Dok eho koji “novinska kriza” proizvodi u javnosti u velikoj mjeri odražava simbolično ulaganje u ovu granu, nesporno je da tradicionalni štampani mediji teško opstaju pošto prihodi od reklama odlaze online medijima i tiraži se naglo smanjuju. Rezultat su značajni rezovi u redakcijama i masovna otpuštanja novinara – sa svim implikacijama koje to ima za standard medijskog sadržaja.
Situacija je paradoksalna. Istovremeno dok se tradicionalne novine sve više muče da opstanu, statistike pokazuju da interesovanje za vijesti nikada nije bilo veće. Korisnici interneta troše više vremena nego ikada čitajući novine online, dok blogovi, web stranice lokalnih zajednica, građansko novinarstvo ulaze na teren kao dostojni izazivači “nosiocima naslova”. Nije slučajno da se normativni pojam kvaliteta, koje se skriva još od postmodernističkog napada na visoku kulturu, vraća tačno u trenutku kada se dovodi u pitanje ekskluzivni autoritet institucija koje konvencionalno garantuju kvalitet.
Ali ako prihvatimo premisu da svaki medij ima potencijal da proizvodi kvalitet, onda to ima dalekosežne posljedice za diskusiju o krizi. Relevantno pitanje nije kako sačuvati određeni medij, već kako finansirati redakcije koje mogu proizvesti visokokvalitetno novinarstvo. Kako piše Heribert Prantl, urednik Süddeutsche Zeitung, “treba prestati sa ispraznom pričom o tome kako klasično novinarstvo nestaje u bermudskom trouglu. Dobro klasično novinarstvo se ne razlikuje od dobrog online novinarstva.”
Kulturno-simbolička dimenzija debate o kvalitetu je postala još izraženija u drugoj velikoj debati koja dominira kulturnim sektorom: budućnost knjige (izdavaštva). Konstatacije o smrti knjige su u posljednje vrijeme umnogome pretjerane. Međutim, kako elektronski čitači kao što su Amazonov Kindle i Sonijev Reader postaju bolji i funkcionalniji, tradicionalno izdavaštvo će se neminovno morati mijenjati. Da li su izdavači knjiga bolje pripremljeni da se nose sa digitalnom revolucijom nego što su to bile muzičke kompanije kada je poplava razmjene muzičkih fajlova pogodila tu granu prije deset godina? Da li će novi kanali distribucije i tehničke mogućnosti iz temelja promijeniti karakter najprestižnijeg simbola zapadne kulture?
Medijsko-tehnološki razvoj i masovna dostupnost informacija traže ponovno razmatranje pravnog pristupa intelektualnoj svojini. Digitalna revolucija zadaje teška pitanja o tome kako odvagati suprotstavljene interese. Projekt Google Books i Open Access izdavaštvo su samo dva – inherentno različita – poduhvata koja ukazuju na potrebu da se revidira koncept prava intelektualne svojine u svjetlu novih komunikacionih tehnologija. Pitanje je kako revidirati ideju o autorskim pravima tako da se pomire zaštita javnog interesa i zaštita prava autora na intelektualnu svojinu?
Sva polja izdavaštva i kulture, od književnog izdavaštva do akademske proizvodnje znanja, od kulturnih žurnala do radija i televizije, osjećaju kako se promjene u medijima prepliću sa pitanjima slobode govora. Nakon pada Berlinskog zida 1989. godine, polagane su velike nade u razvoj slobodnih medija kao garanta demokratije i watchdog-a političke i ekonomske moći u novim demokratijama. Uprkos ogromnim pozitivnim promjenama u medijskim strukturama u mnogim postkomunističkim državama, pojavili su se nove i suptilniji vidovi cenzure.
Debata o uvredama na religijskoj osnovi je još jedan aspekt debate o slobodi govora: kako piše Jytte Klausen, kontroverze u vezi sa karikaturom Muhameda ne bi bile moguće bez globalne prirode savremenih medija, zajedno sa uređivačkom politikom u kojoj se skandal prodaje. Međutim, diskusija o slobodi govora i javnoj sferi ne može se svesti na pitanja religije. Naročito u nekim zemljama u istočnoj i jugoistočnoj Evropi gdje je zastupljenost kulturnih razlika i manjina u medijima i od strane medija ključno pitanje.
Sa izuzetkom medija za poslovne i političke elite, i sportskih i zabavnih televizija, evropske medijske strukture su još uvijek uglavnom uokvirene državnim granicama. Bez prekogranične interakcije, stavovi zauzeti na državnom nivou uglavnom ostaju skučeni, time jačajući euroskepticizam i netoleranciju. Dok postoji značajna količina materijala koji se bave pojedinačnim aspektima medija širom Evrope, ne postoji sveobuhvatan pristup ovoj temi.
Tekst prevela i prilagodila Milica Plavšić