Pri tome smo obično koliko-toliko upoznati sa sudskim, a zapravo politički uvjetovanim umorstvom Platonova učitelja i prijatelja Sokrata, no nekako previđamo političko umorstvo Platonova učenika Diona, rođaka sirakuškog tiranina Dionisija Starijeg, koji je prema Platonovim principima neko vrijeme vladao u Sirakuzi na Siciliji. Prvo umorstvo, umorstvo Sokrata, dogodilo se kad je Platon imao trideset godina, dok se drugo zbilo u Platonovim sedamdesetim godinama, dakle u godinama što ih je sam Sokrat imao u času umorstva. O tome nam pripovijeda Platon u takozvanom Sedmom pismu, Augustinovim Ispovijedima u malom.
U tom pismu Platon nam razotkriva i to da je želio postati političar, državnik, da se nekoliko puta namjeravao uključiti u aktivnu politiku, ali kairos, demon sretne prilike, onaj pravi trenutak, nikako nije dolazio. Zato je svoje političke sklonosti sublimirao. Sve je snage posvetio filozofiji politike, projektu kakva bi trebala da bude prava, najbolja država, država obasjana svjetlošću idealnog svijeta. Platonova filozofija zato nastupa kao sublimirana politika, kao ontološki fundirana antidemokratska politologija Dobra. No Platon je istodobno i dalje stalno čekao povoljan trenutak kako bi najbolji ustav, ustav paradigmatskog izgleda, mogao i praktično ostvariti. Ujedno je Platon svoje nade polagao – sa starenjem sve više – u učenike političare, poput Diona, koji bi trebali da postanu vladari u svjetlu po njemu ugledane paradigme za vladanje osposobljenih filozofa. Snovi mu se dugo nisu ostvarivali, ali kad je napokon do toga došlo, došlo je do – katastrofe.
Njegov najomiljeniji, i u homoerotskom smislu najljubljeniji, učenik Dion, došavši nasilno na vlast, postao je tiranin gori od detroniziranog: u ime Dobra bezobzirno se obračunavao, sve dok ga nisu ubili, ne samo sa svojim protivnicima, nego i sa svima koji nisu slijedili njegov, platonski nauk. Tek za ilustraciju: Dion je kao Platonov sljedbenik smatrao ravnomjernu podjelu posjeda pretpostavkom pravedne države i želio je smanjiti i konačno ukloniti jaz što je zjapio između bogatih i siromašnih na Siciliji, ali se protivio anarhičnoj podjeli zemljišta, anulirajući jednu prethodnu odluku narodne skupštine, čime je izazvao siromašne protiv sebe. Dionova politička djelatnost bila je direktna suprotnost Machiavelliju: nije se ponašao tako kao da je pun vrlina i dobrih namjera, kao da je prividno pošten, dok je u praksi postupao drukčije, nego je neprekidno stvarno prakticirao vrlinu i upravo time izazivao nepovjerenje i otpor, što je konačno onemogućilo dostizanje ciljeva kojima je težio i izazvalo njegov pad i neslavnu smrt od ruke jednog od njegovih najbližih saradnika, Platonova učenika po imenu Kalip.
Nakon svih tih strahota Platonu je palo na pamet da operacionalizira svoje ustavne ideje ugledane kao vječne paradigme. To dolazi jasno do izražaja u njegovom manjem djelu Političar (Državnik), napisanom nakon Države, a prije Zakona. Operacionalizacija je, naime, iznimno teška, i vremenski zahtjevna, jer ne traži samo da se uzmu u obzir konkretne okolnosti, nego i izlazak iz filozofije, prijelaz u politologiju, sociologiju, psihologiju, kulturologiju itd.
Platonu takav prijelaz nije uspio. Rezultati Političara krajnje su oskudni. Zaključni prijedlog je takoreći samo jedan, a taj je, filozofski gledano, veoma ubog, a politički gledano bez državničke dimenzije. Glavni zadatak političara, filozofa kao vladara, trebao bi biti u svojevrsnom bračnom kumstvu, dakako vlastodržačkom, to jest nasilnom: valja pogledati za niz generacija unatrag kako se razvijala kakva porodica i potom sinove iz odveć tankoćutnih porodica oženiti sa djevojkama iz novih, više-manje sirovih i surovih, a zapravo čvrstih i zdravih. I obrnuto: kćeri iz mekušastih porodica udati za momke iz onih virilnih.
Iz rečenog proizlazi da filozofsko bavljenje politikom ima više različitih ravni. Na jednoj ravni riječ je o manje ili više čistoj teoriji, o ovoj ili onoj filozofiji politike. Na toj su se ravni gotovo isključivo zadržavali i najveći filozofi druge polovine XX vijeka: Lacan, Levinas i Derrida. Potonji je u konkretnu politiku još ponajviše intervenirao, ali je to plaćao raspršenošću svojih tekstova. Premda je objavio oko stotinu knjiga, niti jedna od njih nije knjiga u klasičnom značenju, knjiga koju bismo mogli usporediti sa Kantovom Kritičkom čistog uma, Hegelovom Fenomenologijom duha ili Nietzscheovom Radosnom znanošću. I Heidegger nakon uključivanja u politiku nije uspio napisati knjigu koja bi mogla stati uz bok Bivstvovanju i vremenu. Od objave tekstova u kojima je svoju filozofiju nastojao proširiti političkom filozofijom, konkretizirati je političkom aplikacijom, razvidno je, premda je posezao samo u područje univerzitetske politike, da su njegove operacionalizacijske odluke bile jednako promašene kao Platonove. Srećom, Heidegger nije napisao svoje Zakone, jer bi oni vjerojatno bili jednako antidemokratski i totalitarni kao Platonovi.
U tom smislu možemo zaoštriti tezu i reći: za sve autore oslobodilačkih teorija, za sve izbavitelje u ime ove ili one Ideje, politika je metafizika za mase. Od Platona i njegova učenika Diona preko Rousseaua i njegova učenika Robespierrea do Marxa i njegova učenika Lenjina. Platonova metafizika iz Države je politička i upravo je kao takva, premda je u prvom redu namijenjena političkoj eliti, što nam je demonstrirao tiranin Dion, svagda već i metafizika za mase. Platon je umišljao da će po njegovim idejama oblikovanu državu voditi prosvijetljeni kralj, a ne samodržac kakvim je postao, kad je državnim udarom preuzeo vlast, njegov najdraži učenik Dion. Platon kao metafizičar nije razumio da vlast pod egidom Dobra može biti samo tiranska, to jest diktatorska.
Zaključimo za ovdje i sada: već zbog različitih načela koja dominiraju različitim sferama, čovjek kao filozof ne može, ne smije prijeći u politiku. U filozofiji slijediš vlastitu misao, nastojiš je oblikovati kao čistu (vlastitu) misao, dakle neprestano nastojiš da svoju misao raz-lučiš od drugih misli, svoju filozofiju od drugih filozofija. Riječ je o načelu diferenciranja. U politici, politici najužeg stranačkog značenja, djeluje načelo homogenizacije: stranački misliš kad ti je stalo do jedinstva, odnosno do niveliranja razlika. U politici šireg značenja ne vlada pak načelo homogenizacije (po svaku cijenu), nego načelo uravnoteženja, dakle vaganja i usaglašavanja, načelo kompromisa. Odgovori se traže u dogovoru. Politika je posao stvaranja mira na području sukobljenih istina, stvaranje mira u kojem se ne nameće jedna nadređena istina, nego samo one istine koje jemče humane životne uslove. Pri tome je najvažniji doprinos politike da poštuje pravila igre koja svakom dopuštaju da pronađe i iznađe svoju životnu istinu. Elementarna istina politike trebala bi da bude istina takvih pravila igre. Ne trebamo politiku sa ambicijom da stvara smisao, sa dušom koja će zatim posegnuti za dušom građanina, politiku sa povijesno-filozofskim ushitom i svjetonazorskim tremolom.
U filozofiji kao radoznalosti nema ni homogenizacije ni ravnoteže. Usprkos masi mogućih odgovora nema dogovora. Jer mnogo je odgovora, a pitanje je samo jedno: pitanje bivstvovanja.
Preuzeto sa prijateljskog sajta Peščanik.net