bog je veliki, jer znade kome treba da da riječ!»
U početku bi logos, ali negdje je tu valjda i Mile bio u planu, pa ga svemoćni obdari još jednim talentom pride, a to je da riječi niže kako bi narodu bio bliže. Milorad je skontao da se nije dovoljno samo pojavljivati pred kamerama, pričati viceve i zasmijavati zgođušne voditeljke i zbunjeni narod. O ne, valja se i pera latiti!
Saznajmo o čemu nam to Mile kolumnista premijerski i premijerno na papiru zbori. Prvo na šta je obratio pažnju tiče se etike političara. Pošteni Mile ukazuje kako se politički predstavnici najbrojnijeg naroda (u koji on ne spada) moraju prihvatiti najviše odgovornosti (dakle, on ne mora) prilikom vođenja države i kako je država BiH sastavljena od tri konstitutivna naroda. Aplauz! Ovo treba staviti u udžbenike. Piše nam gospodin premijer i o činjenici kako se cjelokupno stanovništvo nalazi u postkonfliktnom stanju, te da je i to jedan od uzroka loše komunikacije među političarima i njihovim različitim viđenjima postojećeg stanja u BiH. E, bravo Mile, ni topla nam voda kao otkriće od veće koristi ne bi bila. Pošto se dotakao psihologije i posttraumatskog stanja naroda i narodnosti nastavio je sa kazivanjem da BiH nije nikakav unikat i da su i druge evropske države nastajale kroz istoriju brojnih konflikata. Dakle, nismo mi nikakvi izrodi. I drugi se kolju i ubijaju, nema tu ništa loše. Mile je veliki poznavalac unutarpolitičkih situacija u pojedinim evropskim zemljama, pa u jednom dijelu piše o političkim nesuglasicama u Španiji, Belgiji i Velikoj Britaniji. Nismo mi najgori na svijetu, kaže Milorad, Španci imaju svoju ETU, Britanci IRU koja ih ne pušta na miru! Lukav je Mile, zna on da će narod ljepše spavati kad sazna da se i zapadni svijet za vratove hvata.
Najzad, kada se čovjek počne pitati šta je cilj ovog filozofskog traktata zvanog «Milina kolumna», odjednom, kao grom iz vedra neba, u tekstu se pojavi čarobna riječ: REFERENDUM! Poslije izgovorenog hokus-pokus-referendus slijede plač i kuknjava. Suza suzu goni, a penkalo zapisuje. Žali se Mile da svima na svijetu daju da se izjasne, samo ne nama i našem entitetu, te da je cijela Evropa protiv nas. Mile tvrdi, citiram, kako on poštuje Dejtonski sporazum i kako se referenduma boje oni koji krše i ruše Dejtonski sporazum i sanjaju unitarnu BiH. Mile nastavlja kako snovi nisu zabranjeni, ali da će u stvarnosti uvijek postojati Republika Srpska, potvrđena međunarodnim pravom, kao i prava triju konstitutivnih naroda. I na kraju dodaje da izražavanje volje građana putem referenduma spada u korpus osnovnih demokratskih prava. E, alal vjera, Mile je opet dokazao koliki je Srbin i patriota. Na kraju je falilo samo debelo da ispiše «izađite na izbore u oktobru i zaokružite broj taj i taj!»
Kolumna me je totalno razočarala. Bio sam uvjeren da će, ako ikada počne pisati, Mile smisliti nešto satirično o Vladi RS, neki vic na svoj račun. Ali ne! On vrti samo jedno te isto, kao prazan mlin. Stvarno je postao depresivan. Još samo da počne pisati o poskupljenju električne energije i cigareta, kolonama nezaposlenih, lošoj obrazovanosti građana, slabom školstvu, destruktivnoj mladeži, viznom režimu, kriminalu, mitu, korupciji, vehabijama… pa da totalno flipnemo.
E moj Mile, nešto mi govori da se ti nećeš od pisanije najesti hljeba. Zašto se ne otisneš u pisanje satire i aforizama, tu leži lova do koje je svakom normalnom političaru najviše stalo. Opet, nije loše biti ni kolumnista, to je danas u trendu.
Vidim ja da se ti držiš one narodno-poslaničke izreke: “Bolje je biti i kolumnista, nego komunista!”