Sam dragi Bog pogledao je tako hrvatske i srpske novinare miješajući svojim nevidljivim prstima kuglice u ždrijebu Davis 
cupa, pa će psi medijskog rata imati posla i prekovremenih sati najmanje četiri mjeseca.
Četvrtfinale Davis cupa između Hrvatske i Srbije igrat će se, naime, tek u julu, ali čim je iz Beograda dojavljen rezultat meča Srbija – SAD, a iz Zagreba odluka da se meč sa Srbijom igra u Splitu, udarnici hrvatskih i srpskih novinskih redakcija, iskusni veterani medijskih ratova, već su zauzeli čuke u dvorani i na krovovima oko Spaladium Arene. Žedni krvi, koju nisu okusili punih petnaest godina, nanjušili su novinarski lešinari rat, oslobodili u sebi hijene obeznanjene od gladi i pustili ih po naslovnim stranicama.
“U ugovoru koji sam potpisao s Teniskim savezom Srbije postoji i klauzula da u slučaju meča sa Hrvatskom ili Njemačkom nisam obavezan biti na klupi Srbije”, objasnio je otprilike veliki Nikola Pilić osjetljivu situaciju u kojoj se našao surovom voljom ždrijeba. Niki Pilić je, naime, s Njemačkom osvojio tri Davis cupa i tamo uživa status žive legende, a pošto je Splićanin – kako se to na hrvatskom kaže, Hrvat – i s Hrvatskom osvojio Davis cup, na putu do titule dva puta pobijedivši upravo u Splitu, posve je razumljivo zašto je aktivirao klauzulu iz ugovora i u splitskom četvrtfinalu rezervirao za sebe mjesto pred televizorom, izjavivši neposredno nakon pobjede u Beogradu kako mu “u Split nije pametno ići”.
Medijima, međutim, to ne samo da nije bilo dovoljno, nego i – više nego dovoljno.
“Nikola Pilić: U Split nije pametno ići!”, citirali su ga srpski novinari. “Nikola Pilić neće u rodni Split!”, prepisali su odmah hrvatski novinari. “Nikola Pilić ne želi u rodni grad, jer se boji reakcije splitske publike!”, objašnjavaju srpski kolege. “Nikola Pilić umire od straha i ne pada mu na pamet ići u ‘ustaški’ Split!”, zaključuju hrvatski kolege. “Nikola Pilić umire, ali poručuje: U ustaški Split ni mrtav!”, skratili su srpski novinari. “Srpski mediji otkrili: Nikola Pilić mrtav!”, javili su odmah hrvatski novinari. “Nikola Pilić ubijen usred Splita!”, urlali su zapjenjeni srpski dopisnici. “Srbi mučki ubili Nikolu Pilića u splitskoj Areni!”, nadglasavali su ih hrvatski reporteri.
“Hrvati optužuju Srbe za ubojstvo Nikole Pilića pred petnaest hiljada ljudi u grotlu splitske Arene!”, vrište naslovnice srpskih novina.
“Srbi optužuju Hrvate za masakr petnaest tisuća ljudi u splitskoj Areni!”, dodaju odmah hrvatske novine.
“Dvadeset hiljada Srba ubijeno u improvizovanom logoru u Spaladium Areni u Lori!”, javljaju srpski ratni reporteri.
“Pedeset tisuća mrtvih u napadu srpskih tenisera na Split!”, preciziraju hrvatski dopisnici.
“Srbija zavijena u crno: U ustaškom logoru Lora sto hiljada Srba pobijeno i bačeno u more!”
“Hrvatska u crnom: Split sravnjen sa zemljom, dvjesto tisuća mrtvih, preko milijun prognanih i nestalih!”
“Zašto Evropa ćuti? – Lora, novi Jasenovac: milion i po Srba likvidirano u najvećem genocidu posle Drugog svetskog rata!”
Nije tako prošlo ni dvanaest sati od pobjede Đokovića nad Isnerom i plasmana Srbije u četvrtfinale Davis cupa, a već do ujutro bolnice i izbjeglički logori bili su puni mrtvih, ranjenih i sakatih, hrvatska avijacija raketirala je beogradske mostove, srpski tenkovi orali su slavonsko blato, timovi UN-ovih istražitelja otkapali su masovne grobnice po Dalmaciji, kolone prognanika probijale su se kroz snježnu mećavu prema Banjaluci, stupovi dima vili su se nad Splitom, Šibenikom i Zadrom, Peta flota se usidrila u moru pred Dubrovnikom, a Međunarodni Crveni križ obavljao je inspekcije u logorima Lora, Stara Gradiška i Jasenovac. U nekoj vojnoj bazi u Nevadi Boris Tadić s teškim ljubičastim podočnjacima na licu objašnjava Baracku Obami da su Hrvati prvi započeli, a Ivo Josipović gnjevno pita Tadića što su srpski teniseri radili u Splitu, pet stotina kilometara daleko od svojih beogradskih terena.
Puna su četiri mjeseca ostala do meča u splitskoj Areni, a odvratne balave njuške novinarskih hijena već su namirisale krv i palež, zapišavši teniski teren i pripremajući ga u najboljoj tradiciji Srpske akademije nauka i umetnosti, Tuđmanove blajburške inteligencije, Politike Ekspres, Slobodnog tjednika, zagrebačke i beogradske televizije, Odjeka i reagovanja.
Hrvatski novinari dijele lekcije bahatim srpskim imperijalistima koji bi određivali gdje će se igrati, srpski novinari upozoravaju čitatelje da se igra u srcu tame, gradu čiji gradonačelnik mrzi Srbe, hrvatski mediji odgovaraju kako Srbi već kukavički traže alibi za novo srpsko Kosovo, srpski mediji apeliraju na međunarodnu tenisku federaciju da oduzme ustašama domaćinstvo dok je na vrijeme, Hrvati pribijaju Nikolu Pilića na stup srama i izdaje, Srbi pribijaju Nikolu Pilića na stup srama i izdaje, i sve to u novinama koje su izašle samo dan nakon što se saznalo da igraju Hrvatska i Srbija, i da igraju u Splitu.
Puna su četiri mjeseca ostala do meča u Spaladium Areni, i razumno je stoga na vrijeme se upitati što će tek biti u srpnju, kad Novak Đoković i drugovi konačno stignu u Split. Što će zadovoljiti metastazirane apetite krvožednih hrvatskih i srpskih medijskih lešinara, koji već sad u zloslutnim jatima kruže nad Splitom? “Serbia” i četiri ocila na Đokovićevom dresu? Hrvatske trobojke u dvorani? Srpska zastava na klupi? Jeziva, složna nacistička “Lijepa naša” s tribina? Zlokobna četnička “Bože pravde” usred Splita? Zborno “Ubij, ubij Srbina” iz petnaest hiljada grla? Tipsarevićeva tri prsta prema počasnoj loži? Gradonačelnik Kerum s ustaškom kapom i ispruženom desnicom? Zaklani linijski sudac? Linč srpske reprezentacije? Bomba u dvorani? Bomba na dvoranu? Tri kasetne bombe na dvoranu? Deset hidrogenskih bombi na dvoranu? Koliko mrtvih i ranjenih će biti dovoljno da meč opravda naziv “derbija četvrtfinala”?
Što, međutim, ako se – kojim čudesnim slučajem – ne dogodi baš ništa? Kako jednom reče Woody Guthrie – “što ako objave rat, a nitko se ne odazove”? Što kad bi, pretpostavimo načas, hrvatski i srpski teniseri javno izdali svoje nacije i povijesti i historije i domovine i otadžbine i Vukovare i Krajine, što kad bi u julu odigrali samo jedan normalni teniski meč, što kad bi netko pobijedio 3:2, a Đoković i Čilić se na kraju petog meča izljubili na mreži, i pružili ruku sucu, što ako se, hipotetski govoreći, srpska reprezentacija živa i zdrava vrati u Beograd?
Tko bi bio kriv za taj sramotni debakl i nezapamćeni organizacijski fijasko?
Preuzeto sa www.nezavisne.com