Ubili su ti rudare, nitko nije odgovarao.
Ubili su ti bebe u mostarskoj bolnici, nitko nije odgovarao.
Ubili su ti građane po cesti, besramno bahati tatini sinovi, nikad neće odgovarati.
Ubili i ubijaju. Ubili su ti vojnike s tvojim likom na epoletama, a samo se čuje ništavni muk.
Odselili su ti mladost, radost i zanos, gomila diplomiranih nada i snova nestala je zauvijek u poluraspadnutim autobusima za Švabiju.
Doselili su ti nekakve koji nikakve sličnosti s tobom i nama nemaju, što nikad nisu dijelili naše običaje, tradiciju, nasljeđe i duh.
Uvjeravaju te da ti običaje, tradiciju, nasljeđe i duh čak niti nemaš. Ali mojne da se sekiraš.
Sreća pa imaš tri preCednika, krdo uhljebljenih & uguženih birokrata, nekoliko nadzornih odbora važnijih od života i smrti, i par milijuna gluhonijemih, većinom gladnih podanika.
Sretan ti Dan državnosti, najljepša i najluđa zemljo. Realno, boli nekog đon za tobom, tvojim Danom državnosti, rudarima, bebama i mladosti.
Ti postojiš samo devedeset minuta trajanja prosječne nogometno-fudbalske utakmice.
A i to je često diskutabilno i ovisi o lokalitetu. Ako nema produžetaka, već ti se u devedesetdrugoj jebe mater uz pivu, a Džeko je kloc neviđeni. Još si ti dobra, kakvi smo te mi zapali.
Ne treba u tebi ništa promijeniti bona, osim naroda.