U septembru 1938, na sastanku u Minhenu, engleski i francuski premijeri (Čemberlen i Daladije) žrtvovali su Čehoslovačku zarad evropskog mira. Godinu dana docnije, povodom Hitlerovog napada na Poljsku, počeo je Drugi svetski rat. Njihov se ustupak, dakako, pokazao uzaludnim.
U martu 2025, kako izgleda, Sjedinjene Američke Države žrtvovale su Ukrajinu ne bi li se zaustavio oružani sukob i postigao trajan prekid vatre, a Ruskoj Federaciji vratio punopravan status u međunarodnoj zajednici.
Ta čarobna, i varljiva, reč – mir.
Koliko god istorijska analogija bila klizava i nategnuta, možda katkad i opasna, ipak je istorija učiteljica života, uči nas premudri Ciceron. Mnogo se puta u prošlosti ispostavilo da je popuštanje pred silnikom rđava rabota. Da se, po pravilu, završava gorim ishodom no što je mogao biti ostvaren rezolutnim stavom. Kao što je onomad nacistička Nemačka narušila teritorijalni integritet Čehoslovačke tvrdeći kako su prava njenih sudetskih sunarodnika ugrožena, tako je i Putinova Rusija krenula vojnom mašinerijom na Ukrajinu iz sličnog, ako ne i istovetnog, razloga. Razloga ili izgovora?
Kakav će biti epilog ovog američkog kopernikanskog obrta u spoljnoj politici, naravno, nemogućno je predvideti. Dočim, teško je oteti se utisku o improvizatorskom, eksperimentalnom, blaže rečeno, pristupu nove vašingtonske administracije. Nedavni susret američkog i ukrajinskog predsednika U Beloj kući slikovito svedoči o tome.
Ruda, baš prikladna reč. Ruda, gas, energenti. Mala je cena dvadesetak odsto Ukrajine za normalizaciju odnosa sa Moskvom, zar ne
Nedovoljno svesni potencijalnih implikacija, predsednik Tramp i njegovi saradnici su ruskoj strani pružili priliku za proglašenje pobede i slavodobitan povratak na veliku scenu. Rizično, u najmanju ruku, rekao bih. I nepromišljeno.
Čak i letimičnom posmatraču postavlja se ovo pitanje: Koji je pravi motiv ovakvog držanja SAD? Radi li se o čistoj brzopletosti američkog predsednika, koji je po tim osobinama bio poznat i tokom svog prvog mandata (2016-2020) ili, može biti, postoji neki dublji, od javnosti skriven, interes Amerike da sudbinu Ukrajine prepusti na milost i nemilost Vladimiru Vladimiroviču?
Mogućne su, čini mi se, dve pretpostavke, uz opasnost mog flagrantnog promašaja u proceni.
Prva se svodi na oživljavanje nekadašnje američke strategije prema Sovjetskom Savezu, kolokvijalno nazvane „politika ograničavanja“. To je praktično značilo teritorijalno limitiranje sovjetskog uticaja na ona područja za koja su Amerikanci smatrali da nesporno pripadaju moskovskoj sferi uticaja. Na taj način, mislilo se, Sovjetski Savez će se pretvoriti u jednu regionalnu silu dok bi globalna dominacija ostala Americi neokrnjena. Autor ove spoljnopolitičke doktrine bio je diplomat i istoričar Džordž F. Kenan, ambasador u Moskvi i, docnije u Beogradu ranih šezdesetih godina prošlog veka. Rezultati ove njegove zamisli mogli bi se oceniti delimičnim. Uprkos iskušenjima, Sovjeti su i dalje predstavljali planetarnu supersilu. Na koncu je prevagnula jedna posve drugačija koncepcija za čijeg arhitektu se uzima ekonomist i Nobelov laureat, Milton Fridman, koji je u vreme Reganove administracije (1980-1988) predložio ekonomsko iznurivanje prve zemlje socijalizma kroz nekontrolisanu trku u naoružanju s krajnjim ciljem raspada SSSR. Ovaj poduhvat okončao se neverovatnim uspehom bez i jednog jedinog ispaljenog metka. Sovjetski Savez se srušio u sopstvenoj protivrečnosti. I ekonomskoj i političkoj. Interesantno je napomenuti da je „politika ograničavanja“ stvorena u krugovima Demokratske stranke, dok je danas na vlasti republikanska vlada Donalda Trampa. I pored žestokih kritika na račun demokrata, Tramp je, namerno ili nenamerno, preuzeo njihovu ideju od pre sedam decenija.
Druga pretpostavka bi mogla podrazumevati svojevrsnu diplomatsku pogodbu, trampu, sasvim u skladu s prezimenom aktuelnog američkog predsednika. Uprošćeno, ovo bi moglo značiti trgovinu na liniji Ukrajina za Palestinu. Naime, jasno je kao dan da je američki prioritet svih prioriteta u internacionalnoj areni ostvarenje svih političkih i vojnih interesa Izraela i da je premijer Natanijahu sa svojim radikalnim metodama veoma blizak predsedniku Trampu i njegovom neposrednom okruženju. Imajući u vidu Trampovu sklonost ka „dilovima“, ova pretpostavka postaje tim realnija.
Postoji i treće mišljenje koje polazi od geopolitičkih kontemplacija SAD. Po ovom tumačenju, opet veoma pojednostavljeno, u očima vladajuće administracije najveći američki takmac na svetskoj pozornici jeste Kina i zato treba pridobiti Rusiju na svoju stranu i time izolovati Peking, ostavljajući ga bez glavnog saveznika. U trijumviratu, uvek su jača dvojica u odnosu na jednog. Slabost ove teze leži u tome što, istovremeno s kineskim rivalstvom na političkom polju, američke direktne investicije u kinesku privredu rastu iz godine u godinu, rušeći sve rekorde. Dakle, vidan je primaran interes SAD za ekonomsku saradnju s Kinom nezavisno od političkih kontradiktornosti. Ta suštinska kompatibilnost, komplementarnost, obostrana korisnost Amerike i Kine ustanovljena je spektakularnom Kisindžerovom posetom Pekingu davne 1974. Tad je namera američkog diplomate bila da se Kina odvoji od Sovjetskog Saveza i pridobije za Ameriku. Uz to, da se obezbedi jeftina radna snaga za američku visoku naprednu tehnologiju. Sad je, po ovim analitičarima, američki interes upravo obratan. Umesto s Kinom protiv Rusije, s Rusijom protiv Kine. Ali, američko-kineska ekonomska međuzavisnost ostaje bitan faktor. Ako ne i presudan.
Predstavnička demokratija i tradicionalne političke stranke ne uspevaju da pronađu izlaz iz društvene krize. Zato probajmo sa autoritarizmom. Putinova Rusija je primer
Kod nekih Amerikanaca vlada uverenje o određenoj „pravednosti“ među velikim silama. Po njima, raspadom sovjetske imperije, to jest otcepljenjem pojedinih sovjetskih republika i njihovim proglašenjem za nezavisne države, od kojih je većina na evropskom kontinentu pristupila NATO, Rusiji je učinjena „nepravda“. Potisnuta je duboko na istok. Drugim rečima, preteralo se s pritiskom. Rusija će neminovno stvoriti onu nacionalnu ogorčenost i frustraciju što u skorijoj budućnosti može biti izuzetno neprijatno. I nepredvidivo. Lav je ne samo ranjen, već i ponižen. Ovi Amerikanci upravo u ukrajinskom ratu vide otelotvorenje ove opasnosti. Zato je neophodno Rusiji učiniti teritorijalne koncesije u onim oblastima što, istorijski gledano, njoj s pravom pripadaju. Tako će se Rusi pripitomiti. I ukrotiti. I držati pod kontrolom.
No, problem je u sledećem. Nacije i države uz rusku granicu, od Baltika do Crnog mora, gaje viševekovan zazor u odnosu na ruski činilac i njegov hegemonizam. Taj zazor, u mešavini netrpeljivosti i bojazni, deli preko stotinu miliona ljudi u istočnoj Evropi. Rusija, tu i tamo, može imati partnera u ponekom od istočnoevropskih režima, ali raspoloženje naroda je tradicionalno antirusko. Njihovo masovno i ubrzano učlanjenje u Severnoatlantski ugovor rečito govori o ovom. Njihova iskustva s carskom Rusijom i SSSR, u poslednja dva stoleća, takođe su bila dramatično negativna. Najposle, odluka Finske i Švedske da, preko noći, iz tradicionalne neutralnosti pristupe NATO taboru kazuje sama za sebe. Sprečavajući ulazak Ukrajine u NATO, Ruska Federacija je dobila još hiljadu kilometara direktne granice s istim tim NATO-om.
Dakle, ukoliko bi se Moskvi ustupila otprilike jedna petina Ukrajine, oprostilo kršenje međunarodnog prava i nelegalna agresija naknadno legalizovala, da li bi se Rusija time zadovoljila i prestala s pretnjama drugima u svom evropskom okruženju?
Nije mali broj onih koji se, tiho ili malo glasnije, pitaju s hladnoćom u srcu:
„A ko je sledeći?“
Trampova administracija, još od prošlog puta, uporno pravi pukotine u monolitu kolektivnog Zapada. Ti disonantni tonovi svakako predstavljaju podstrek za svakog belosvetskog nasilnika. Pogotovu za onog što stoluje u Kremlju. Ako NATO nije ono što je nekad bio, ako Amerika ne garantuje bezbednost članicama NATO, ako princip „svi za jednog“ nije neupitan, šta će pomisliti neki despot čvrste ruke i velikih ambicija poput Vladimira Vladimiroviča? Odgovor je odveć lak:
„Uspelo mu je sa Osetijom i Abhazijom, prošlo mu je sa Ukrajinom, proći će mu sve što poželi. S Trampom na čelu, Amerika je tigar od hartije.“
Možda i jeste.
A kud će se denuti stara Evropa? Hoće li ponovo, kao one 1938, pokleknuti i ustuknuti pred agresorom i ucenjivačem? Ima li ona snage i jedinstva da se usprotivi i zaustavi rusku najezdu sama, bez pomoći i podrške SAD? Ili će, što deluje verovatnije, i ona leći na rudu?
Ruda, baš prikladna reč. Ruda, gas, energenti. Mala je cena dvadesetak odsto Ukrajine za normalizaciju odnosa sa Moskvom, zar ne?
U nezavidnoj situaciji, u kakvoj se Evropa nalazi, Nemačka naročito, ovo deluje kao razumno rešenje. Namiriti neman, pa od nje izvući najveću hasnu. Nemačko-ruska osovina. Nevolja je u tome što su oba svetska rata pukla na toj osovini. Pokazalo se da je nemačko-ruska saradnja kratkog daha. A da je uzajamna surevnjivost neizlečiva, a da joj je uporište – istočna Evropa.
Lebdi li nad Evropom avet prošlosti, s Volge i Urala? Ne samo u pogledu teritorijalnih osvajanja. Moskovski režim, u obliku personalne vladavine tako svojstvene Rusiji i Rusima, postaje sve privlačniji model u evropskim demokratijama. I, još jednom, već ispričana priča. Predstavnička demokratija i tradicionalne političke stranke ne uspevaju da pronađu izlaz iz društvene krize. Zato probajmo sa autoritarizmom. Putinova Rusija je primer za ugled. Tamo je samovlašće donelo uspeh pred kojim su svi zastali i poklonili se. Od Trampa do svih ostalih. Hoće li to biti evropska sutrašnjica?
Videćemo brže nego što možemo pretpostaviti.
Preuzeto sa Radar