<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: DOJKE NA SUNCU

Naslov nije “Sise na suncu” isključivo da Fejsbuk ne bi zabranio tekst.

08. august 2022, 8:40

Beše to pre dvadeset osam godina. Ček’ da proverim, možda je ipak osamnaest. Na žalost, 1994. je bila pre dvadeset osam godina, imao sam osamnaest godina, bila je druga polovina jula, Svetsko prvenstvo u fudbalu tek što se završilo, Brazil je pobedio Italiju, gledao sam tu utakmicu u irskom pabu, punom Iraca, logično, ali ne mogu da se setim da li je pobeda bila na penale, ili je sviran jedan penal za Brazil, međutim, to i jeste fora sa ovom pričom - neću da gvirim u gugl. Probaću svega sam da se setim. Pobedio je, dakle, Brazil, a ja sam se nalazio u Limasolu, na Kipru.

Gde je za to vreme bio Davor, moj drug iz osnovne škole, s kojim sam iz Srbije otišao na Kipar, “da radimo”? Pamćenje mi veli da sam ga, po povratku s utakmice, zatekao na terasi našeg prizemnog apartmana, nekih pet do desert minuta pešice od irskog paba, kako pije alkoholno piće; pivo? votka? vinjak? otkud vinjak, mada, leteli smo iz Budimpešte do koje smo se dokotrljali autobusom, svašta je tada moglo da se nosi avionom; sa Batom, tridesetogodišnjim dripcem iz Gornjeg Milanovca, koji je insistirao da ga zovemo Bata Šumadinac.

Možda mu je bilo i više od trideset godina. Sigurno ne više od četrdeset. Možda i nije bio iz Gornjeg Mianovca. Jedan od onih kretena koji klincima pokušavaju da prodaju lovečke priče, jedan od onih jebeno napornih kretena, kog nam je u apartman uvalio bradati (mislim da je danas mrtav, ako jeste, Bog da mu dušu prosti) koji nas je poveo na Kipar. Bradati je obećao poslove Davoru i Bati, a meni je pošteno rekao, dečko moraćeš sam da se snalaziš za posao. I pored ovog upozorenja, koje je mirisalo na fijasko, otišao sam. Otišao sam iz jebene Srbije. Samo da vidim kako je otići iz tog jebenog pakla.

I bilo je divno pobeći odande, naročito na mesto kakav je Kipar, mediteranski grčko-britanski raj, gde se plaćalo kiparskim funtama i vozilo pogrešnom stranom ulice. Ogroman kej, odnosno plaža, u stvari kej, jebem li ga, možda ipak plaža, puna palmi, dobro ne baš puna, ali bilo je palmi, niskih, zdepastih čupavih palmi, duž celog tog sranja, keja ili plaže. Dakle, pošto je bio jebeno naporan i odvratan, a ja nisam trpeo nova lica u svom životu, Bata je spavao sa Davorom u krevetu, sa Davorom, koji je, za razliku od mene, trpeo nova lica, a naročito goveda i vucibatine. Njih je naprosto obožavao.

Došao sam s tekme, a njih dvojica su, recimo, pevali narodnjake. Ili su možda puštali narodnjake s kasetofona? Da li je, međutim, bilo koji od njih dvojice bio toliko lud da je na Kipar, gde je trebalo da rintamo, nosio kasetofon i kasete s narodnjacima? Ne bih rekao. Pevali su. Pevali su na sav glas, pa kad se neko približi, onda u pola glasa, pa kad prolazi pored, onda su pevali šapatom. Čim bi taj neko, bilo ko, jer bili smo “ilegalci” na ostrvu, odmakao, pevanje bi krenulo opet iz sveg glasa.

Idućeg dana probudio sam se dovoljno kasno da ne zateknem ni jednog ni drugog. Bradati nije našao posao Davoru, on ga je zapravo zaposlio kao čistača svoje kancelarije u centru, to jest jednom od centara Limasola, kako to sad izgleda u mom mozgu, bio je taj jedan centar malo gore, gde je bradati imao kancelariju, pa jedan centar malo dole, kao neki stari grad i turistički centar u tri pičke materine uz kej, odnosno niz kej, kog sam malopre pokušavao da se setim, a u kom smo živerli nas trojica.

Dobro, da li ih nisam čuo, ili sam se pravio da spavam dok nisu odjebali, obe verzije su moguće, druga verovatnija. Krenuo sam onda i ja napolje - da tražim posao. U Limasolu, to se radilo na sledeći način: dođeš do zone s kafićima koji gledaju na more i ideš od kafića do kafića i moliš za posao. U hotelima je takođe, možda, bilo posla, ako si profesionalni kelner, kuvar ili kurva. Ja sam bio profesionalni pravni tehničar, četvrti stepen. Luksuzni hoteli ostaće godinama nedostižni za mene, a ko zna, da nije bilo Plejboja i Maksima, možda i doživotno. Čekajte, samo da pustim suzu.

Bio sam glup, obukao sam crnu majicu, nisam se namazao kremom za sunčanje, ubeđen da ću u roku od dva kafića naći posao, na kom će me plaćati dovoljno da na Kipru mogu da preživljavam, krijem se od vlasti i ne zaradim ništa. Takav je bio scenario. Ali bilo kakav Kipar bio je neuporedivo bolji i od mnogo boljeg Beograda od onog u kome sam pre Kipra živeo.

Krenem, dakle. Prvi kafić. “Dobar dan, treba li vam radnik?”, tečnim engleskim obratio sam se debelom Grku, nemam pojma da li je zaista bio debeo, a on je samo kratko rekao “Ne” i mahnuo krpom kao da tera muvu. Ovo sa krpom sam uravo izmislio. O, jebote. Sledeći kafić. “Dobar dan, treba…” “Zvaću policiju”. Nije to rekao, ne sećam se zapravo ni kafića ni gazde, ali da bi vama bilo zabavnije pretio mi je policijom, eto. Kafić za kafićem, pa onda i poneki preko puta i posle deset kafića znao sam da na ovom ostrvu za mene neće biti posla. Znate kad nešto znate odmah? E ovo je bilo u roku od jednog sata. A došao sam sa idejom da ostanem tu godinama.

U jednom kafiću desio se delimični uspeh. Gazda, koga ćemo zamisliti kao nadrkanog, proćelavog brku, u crveno žutoj majici, rekao mi je: “Može probni rad dve nedelje, pa ako si dobar, radićeš dvanaest sati dnevno za deset funti. Dakle, kao kad bi ti neko danas rekao da ćeš prati sudove dvanaest sati, za deset evra dnevno. Bio je to poslednji ekser u kovčeg moje šljake na Kipru. Bio je to slikovit prikaz mojih najdaljih profesionalnih dometa na tom mestu. Bio je to znak da sad mogu da se opustim, pa prvim avionom, nazad u dupe iz kog sam se iskenjao. Tog trenutka bio je ponedeljak, prvi avion u petak. Džep pun pozajmljenog novca od bližih i daljih rođaka. Polupun. Dobro, ajde, prazan, jer sam skoro svu lovu dao bradatom za usrani stan koji sam delio sa Davorom i Batom Šumadincem.

Posle ponude da radim besplatno, a onda za bedu, nisam više ni tražio posao. Sunce, plavo nebo, plavo more s kog je duvao povetarac, niko nije mogao da mi uzme. Serem, povetarca nije bilo, bila je jebena vrućinćina, bez daška vetra. Svir svir. Svir svir. Šta sviraš, svirnem ti ga mislim se, kad ono Ogi (nek počiva u miru)! Na motorcikliću! Da li se to baš tako desilo, ili ga je ruka Božija spustila kraj mene, ili smo se na neki drugi način našli u Limasolu, jebem li ga. A nemam koga da pitam. Zato, draga deco, ako vas interesuje nešto iz vaše prošlosti, prošlosti vaših roditelja, deda, baba, stričeva, ujaka, tetaka i strina, pitajte ih brzo, dok su još živi. Da vam se ne desi ono što se meni dešava već dvanaest godina na svaka dva dana, da bih nešto da priupitam ćaleta.

E, na žalost, isto tako je i s Ogijem, koji je bio godinu dana mlađi od mene, išli smo u istu srednju, divno, divno, ljudsko biće, koje se našlo, eto tu, u Limasolu, da mi makar malo ulepša govno od životnog plana. “Sedaj! Idemo do mojih drugarica!”, dreknuo je, ili je samo dreknuo “Sedaj”, ma seo bih na taj motor i da ništa nije rekao, ko zna, možda je baš tako i bilo, nije, previše sam lepo bio vaspitan za takve stvari, ali odjednom, mi smo zujali mediteranskim gradom, mediteranskim uličicama, kao da smo junaci nekog italijanskog filma, ili još bolje francuskog, svakako ne srpskog filma, bio je tu i povetarac, konačno, zbog brzine motora milovao mi je lice, dok je Ogi ispred mene ispuštao urlike sreće: ”Viju, viju viii! Juhu uhu huuuu!” Nije ispuštao urlike, možda je nešto govorio, možda sam mu ja nešto odgovarao, nije ni bitno, ta vožnja njegovim skuterom, ah, da, ćale mu je radio na Kipru, pa je kod njega provodio leto, ta vožnja je jedna od najlepših stvari koje su mi se ikad desile.

Onda smo se zaustavili pored jedne debele i jednih sisa. Tako sam ja to video u tim godinama. Evo, pokušaću da se prisetim malo bolje. Njih dve su se čvarile na nekoj maloj plaži, samo njih dve su bile, debela, koja možda nije uopšte bila debela pričala je srpski, a možda i nije, a sise su pričale francuski. O Bože, Bože, kakvo je ovo rajsko mesto, nije čudo što se baš ovde ispilila Afrodita, gle jebote ove sise, tu na metar i po pored mene! I to lice! To prelepo lice! Da, imala je i lice i bila je prelepa. I kratku kosu, mislim. Tamnu skvakako. Sve oko nje izgledalo je ružno i debelo i Ogi i debela i ja i more i palme i hoteli i sunce i nebo. Vau. Crne sise od silnog sunčanja sisa, sise neverovatnog oblika, onaj najlepši oblik sisa, znate, e pa taj, ne prevelike, ne serite, ne, ne, idealne.

Sad, da se razumemo, do tad sam imao uspešne susrete sa bar tri para sisa, od kojih su jedne bile jedne od najboljih sisa koje sam ikada gledao, mesio, sisao i tako to, ali ove, na ovoj, gle, pa ona govori, i to francuski, ah da, napisao sam to već, pa da, u francuskom filmu smo, govori, najopuštenije moguće, kao da nema ispod vrata te dve predivne potamnele stvari. Ja da imam takve sise, sigurno ne bih tako opušteno pričao. Govorio bih: “Gospodo, da li ste videli moje sise? M? Šta velite? Poklonite im se. A sad, da vam nešto kažem…” Ko zna, možda je upravo to i govorila, jer ja francuski ne razumem.

Auf sunce ti jebem, ala je bilo vruće, a ja nisam imao ni kupaći šorts da se okupam, pa još crna majica, jebote, izginuću, ali sedeo sam se i smejuljio se, dok bi ona povremeno na francuskom progovarala: “Gledajte, gledajte moje sise, gok ih još ima. Gledajte ih dok imate oči, jer život je kratak, a ove sise jedno su od njegovih čudesa. Dobro ih pogledajte, jer nikada ih više nećete videti.”

To je otprilike kako se ja sećam tog susreta na toj maloj plaži. Ovo sad izmišljam: “Ortak, moram da krenem, hoćeš da te odvezem donekle”, pitao me Ogi, a ja sam ga zamolio da me odveze do irskog bara u kom sam prethodne noći gledao fudbal. Onda smo se, ovo ne izmišljam, opet malo vozili motorčetom i ja sam izašao kod irskog paba, a s Ogijem sam se sigurno nešto dogovorio, jer tada nije bilo mobilnih telefona, jedva da je bilo i telefonskih govornica, a sećam se da smo te ili naredne večeri Ogi, Gile, otkud sad taj na jebenom Kipru, ah, da, sestra mu je tamo živela, ali kako smo se jebeno sreli, kako, kako, dobro, Ogi, Gile i ja smo otišli u jedan bar i tamo s neverovatnim neuspehom muvali sve žensko na šta smo nailazili.

Ovoga sad se dobro sećam: Prilazeći kući u kojoj smo iznajmljivali stan, bacim pogled na hotel, a odande, sa recimo četvrtog sprata, kunem vam se svime, dve Finkinje mi mašu i zovu gore. Pretpostavio sam da su Finkinje, jer su bile plavokose i jer je ispred hotela stajao bus iz kog je izlazilo nekoliko njihovih klonova, koje su govorile finski, koji je vrlo lako mogao biti i švedski. “Evo, evo, samo da ostavim grožđe!”, viknuo sam na srpskom i pokazao grožđe koje mi se najednom stvorilo u rukama, jer sam se upravo setio da sam na tezgi kraj paba kupio kilo grožđa, neverovatno velikog crnog grožđa, grožđa ubranog pravo u raju, toliko ludog grožđa da sam morao da ga kupim.

Ulazim na gajbu, kad tamo, nema Batinih stvari. Stvor je zbrisao. Uhapsili su ga. Kako god, nije više tu! Ura! Ura! Skot nije tu! Finkinje su tu! Ogi je tu! Sise su tamo negde! Ura! Ura! Eto ga, Davor, dolazi s “posla”. Crko. Ne od brisanja, nego od kilometarskog šipčenja po vrelom suncu. “Finkinje, Finkinje; Bata je nestao, Bata je nestao!”, objašnjavam ja. “Ura, ura, ura”, vičemo, držeći se za ruke i  skačući u krug. Dobro, možda nismo baš to radili, ali radovali smo se.

Zvoni telefon. Kakav sad kurčevi telefon u sred ovog jebenog stana. Javljam se. Bradati. Obaveštava me da je Bata pobegao, ukrao gazdi papuče, šta, bre?, gazda se žalio na dreku iz apartmana, izbačeni smo. “Spremite se, dolazim po vas, pa idete u podrum ispod moje kancelarije.” “Dobro, kad?”, pitam i dalje maštajući o Finkinjama. “Tu sam za sedam minuta.”