Dragan Primorac sigurno se udara šakom po čelu, očajan što predsjednički izbori nisu bili okončani već u prvom krugu. Jer bi tako izgubio samo jednom, kao što bi izgubio s više dostojanstva nego u drugom krugu.
A vjerojatno se tako osjeća i Andrej Plenković.
Koji je u razmaku od dva tjedna dva puta morao prolaziti agoniju poraza i objašnjavati novinarima i javnosti da Primorac zapravo nije izgubio. Da nije izgubio HDZ, jer je Primorac bio nestranački kandidat. I najvažnije, da nije izgubio on sam, jer on se nije ni natjecao na izborima.
Ali upravo to se sada dogodilo. Izgubili su HDZ i Plenković, više nego nesretni Primorac koji je od prvog trenutka bio osuđen na sramotni poraz. I sa svakim danom kampanje njegova sudbina se postojano pogoršavala.
Ovo je, u prvom redu, bio poraz HDZ-a, s obzirom na postotak antihadezevih glasova koji su se slijevali na konto Zorana Milanovića, a onda je to bio i poraz HDZ-ova predsjednika Plenkovića, s obzirom da je dobar dio HDZ-a u oba kruga izbora bojkotirao Primorca i podržao Milanovića.
I zato bi Plenkoviću i Primorcu bilo lakše da se sve okončalo u prvom krugu. Ovako su dva puta morali hodati bosi po žeravici.
I dok je Primorac u kampanju ušao sa sloganom da će ujediniti sve građane Hrvatske, čini se da je to na ovim izborima ostvario upravo Milanović. On je ujedinio sve oporbene glasove, s ljevice i desnice, ali i dograbio dio glasova HDZ-ovaca ogorčenih politikom Andreja Plenkovića. Bila je to tuđmanovska, populistička pobjeda kandidata koji je osvojio glasove onih koje je iznevjerio, vrijeđao i razočarao, kao i glasove onih koji su ga nekad kritizirali, napadali, pa čak i rušili.
Drugi krug predsjedničkih izbora bio je sublimacija antihadezeovskog raspoloženja i precrtano raspoloženje građana koje se već godinama očituje u svim istraživanjima javnog mnijenja: HDZ osvaja tridesetak posto na nacionalnoj razini, sve ostalo su oporbeni glasovi.
Njih je sada usisao Milanović i Hrvatska je na ovim izborima pokazala pravi odnos političkih snaga. Bez izbornih jedinica, gerrymanderinga, D'Hondtove metode, prelijevanja glasova, žetončića i postizbornih koalicija na kojima preživljava Plenkovićev HDZ.
Ovo je bio referendum protiv Plenkovića i HDZ-a.
Nije to bio toliko referendum za Zorana Milanovića koji je svoju kampanju za drugi mandat započeo već ovog proljeća na parlamentarnim izborima, kad se nije htio odreći predsjedničke funkcije kako bi se domogao Banskih dvora, pa su i zbog toga ovi izbori bili samo formalnost.
Nije uspio pobijediti Plenkovića na parlamentarnim izborima, ali je pobijedio njegovog nedoraslog surogata na predsjedničkim izborima. Nije moglo biti lakše.
Primorac je u drugom krugu trebao napraviti dvije stvari: mobilizirati HDZ-ovu stranačku bazu i obeshrabriti Milanovićeve birače. Propao je u oba zadatka: njegovi birači dodatno su podbacili, a Milanovićevi još jednom potvrdili – dapače, zakucali – njegovu pobjedu.
Strah od HDZ-a, gađenje HDZ-om, bijes zbog prevlasti HDZ-a prevagnuo je nad svim racionalnim argumentima. Primorac nije mogao učiniti ništa što bi mu pomoglo u drugom krugu, dok Milanović nije mogao učiniti ništa što bi mu eventualno nanijelo štetu.
Naravno, HDZ i Plenković reći će da su ostvarili svoje strateške ciljeve, pobijedili na izborima koji su im doista bili važni, poput parlamentarnih i europskih, dok su im predsjednički tek zadnji po redu. I to najviše zbog činjenice da u njima ni dužnosnici, ni članovi, ni birači, ni čitava interesna mašinerija, ne vide konkretnu, materijalnu korist.
S druge strane, SDP se ponovno našao u poziciji da je na Pantovčaku dobio mentora i gazdu, koji bi iznova mogao usisati sav zrak oporbenim strankama i zasjeniti oporbene čelnike, nametnuti se kao lider opozicije i jedini istinski Plenkovićev protivnik. Baš kao što je to bilo u proteklih pet godina u kojima je Plenković dva puta pobijedio na izborima, a SDP se nije pomaknuo s mrtve točke.
Dapače, spašavao je živu glavu.
SDP sada slavi, premda slavi pobjedu Milanovića koji 2020. godine nije čak ni glasao za SDP, koji u pet godina nije promovirao ni jednu politiku SDP-a. niti je zastupao programske, ideološke i svjetonazorske vrijednosti SDP-a, dok je Plenkovića napadao s pozicija populističke i suverenističke desnice.
HDZ u Milanovićevu mandatu nije patio onoliko koliko je patio SDP.
Niti je Hrvatska u Milanovićevu mandatu postala bolja država, bolje društvo, bolja zemlja.
Milanović se pet godina borio za sebe i konačno se izborio za sebe.
Vidjet ćemo za koga će se boriti u narednih pet godina.
Tekst preuzet sa portala 24sata.hr