Ne postoji moćnije oružje za kontrolu misli javnog mnjenja od medija u rukama režima u represivnom društvu. U njima su iščezli nepristranost, objektivnost i istinitost kao osnovni postulati novinarstva. Javni servisi i televizije sa nacionalnom frekvencijom potpuno su zarobljeni u okovima režima. Oni služe kao alat za manipulaciju i obmanu onih koje bi trebalo da informišu. Takve televizije i kvazinovinari su vudu lutkice, čije konce povlači vlast, prilagođavajući „ritam igre“ sopstvenim interesima.
Slobodni mediji trebalo bi da budu glavna odlika demokratskog društva. Međutim, višegodišnji medijski mrak u Srbiji doveo nas je do toga da smo praktično zaboravili kako izgleda transparentno i nepristrasno informisanje. Istraživačko novinarstvo i transparentan rad postali su misaona imenica, a na svaku naznaku slobodnog novinarstva, režim uzvraća represijom. Medijski pluralizam, neophodan za razvoj demokratske misli, postao je nepoznanica narodu koji je u potpunosti u rukama režimskih medija, kakvi su Pink, Informer, Happy, Prva…
Poslednjih 13 godina svedočimo konstantnom, sve žešćem i perfidnijem targetiranju novinara koji pokušavaju da očuvaju profesionalni integritet, etički rad i kritičku misao. Režimski aparat radi danonoćno kako bi ugušio slobodu izražavanja i obezbedio totalnu kontrolu nad javnim diskursom. U javnom prostoru formiran je narativ u kojem se novinari koji istražuju vlast optužuju za „izdaju“, „strano plaćeništvo“ ili „unutrašnje neprijatelje“.
Jedan od najšokantnijih primera dogodio se 2018, kada je novinar portala Žig info Milan Jovanović doživeo napad Molotovljevim koktelima – kuća mu je zapaljena jer je pisao o korupciji lokalne vlasti. Umesto sistemske reakcije i osude, vlast i režimski mediji nastavili su da ignorišu, relativizuju ili čak opravdavaju ovakve napade.
Samo tokom 2022. i 2023. godine, Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS) i Inicijativa za slobodu medija (IJAS) zabeležili su više od 300 slučajeva pretnji, fizičkih napada, kampanja linča, pritisaka i SLAPP tužbi protiv novinara. Novinarka Jelena Obućina je nakon emisije na televiziji N1 postala meta orkestrirane kampanje mržnje i pretnji smrću. Jedan od najopasnijih primera targetiranja dogodio se 2023. godine u Šapcu, kada su po celom gradu lepljeni plakati sa fotografijom novinarke Marije Stojanović, uz pogrdne poruke i insinuacije, samo zato što je izveštavala objektivno o lokalnim protestima i zloupotrebama vlasti. Ovaj čin predstavljao je otvoreni poziv na linč.
U kontekstu studentskih protesta, Informer i njegov glavni i odgovorni urednik Dragan J. Vučićević, kao i slični tabloidi dosežu neistražene minimume novinarske profesije, ali i ljudskog dostojanstva. Najbolji primer ovakvog „novinarstva“ je upravo Informer sa Draganom J. Vučićevićem na čelu. Taj tabloid bez srama prelazi sve granice morala – javno objavljuje imena i fotografije studenata, izmišlja afere, seksualizuje studentkinje i poziva gledaoce da im se javljaju privatno, čime ih direktno izlažu opasnosti.
Ovakav „rad“ i priliči slugi svih gospodara Draganu J. Vučićeviću. Targetiranje studenata više nije incident već sistemska praksa. Studenti koji se politički angažuju ili protestuju nazivaju se „fašistima“, „stranim agentima“ ili „drogiranim neradnicima“. Sve to predstavlja mračnu svakodnevicu medija koji predano služi ovom režimu. Dragan J. Vučićević time ne pokazuje samo manjak profesionalizma, već i potpuni gubitak ličnog integriteta, ako ga je uopšte i imao.
Stvaranje atmosfere straha
Cilj je jasan – stvoriti atmosferu straha u kojoj se niko neće usuditi da digne glas.
Strah koji ulivaju režimski mediji svojim izveštavanjem je postao toliko prisutan da se mnogi boje da se bave političkim aktivizmom, ne zbog njih samih, već zbog svojih porodica koje su često meta onih koji se usude da kritikuju režim. Ovakav vid represije predstavlja poraz demokratije, gde se mediji pretvaraju u oruđe, ne samo za širenje straha, već i ogromne polarizacije u društvu.
Kršenje novinarskih zakona i kodeksa, a sve u službi režima, postalo je svakodnevica, a pristalice vlasti čak i uživaju u ovakvoj vrsti programa, gde se pojedinci targetiraju, vređaju i blate. Naravno, ovo je sve omogućeno i olakšano samom činjenicom da Regulatorno telo za elektronske medije već godinama ne radi svoj posao adekvatno.
Regulatorno telo za elektronske medije je samostalna nezavisna regulatorna organizacija sa svojstvom pravnog lica, koja je osnovana Zakonom o elektronskim medijima. Iako javnosti poprilično nepoznato, zbog svoje ,,uspavanosti”, ovo telo je izuzetno važan faktor za obezbeđivanje kvalitetnih i profesionalnih medijskih usluga, kao i medijskog pluralizma, neophodnog za razvoj demokratske misli u jednom društvu. Kako mediji, u pogrešnim rukama, mogu biti jedno od glavnih oruđa za kontrolu misli javnog mnjenja, neophodno je da REM radi svoj posao odgovorno i transparentno.
Ko ne zna šta je REM
Olivera Zekić je jednom prilikom uputila pitanje studentima da li uopšte znaju šta je REM. Međutim, moglo bi se reći da Olivera uopšte ne zna šta je REM. Ili odbija da reaguje na to što je REM u dugačkom zimskom snu, ne sprovodi svoje zakonske obaveze i omogućava neodgovorno i neetičko ponašanje većine elektronskih medija u Srbiji, a pogotovo televizija sa nacionalnim frekvencijama. Rezultat je očigledan: medijski mrak u Srbiji traje već godinama. Svakodnevno se susrećemo sa selektivnim, neprofesionalnim i pristrasnim izveštavanjima pojedinih medija, negovanjem neprikladnih programa, izostankom sadržaja koji bi potpomogao podizanju opšteg kulturnog i obrazovnog nivoa građana, kao i kontinuiranim kršenjem zakona u oblasti elektronskih medija u Srbiji.
Medijski mrak poduprt je i samom činjenicom da se nacionalna frekvencija dodeljuje kao nagrada za verno služenje režimu u širenju propagande. Happy, Prva, Pink i B92 su na ovoj listi već godinama, iako su na samom vrhu i kada je u pitanju kršenje novinarskih zakona. Programi koje emituju navedeni mediji su apsolutno degradirajući i krajnje neprimereni.
Ponekad se stiče utisak da im je cilj da potpuno uruše moral društva puštajući korenje nasilja, seksizma, pornografije i nekulture kroz svoje rijaliti programe, koji su često i najgledaniji. I sve to uprkos činjenici što je postojala odredba koja obavezuje nacionalne TV programe da imaju više od 20 odsto kvalitetnog programa u vidu dokumentarnog, naučno-obrazovnog, kulturno-umetničkog ili dečjeg programa.
Izgleda da je Savetu bilo previše zamarajuće da prima primedbe o kršenju date odredbe, pa su odlučili da je izvrste iz novog pravilnika, usvojenog 8. maja 2024. Ovim postupkom ne samo da je legalizovana dosadašnja praksa, nego je i nastavljeno diskreditovanje nauke i kulture, koja se već godinama praktikuje.
Situacija postaje dodatno apsurdna istekom mandata prethodnom sazivu Saveta REMa 4. 11. 2024, od kada ova institucija praktično ne postoji. Danas, ukoliko uočite nepravilnost u radu određenog elektronskog medija i želite da to prijavite, nećete imati kome da adresirate svoju žalbu, što još više doprinosi urušavanju medijske scene Srbije od strane režimskih tabloida.
ANS – režimska maska novinarstva
Zatiranje profesionalnog novinarstva u Srbiji svakodnevno raste, čemu svedoči i najavljeno osnivanje udruženja bliskog vlastima – Asocijacije nezavisnih novinara Srbije (ANS), koje će verovatno funkcionisati kao lažno udruženje novinara, u cilju prikrivanja zločina propagande, opravdavanja pritisaka na novinare i pružanja privida profesionalnosti režimskim megafonima.
Međutim, po svemu sudeći, ANS neće služiti zaštiti novinara, već režima. Dok nezavisna udruženja beleže slučajeve ugrožavanja slobode medija i pomažu napadnutim novinarima, ANS će delovati kao GONGO – vladina nevladina organizacija koja postoji da dezavuiše kritiku i podrži napade. Potpisnici inicijative, odnosno budući članovi, redovno brane i stvaraju tabloide koji šire dezinformacije, umanjuju značaj fizičkih napada na novinare i učestvuju u diskreditaciji profesionalnih redakcija.
Osnivanje ANS-a predstavlja još jedan pokušaj gušenja pluralizma i profesionalnih standarda. Umesto solidarnosti, ovo udruženje donosi legitimizaciju zla i pretvara profesiju novinarstva u propagandnu mašinu režima. Njihovo moguće postojanje je dokaz koliko daleko vlast ide da bi stvorila alternativnu realnost u kojoj je istina nepoželjna, a lojalnost – glavna kvalifikacija za mikrofon.
Poslednjih meseci po medijskoj slici koja se šalje javnosti, zajedno sa spotovima koji prikazuju studente u blokadi kao nasilnike i rušitelje države, izgleda kao da vlast očajnički pokušava da zadrži konce u svojim rukama. Talas, koji je pokrenuo studentski pokret i pored svih prepreka i nevidljivosti na javnom medijskom servisu i nacionalnim frekvencijama, uzburkao je i najdalje delove Srbije, koji su već godinama trovani režimskom propagandom. Izgleda da se vlast uplašila da će da izgubi svoj najveći adut za vanredne parlamentarne izbore. Pitanje je vremena kada će mediji biti oslobođeni svojih okova, a kada se to desi i svi budu imali jednake šanse da budu viđeni, više ništa neće biti isto.