„Ničim izazvan maloljetnik ušao u Policijsku stanicu u Bosanskoj Krupi i nožem ubio jednog, a ranio drugog policajca.
Maloljetnik u dvorištu srednje škole upotrijebio vatreno oružje, te povrijedio drugog maloljetnika.
Studentkinja izvršila samoubistvo skokom iz zgrade Studentskog doma u Palama.
Profesoricu iz Bijeljine napao roditelj učenika. Uletio je u zbornicu i udario joj dva šamara.
Tinejdžer poslao sedam lažnih prijetnji bombama u škole u Sarajevu, maloljetnik čak 49.
Djevojka skočila sa petog sprata zgrade u Doboju.”
Da li je ovo slika društva u kojem živimo? Šta nam govore ove vijesti? Plaćamo li danak otuđenosti od realnosti, siromaštvu, beznađu i permanentnoj tenziji u kojoj živimo? Ili su ovo posljedice loših odnosa u porodici, nakaradnog školskog sistema, neuređene države, izostanka vladavine prava i poremećenog sistema vrijednosti?! Rekli bismo, ovo su posljedice svega ovoga zajedno. Ne možemo a da se ne zapitamo da li je ovo odgovor mladih na ćutanje, inertnost, nedostatak hrabrosti, našeg pristajanja na korupciju, krađu, laž i maglu u kojoj se izgubila istina, pravda i poštovanje zakona.
Nisu li ovi vapaji maloljetnika znak da počnemo rješavati goruće probleme pred kojima zatvaramo oči, ne želimo priznati svoju nemoć i nedostatak hrabrosti da počnemo korjenito mijenjati stvari?
Pribjegavamo jednom od najneadekvatnijih oblika ponašanja i bježeći od lične odgovornosti prebacujemo je na druge (porodica na školu i obrnuto, krive su nam društvene mreže, mediji, vršnjaci itd.). Uvijek odgovornost vidimo u nekom drugom, sasvim nesvjesni da smo svi u istom krugu i da svi snosimo svoj dio odgovornosti. Prepoznajemo ove tragične događaje kao upozorenje, vapaj i krik najranjivijih da se zapitamo koliko smo kao društvo bezdušni, opsjednuti materijalnim dobrima, titulama i akademskim zvanjima.
Koliko se opuštamo u svojoj otuđenosti od realnosti? A realnost je da je ugroženo mentalno zdravlje naše djece, da im ne obezbjeđujemo srećno odrastanje i da nismo dobri uzori.
Razmislimo malo o sistemu vrijednosti u kome živimo i kako ga, htjeli mi to priznati ili ne, prećutno prihvatamo. Procijenimo institucionalne i vaninstitucionalne napore, te iskrenu volju i želju svakog pojedinca, svake grupe i organizacije da daju svoj doprinos srećnom odrastanju i adekvatnom i prilagođenom obrazovanju i vaspitanju.
Ovi će napori raskrčiti puteve i pokazati mladima bajku zvanu život, te svakom novom čovjeku koji je danas dijete pokazati da hrabrost, dostojanstvo, jasni ciljevi i poštene namjere vode nove generacije u zdravo i srećno društvo. To novo srećno društvo ne smije počivati na temeljima laži, egoizma, straha, izolacije i licimjerja. Čini nam se da su mladi na pragu svog života prozreli sve naše prevare i da razotkrivaju naša prava lica. Pokazuju nam šupljine i rupe kroz koje se kao miševi provlačimo nemoćni da priznamo svoju glupost, iluzije, zablude, greške, neostvarene ambicije i razočaranja. Nemamo hrabrosti priznati da smo od mladih buntovnika postali pokvareni, sitni i prilagođeni nečemu čemu se nikada nismo smjeli prilagoditi.
Prisjetimo se predivnih misli, osjećanja i doživljaja onih koje najviše volimo, a zovu se djeca.
Možda ste zaboravili da
„Čovjek samo srcem dobro vidi.” „Mnogo je teže suditi sebi nego drugima.”
„Odrasli vole brojeve. Kada im kažete za novog prijatelja nikada vas neće pitati ono što je važno. Nikada vas neće pitati koja je boja njegovog glasa? Koje su mu omiljene igračke, skuplja li leptire? Ali vas pitaju koliko ima godina i koliko zarađuje njegov otac.”
„Djeca moraju mnogo toga praštati odraslima.”
„Moraću da trpim dvije ili tri gusjenice ako želim leptira.”
Mali princ, Antoan de Sent Egziprei
„Danas se zaista divno osjećam. Kako je dobro vjerovati u ljude i živjeti sa njima u miru.”
„Ljubavi ćeš dobiti onoliko koliko je budeš davao.”
Hajdi, Johana Špiri
„Stari Čehov je bio u pravu. Pištolj koji visi na zidu u prvom činu, mora da opali u posljednjem.”
Dnevnik jedne Ane, Momo Kapor
I za kraj, djeca su uvijek slika ili karikatura svojih roditelja, ali su i ogledalo društva u kome žive.
Autor: Genesis Project, Banja Luka, Bosna i Herzegovina