Balkanski životni miks poslednjih sezona izložio je TV publiku raskošnoj pogibelji reality i pseudoreality programskih sadržaja. Iako nisu izvorno nastali “u regionu” (kao ni štošta drugo što nam je stiglo iz bijelog svijeta), ovi franšizni sadržaji postali su nezamjenjiv instrument skretanja pažnje sa osnovnih društvenih tema. Akteri ove vrste televizijskog podvižništva uglavnom su regrutovani na bazi klasičnog “danka u krvi”, u zajedničkoj vojnoj operaciji televizijskih mogula i tabloidnih kraljeva, uz prećutnu podršku političkih centara moći.
Možemo li govoriti o posebnom specifikumu ex-Yu prostora, kao plodnom tlu na kojem se izuzetno dobro primaju i uzgajaju ovakve medijske forme? Šta je to što smo mi jednom originalno zapadnjačkom egzibicionističkom TV formatu dodali kao lokalnu balkansku osebujnost? Kakvu žetvu sada ubiremo i čemu se imamo nadati u budućnosti?
Moramo priznati da se daleko odmaklo od prvih reality koraka, načinjenih sedamdesetih godina u SAD i Velikoj Britaniji, sa programima “Američka porodica” i “Porodica”. Tada se počela eksploatisati ovakva vrsta socijalnog TV eksperimenta, dok su ozbiljne produkcije (pod logom i jednog BBC) bile garant određene vrste čednosti, ozbiljnosti i pune društvene kontrole. Devedesete su donijele lepršavost MTV i njihov “Stvaran svijet”, zatim je uslijedio “Survivor”, da bi negdje na razmeđi milenijuma producent Endemol ošinuo evropsku publiku sa svojim famoznim serijalom “Big brother”, i time pokazao da Holandija kao lider vaskolikih ljudskih sloboda, u oblacima marihuane i u raskoši amsterdamskih crvenih izloga, može i želi da nas čudesnim putevima provede ravno ispod duge.
Nije dugo trebalo čekati da i balkanski zakutak grune u ovom pravcu, sa entuzijazmom i lokalnom folklorno-socijalnom platformom. Istina, cijelu priču ovdje je komplikovala (tačnije – pojednostavljivala) činjenica da je serija višegodišnjih žestokih oružanih sukoba kontaminirala sociološki prostor južno od Graca a sjeverno od Soluna. Trebalo je prethodno proći estradnu i medijsku katarzu, i započeti proces “pomirenja” još do juče zaraćenih aktera. Bolji način od promocije estrade, seksa, droge i “kontroverznih ličnosti” nije postojao, jer sve su to sada “zajedničke vrijednosti”, svima lako razumljive i kao takve prepoznate na ovim prostorima. Tragom startnog političkog zadatka, zaštitni reality likovi, na bazi multinacionalnog južnoslovenskog miksa, morali su izroniti na potezu od Vardara pa do Triglava, i izdići se iznad močvare potpune tranzicione anonimnosti. Za to vrijeme, dok su ambiciozne audicije kosile lijevo i desno u potrazi za junacima, “produkcije” su se zadale da virtuelne mini-jugoslavije potrpaju u montažne dvorce, brvnare i bivše magacine beogradskih i zagrebačkih predgrađa. Što bi se nekad reklo u nevinim počecima sponzorisanih TV programa: “Studio je opremljen, voditeljka je obučena!”
Ima u Karanovićevom filmu “Jagode u grlu” čuvena scena kada starija konobarica Ruža (Mira Banjac) u sobi na splav-restoranu, u bahanalijskom okruženju, izvodi tužni pokušaj striptiza žene u poodmaklim godinama, sve za ljubav neuzvraćenih emocija poznatog TV lica Boce (Bogdan Diklić). On i drug mu Miki Rubiroza (Predrag Manojlović) mortus pijani nagovaraju takođe pripitu Ružu da pojača “mešanje”, pritom histerično kroz ključaonicu prateći njen učinak. Kako se ples zahuktava i kako padaju nagovori za još izazovnije “mešanje”, Ruža sva zadihana počinje da vapi iz sobe: “Mešam kol’ko mogu!” Ovaj Ružin performans njih dvojica prate isključivo kroz ključaonicu, jer čar događaja automatski će se izgubiti ako se otvore vrata i ako se uđe u njenu odaju, kako bi se ta tuga od striptiza odgledala u realnim proporcijama. “A što lepo ne otvorite vrata?” “Pa, tako je slađe, dilejo?”
Bazni princip ovakvog starog SFRJ voajerisanja ostao je prisutan i u većini novih reality formata, pojačan i kombinacijom učinaka skrivene kamere i video-nadzora. Balkanski televizijski magovi opravdano su i ispravno procijenili da domaći tranzicioni gledalac, bezbjedno i sa merakom vireći kroz televizijsku ključaonicu, može i hoće da podnese sve veću količinu bizarnosti i čemera koji se zadaju učesnicima programa. Je li naš prosječan TV gledalac do juče pucao u ratu? Jeste. Jesu li pucali na njega? Jesu. Je li gledao strahote oko sebe? Jeste. Je li bio u izbjegličkoj koloni ili ispred Crvenog krsta? Jeste. Jesu li ga mlatili policijski pendreci? Jesu. Jesu li i domaće i tuđe bombe padale po njemu? Naravno da jesu. Je li mu fabrika zatvorena, privatizovana, a on sa porodicom ostao na ulici? Dabome. Pa šta je to što naš gledalac ne bi mogao podnijeti na ekranu i sa kojom se to situacijom ne bi mogao identifikovati? I činjenica je da je za takav reality voajerizam spreman da izdvoji više sati svog dnevnog “rasporeda”. Nije malo onih koji pored rezervisana dva-tri sata uveče u toplom porodičnom okruženju, reality gradivo utvrđuju i u jutarnjim reprizama; što opet u završnici predstavlja pet-šest sati vremena namijenjenog socijalnom eksperimentu krajnje upitnog društvenog, ali jasnog marketinškog cilja. A ako se ponešto i propusti pred ekranom, u lokalnoj kafani ili kladionici uredno čeka jutarnji tabloid sa prerađenom zbirkom zadataka od juče.
Od samih početaka emitovanja ovakvih TV formata, regulatori elektronskih medija u Evropi ostali su zatečeni. Bilo zbog činjenice da principi regulacije programskih sadržaja nisu ujedno i principi dobre stare cenzure (niti su principi klasičnog upravnog aparata nekadašnjih ministarstava informacija), bilo zbog toga što je kompletna reality mješavina cijelo vrijeme bez problema kategorisana kao zabavni program. Tek kada je zaprijetila opasnost da veći dio balkanske televizijske publike (i maloljetne i punoljetne) konačno sladostrasno ostane zaglavljen u ključaonici, “u regionu” se poseglo za pitanjima i mogućim urgentnim odgovorima.
Lokalni indikatori ukazuju da je Srbija trenutno moćan regionalni generator ovakve vrste sadržaja, medijski moguli tamo su i neka vrsta dopisnih članova vlade, pa je oficijelna regulacija stavljena na najveće muke. Što se tiče BiH, za sada joj je namijenjena uloga “konzumenta”, jer lokalne TV stanice finansijski ne mogu na mišiće da izguraju izvorni sadržaj raskošnijeg produkcijskog kapaciteta. A ima istine i u tome da, po starom domaćem uvjerenju, Beograd i Zagreb “to umiju bolje”, tako da se BiH reality talenti uglavnom upućuju na arbajt u susjedne “produkcije”.
Šta nam može donijeti kraj kalendarske 2015.? Regulator u BiH stavio je nedavno na javnu raspravu novi set pravila iz oblasti regulacije programskih sadržaja, među kojima je za javnost i medije najatraktivnija nova odredba u nacrtu Kodeksa o audio-vizuelnim (AVM) uslugama i medijskim uslugama radija. Tamo je u članu 10 kratko i striktno predviđeno da će reality i pseudoreality programi na teritoriji BiH “biti emitovani samo u periodu između 24:00 i 06:00 sati.” Pri tome je, u članu 2. nacrta Kodeksa (Definicije) jasno navedeno da za predlagača “reality program označava televizijski žanr, obično bez detaljno razrađenog scenarija, u kojem se prikazuje život grupe učesnika u izolovanom prostoru koji se stalno nalaze u kadru video kamere i u zoni mikrofona, a koji pokušavaju pobijediti i osvojiti nagradu.” Takođe je ovaj put zahvaćeno i u šire okvire pa se kao “pseudoreality program označava program koji prikazuje određene autentične ili izmišljene životne situacije, prema unaprijed utvrđenom scenariju, npr. rekonstrukcije događaja koje mogu da uključuju ali nisu ograničene na bračne prevare, krivična djela, teške životne situacije.”
Prva reakcija javnosti, nakon usvajanja nacrta ovog dokumenta, jeste čudna tišina, što je u potpunoj suprotnosti sa galamom iz prethodnih mjeseci. Posebno se ućutala tzv. “stručna javnost.” Stiče se utisak da malo ko u suštini iskreno priželjkuje kraj cjelovečernje reality priče, kojoj smo proteklih sezona bili neprekidno izloženi. Ako naši junaci, koji se mjesecima nadmeću u nevjerovatnim disciplinama, odjednom nestanu sa ekrana, kojim ćemo to novim sociološkim i medijskim filom napuniti čitave sate TV programa? I kako ćemo već navikli organizam prilagoditi ovako nagloj promjeni “agende”? Što bi nedavno rekao famozni reality junak Zmaj od Šipova: “Osmi mjesec gazim, što mi je čast na ovoj televiziji!”
U okolnostima konačne verifikacije novog prijedloga regulative, to bi u praksi značilo da zainteresovani bosanskohercegovački građanin, ako već ne izdvaja pare i zadovoljstvo za skremblovani kablovski program ili TV sadržaj on demand (na zahtjev), treba svako veče da ravnomjerno raspoređuje psihofizičku kondiciju, kako bi horan iza ponoći dočekao svoje omiljene starlete i “klaberke”. Takođe, reality bdijenje podrazumjevalo bi onda i kasno buđenje u predstojećem danu, kao i obavezno kašnjenje na posao, u školu i na njivu.
Zvuči kao solidna i učinkovita socijalna mjera, ali pitanje je koliko ovdje ljudi uopšte žure ujutro u obaveze. I da li iste i imaju – i posao, i školu, i njivu?