Kao roditelj, pitam se kako odgojiti dijete tako da pravilno razumije kakav život ima u odnosu na druge ljude? To je stalna borba, bez obzira o kome se radi.
Moja supruga i ja imamo jedno dijete od godinu dana, jedno od tri godine, jedno od pet godina i jedno od 13 godina. Sve su ćerke. Jedan od razloga što živimo u Njujorku jeste to što ne moram objašnjavati svojim ćerkama da u svijetu žive različiti ljudi, različitih životnih puteva, različitog društveno-ekonomskog porijekla, koji govore različitim jezicima. One to vide kada na ulici pogledaju oko sebe. One to pokupe kroz osmozu. Jednom planiram da ih odvedem na putovanje u neke od zemalja u razvoju u koje ja idem. To je i moja majka učinila kada sam ja bio tinejdžer.
Kada sam imao 15, 16, 17 godina, putovali smo sa ruksakom na leđima po Meksiku i Gvatemali. Prvo bismo išli na kurs iz jezika. U školi smo provodili šest sati dnevno, a bili smo smješteni u meksičkoj porodici, tako da je španski bio jedini jezik koji se govorio. Nakon nekoliko sedmica, bili smo spremni da uzmemo autobus i putujemo po zemlji. Sjećam se da smo putovali u autobusima punim kokoški. Pošto sam iz Bostona, nikada nisam vidio tako nešto i nikada nisam vidio siromaštvo kakvo sam tamo vidio. Ljudi koji žive na selu su veoma siromašni, žive u straćarama – to je siromaštvo kakvo zaista ne možete vidjeti u Sjevernoj Americi.
Moji roditelji su se razveli kada sam ja bio mali, ali sam odrastao u dvije porodice pune ljubavi. Nisam imao loš odnos sa majkom i ocem. Nisam siguran zašto, ali nikada nisam osjećao potrebu da im lažem. Nikada nisam ništa krio od njih.
Moja majka je profesor predškolskog obrazovanja. Kada sam imao dvije godine, ona je već tada znala da ću ja biti glumac, a da će moj brat biti umjetnik. On je sada slikar i vajar. Ona je to vidjela iz načina na koji smo se igrali i iz onog što nas je privlačilo. Moja teta iz vrtića joj je rekla da ne može da me izvuče iz ormara sa kostimima. Moja majka je odgovorila: “To je u redu – ostavite ga tamo.” Ja sam isprobavao kostime i glumio! Moji roditelji su rekli: “Mi želimo da ti budeš glumac ako ti to zaista želiš. Ali zašto želiš da se baviš glumom profesionalno? Zašto ne amaterski? Profesionalno bavljenje glumom će omesti tvoje studiranje. Zašto si tako nestrpljiv?”
Moja supruga je moja srodna duša. Ne bih mogao zamisliti život bez nje. Biti roditelj, kao što svi roditelji znaju, znači mnogo rada bez obzira da li ste zajedno ili ne. Naša 13-godišnja ćerka je divna i mnogo nam pomaže, ali sa ostalom djecom je to neprekidan rad. Volimo da provodimo vrijeme zajedno, naročito ujutru kada ih spremamo u školu. Dan počinje u 6.30. Kada ih otpratimo u školu, uvijek odahnemo. Zatim imamo jedan sat da zajedno popijemo kafu.
Prije nego što sam postao otac, sjećam se da mi je Don [Cheadle] rekao da je jedna od najboljih stvari kada si glumac to što kada ne radiš možeš biti sa djecom na način na koji većina očeva to ne može. I tačno je da možeš biti s njima 100% vremena – u svemu.
Mi imamo pravilo o “dvije sedmice”. To znači da ne možemo biti razdvojeni kao porodica duže od dvije sedmice, i do sada nismo nikad bili razdvojeni duže od sedam dana. Trenutno snimam film u Vankuveru i hvatam kasni let petkom naveče, a vraćam se kasnim letom u nedelju naveče, tako da stižem u Vankuver u 1.30 poslije ponoći. Zatim malo odspavam i idem na posao u 5.30 ujutru. To je naporno. Ali dobra strana toga je što djeca znaju da ću biti kući svaki vikend. Dok se oni bude subotom ujutru, ja ulazim na vrata.
Prije nekoliko godina ponuđeno mi je da snimam film sa Klintom Istvudom (Invictus). Uvijek sam sanjao da radim s njim, ali to je značilo da moram provesti sedam sedmica u Južnoj Africi usred školske godine. Moja supruga i ja smo odlučili da povedemo odjeljenje naše najstarije ćerke na put od 10 dana, kako bismo uspjeli ispoštovati pravilo o “dvije sedmice”. Dogovorio sam to sa školom osam mjeseci unaprijed. Rekao sam im: “Ako ponudimo ovo putovanje učenicima, možete li to iskoristiti da učite o Nelsonu Mandeli?” To je za djecu bilo sjajno putovanje, a moja porodica je bila razdvojena samo na kratko vrijeme. Dok god ovakvo putovanje ne košta više od honorara koji dobijem za film, meni se to isplati.
Nisam očekivao da ću se ovako osjećati kada je moja porodica u pitanju. Znao sam da ću voljeti da budem otac i suprug. Ljudi koji su prije mene postali roditelji su mi govorili: To je sjajno. To je divno. Ali mislim da to ne možete zaista shvatiti dok to sami ne iskusite. To je zaista jedinstven osjećaj.
Tekst preuzet sa The Guardian. Za BUKU prevela Milica Plavšić.