Naš sugovornik Maroje Mrduljaš radi na
Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Kritičar je, pisac i urednik
nekoliko knjiga, od kojih je najviše odjeknuo projekt ‘Nedovršene
modernizacije; Između utopije i pragmatizma’, na kojem je radio zajedno s
kolegom Vladimirom Kulićem.
Upravo ste se vratili iz New Yorka, gdje je u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA)
otvorena izložba ‘Prema konkretnoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji,
1948-1980’, u čijem nastanku ste i vi sudjelovali. Zašto je izabrano baš
to razdoblje, zaključno s 1980. godinom u kojoj je umro Josip Broz
Tito?
Datum se poklapa sa snažnom inauguracijom postmodernih
tendencija, s čuvenim i reakcionarnim prvim Biennaleom arhitekture u
Veneciji. Govorimo o periodu koji su glavni kurator Martino Stierli
i ko-kurator Vladimir Kulić ocijenili vrhuncem modernizma i
jugoslavenskog socijalističkog projekta, koji tada zalazi u krizu. Ona
je evidentna u društveno-političkoj domeni, a osamdesete su i period
ekonomske krize, kada investicije zaostaju. Tu krizu dobro ilustrira
činjenica da su zadnja velika novozagrebačka naselja, Dugave u
cijelosti, Sloboština do pola, završena oko 1980. godine, tako da ima
logike u tom okviru. S druge strane, čini mi se da se radi i o
svojevrsnom političkom manevru muzeja, kao da se htjelo izbjeći pojam
‘socijalizam’ u naslovu, iako je on tokom koncipiranja bio prisutan, da
bi pred otvaranjem nestao. Dakle, htjelo se istaknuti neproblematičan
uzlet modernizma, a ne čitavu socijalističku državu sa svojim
kontingencijama i kontradikcijama. Zato izložba ne govori o krizi, o
‘izlazu’ iz modernizacijskog zamaha. Uzeto je vrijeme postojanja
kakvog-takvog utopijskog horizonta, ne i njegovog bankrota.
Arhitektura i utopija
Tih 1980-ih filozof Ernst Bloch piše i u nas
prevedenu knjigu ‘Oproštaj od utopije?’, gdje ovaj upitnik govori o
nepristajanju na bankrot.
Utopija je u arhitektonskom diskursu neprestano
prisutna i može značiti svašta. Primjerice, 2002. održana je utjecajna
izložba ‘novog parametricizma’ u Grazu, koja govori o ‘latentnoj
utopiji’ neoliberalizma. Arhitektura je takva. Ona je isprepletena sa
sistemima, kako oni dolaze i odlaze.
Igra riječi iz naslova newyorške izložbe, koju
iščitavamo kao ‘betonsku’, ali i ‘konkretnu’ utopiju aludira baš na
pojam spomenutog njemačkog filozofa Blocha, koji razlikuje pozitivno
utopijsko od negativnog utopističkog. Sociolog Ognjen Čaldarević doveo je u pitanje i izraz ‘socijalistički modernizam’, jer smatra da je to internacionalni stil. No MoMA
sve smješta u optiku Hladnog rata, bipolarnog svijeta, Jugoslavije kao
‘nečega između’, bez da pokuša razumjeti singularnost našeg iskustva?
U izložbe arhitekture i umjetnosti uopće, a naročito u institucijama poput MoMA-e,
koja se obraća najširoj publici, pojednostavljenja su neizbježna, ona
su poput pravila žanra. Kada smo pisali tekstove za katalog, dobili smo
vrlo jasne upute, a kasnije i redaktorske komentare, da moramo biti
jednostavni i u širokim potezima zahvatiti problematiku, jer MoMA-ina
publika o našem kontekstu ne zna ništa. Drugi izvor pojednostavljenja
je što se izložba ne konstituira oko stroge teorije, nego oko
metateorijskih pretpostavki praktičnih za konstruiranje narativa.
Potrebna je pripovijest za sebe, s početkom i krajem, logičnim slijedom.
Zato se služimo ovakvim igrama riječi kao u naslovu, koje aludiraju na
pokušaj realiziranja društvene utopije u jugoslavenskom samoupravnom
socijalizmu s jedne strane, a s druge strane dominacije modernističke,
‘brutalističke’ arhitekture obilježene betonom. I jedno i drugo je
reduktivno, ali može orijentirati publiku. Za nas odavde, istraživače
koji smo se i ranije bavili tom problematikom, ova izložba ne donosi
neke osobito nove kritičke uvide. No, ona se ne obraća nama, već
globalnoj publici zainteresiranoj za arhitekturu i za kontekst koji je
tu arhitekturu iznjedrio. Novina je izlaganje izuzetnog arhivskog
materijala kojeg smo mukotrpno godinama prikupljali.
Stanovi samoupravnog socijalizma
Izložba ima četiri dijela: ‘Modernizacija’, ‘Globalne mreže’, ‘Svakodnevni život’ i ‘Identiteti’. Kako su oni zamišljeni?
Kustosi su tako izabrali tematske skupine koje su
odredile arhitekturu Jugoslavije u to vrijeme. ‘Modernizacija’ se odnosi
na ključnu ulogu arhitekture i urbanizma u sveukupnoj transformaciji
društva, preobrazbi zemlje iz predominantno ruralne u urbanu te pokušaj
emancipacije građana kroz urbanu ekspanziju. Povijest naših gradova
naravno jest urbana, no radi se o novim kvantitetima i kvalitetima. Grad
i služi, barem teorijski, i kao instrument proizvodnje proletarijata, a
on je nužan socijalističkoj revoluciji. Osim golemih ekstenzija poput
Novog Beograda i Novog Zagreba, i povijesni ambijenti kao Split ili
Zadar dobivaju tada i nove slojeve, bitne i za njihove identitetske
odrednice. Primjerice, danas je o Zadru nemoguće govoriti isključivo kao
o rimskom ili srednjevjekovnom gradu, nego je legitimno govoriti o
njemu kao modernom s obzirom na vrlo uspješnu rekonstrukciju nakon
Drugog svjetskog rata. Drugo su ‘globalne mreže’, gdje se ide prema
poziciji Jugoslavije u Pokretu nesvrstanih i njegovom globalnom
političkom značaju. Nesvrstani su ovdje iščitani kao vrsta alternativne
globalizacije, a u to se uklapa u danas aktualni interes za
postkolonijalne studije i izvoz arhitektonskih i urbanističkih iz Prvog i
Drugog u Treći svijet. Ovdašnje projektantske i graditeljske firme
bitno sudjeluju u urbanim transformacijama u zemljama Trećeg svijeta. Da
li su one bile identitetski osjetljive, da li su dovoljno razumjele
kontekste Afrike ili Azije u kojima su djelovale, to je otvoreno,
kritičko pitanje. U taj paket kustosi su ukrcali i naš turizam, kao
globalnu infrastrukturu namijenjenu turistima, privremenim građanima
uglavnom sa Zapada i ponešto s Istoka. Veliki luksuzni hoteli bili su
sasvim neočekivano polje eksperimenta, a ključno je da je urbana
transformacija, usprkos maksimalističkim ambicijama ipak puno pažnje
polagala na ono što danas zovemo održivost. ‘Svakodnevni život’
uključuje vrlo različita mjerila arhitektonskog djelovanja. Od dizajna
namještaja i elektronike, kada smo imali dosta jaku industriju koja
danas mahom više ne postoji, preko pitanja stana i prava na stan, pa do
urbanizma, koji treba taj stan smjestiti u okvir samoupravnog
socijalizma. Tu su ključni mehanizmi upravljanja izgrađenim okolišem,
pitanja na koji način se alociraju stanovi, tko financira tu izgradnju.
Također, koncept stambenog naselja, primjerice nekog u Novom Zagrebu,
ustvari slijedi logiku osnovne jedinice samoupravnog socijalizma, a to
je bila razina mjesne zajednice, gdje su građani mogli participirati u
neposrednoj demokraciji. To nije nikada do kraja zaživjelo, ali je
urbanizam preuzet iz mainstreama globalnog modernizma, logika ‘naselja’, ista posvuda u svijetu, u nas je imala i samoupravni okvir.
Konačno, tema ‘Identiteta’, gdje je hipoteza da je u Jugoslaviji
sustavno potican multikulturalizam. Svaka od republika, osim Crne Gore,
imala je svoju arhitektonsku školu, koja je afirmirala svoj vlastiti
pristup. To se shvaća kao naslanjanje lokalni kontekst i nasljeđe, koje
ne mora biti etničko. Dobar je primjer situacija u BiH i rad Juraja Neidhardta
i njegovih suradnika. U BiH postoji dominantni sloj fascinantne
otomanske arhitekture i ona se apsorbira i ugrađuje u novi i izraz koji
je istovremeno i lokalan i moderan. Tu prestaje kritika otomanskog kao
imperijalnog, iako je ona bila dominantna u interpretaciji povijesti, i
ta arhitektura se prepoznaje i priznaje kao vrijedan kulturni resurs.
Slično je i s mediteranskim modernizmom na jadranskoj obali, postoji
pluralizam modernizama i identiteta, od čega bi i današnja Evropa mogla
nešto naučiti. Dio priče o identitetima su i spomenici antifašističkoj
borbi i revoluciji. Spomenici su svojevrstan kontrapunkt,
panjugoslavenski modalitet ili prožimajuća trans-nacionalna tipologija.
Oni nisu bili mišljeni kao mjesta koja će po završetku biti napuštena od
kolektiva i prepuštena pojedinačnim posjetima. To su bila mjesta
uprizorenja različitih kolektivnih rituala, a često su bila i
edukacijski centri. Petrova gora nije samo fascinantni Bakićev mega-spomenik , nego i partizanska bolnica, u koju se odlazilo da se upozna prošlost.
Vaša je tema ‘Između utopije i pragmatizma’ i tu
tvrdite da u nas pravih avangardnih projekta gotovo i da nije bilo.
Možemo li, suprotno duhu današnje ‘obnove’, govoriti i o konzervativizmu
modernizma, koji odbija avangardnost?
Na prostoru Jugoslavije osim Vjenceslava Richtera
u stvari nije bilo utopijskih zamisli. Većina arhitektonskih projekata
bila je dosta pragmatična. Nakon Drugog svjetskog rata, ne samo u
Jugoslaviji, nego i drugdje, događa se da je modernizam apsorbiran u
maticu i to ne samo na Zapadu, već, nakon Staljinove
smrti i na Istoku. U oba konteksta mogli bi govoriti o
‘industrijaliziranom modernizmu’, koji možemo tako nazvati zato što je
ključna ambicija bila zadovoljavanje neposrednih potreba, iza čega stoji
jasna društvena agenda. U Jugoslaviji je važno govoriti o nastojanju
arhitekata da tu proizvodnju izgrađenog okoliša koja ide prema
instrumentalnoj modernizaciji vrate natrag, prema vrijednosnoj
modernizaciji, da se weberovski izrazim. U tome su jugoslavenski
arhitekti bili dosta uspješni zbog svog snažnog strukturnog utjecaja na
razvoj izgrađenog okoliša. Dodajmo i samu ideološku bazu ‘kulturnih
sloboda’ u Jugoslaviji na koju se moglo osloniti u borbi za npr.
kvalitetniji tlocrt stana. Možete li to danas zamisliti? I to je ono
posebno interesantno u našem eksperimentu.
Richtera se danas najviše spominje zbog njegovog paviljona za izložbu EXPO
58 u Bruxellesu. No manje se zna da je on i autor radikalno
avangardističkog projekta ‘Sinturbanizma’, kao utopijske
antikapitalističke arhitekture primjerene socijalističkom čovjeku.
Jedini arhitektonski projekt, za koji sam Richter piše
da ima ambiciju da na sebe prihvati razvoj samoupravnog društva, je
njegov ‘Sinturbanizam’. Njega, po meni, možete čitati i utopijski i
distopijski. Jer, ako zamislite da je osnova koncepta piramidalna
megastruktura koja treba primiti osam do deset hiljada ljudi i sve
funkcije grada unutra jedne građevine, niste najsigurniji da bi to bio
sretan način razvoja. Njegova argumentacija je pragmatična: u modernim
gradovima vrijeme se gubi u prometu, pa ako sve sabijemo unutar jednog
kompleksa, uključivo s političkim životom (na vrhu piramida predviđene
su velike dvorane za politička događanja i direktnu demokraciju), da
postoji nova bliskost i drugačije veze između pojedinaca u kolektivima,
onda je to idealistički pokušaj da se zbivanja koja Richter vidi oko
sebe materijaliziraju i u jedan drugačiji tip grada.
Mislim da je kod njega možda još važnije što je intenzivno pisao
kritičke tekstove, među kojima je ključni ‘Asistencija i angažiranost’,
jedini tekst nekog arhitekta objavljen u časopisu Praxis. Tu on radi
fundamentalnu razliku, da li arhitekti samo asistiraju društvu koje
dolazi s gotovim razvojnim strategijama, kojima oni samo daju formu.
Ili, su arhitekti društveno angažirani pojedinci, koji aktivno
sudjeluju, zajedno sa svim drugim dionicima, u stvaranju vizija novog
društva. Ne postoji centralizirana koncepcija, nego se društveni razvoj
odvija kroz kolektivnu polemiku. Taj njegov teorijski društveni doprinos
ostao je neprepoznat, zanemaren, odbačen kao strano tijelo. Ako je
igdje postojao potencijal da se desi nešto što bismo mogli nazvati
samoupravnom arhitekturom, onda bi to bilo tu, u ‘arhitekturi
pregovora’. U tako različitih arhitekata poput Richtera i Vladimira Turine
javlja slična frustracija, jer već 1960-ih vide da stvari ne idu u
idealnom pravcu. Po Turini su modernistički ideali već propali, a ovo
što nastaje u Novom Zagrebu nisu baš bile konkretne utopije koje su
pioniri poput njega sanjali.