Nije to ništa neobično niti specifično samo za Mostar. Demokracija
kao sustav, recimo, suštinski nije ništa drugo do vladavina prosjeka,
svođenje svih ideja, smjernica na tzv. zlatnu sredinu. Na ulici, među
običnim svijetom stvari su tek malo surovije, nema te sredine koja se
neće potruditi da svakog svog člana svede na vlastitu mjeru, na prosjek
pa ako se u nečemu posebno istakneš MOS(mahalska obavještajna služba)
uložit će sve napore kako bi sačinio spisak tvojih ljudskih slabosti i
mana koje će početi kolati čaršijom kao protuteža koja ćete svesti na
njima prihvatljivu mjeru. Ako gajiš sklonosti dobroj kapljici tvoji
uspjesi, na primjer, na polju matematike bit će ispraćeni komentarima –
ma šta će on/ona, pijančina obična, nije ni matematika što je bila! Ako
postoje insinuacije da si tvrdica ta će osobina biti dovoljna da tvoje
nogometne vještine ne budu ništa posebno.
Netko je sklon takav način tretiranja izuzetnih, istaknutih
pojedinaca braniti objašnjenjima kako u tome nema zlobe nego potreba da
se istaknuti pojedinac „oljudi“, jer slabosti su ono što ga čini
čovjekom. Ipak, ja bih rekao da to „oljuđivanje“ jeste zlobno jer ima za
cilj umanjiti pa i obezvrijediti uspjehe i uspješnog pojedinca svesti
mjeru sredine, uprosječiti ga i „pokazati mu gdje mu je mjesto“. Time
se, eto, pojedincu oduzima pravo izbora vlastite pozicije pa i kroz
odrastanje u takvoj sredini pokazati svakomu da je svaki trud da se
izdigne iznad prosjeka svakom čovjeku uzaludan. A to je osobina
neuspješnih društvenih zajednica i mediokritetskih, provincijalnih
sredina. Uspješna društva su uspješna upravo zato što nagrađuju
izvrsnost i trude se osigurati joj optimalne uvjete za daljnji razvoj.
Svjetski centri su to što jesu jer su otvorene sredine koje
omogućavaju susret različitim idejama i trude se okupiti što više
uspješnih i posebnih pojedinaca koji će tu sredinu učiniti dinamičnom i
uzbudljivom. Provincija to ne trpi jer opisani način razmišljanja i
ponašanja stvara atmosferu u kojoj su svi sputani i uzdržani, time i
frustrirani a posljedično i zlobni te žele da i drugi dijele njihovu
sudbinu. Dakako, čast izuzetcima koji se iskreno raduju tuđim uspjesima i
ponose istima.
Davno je Radomir Konstantinović pisao o tome, Tarik Haverić
je slične teze vezano uz Bosnu i Hercegovinu. Ja sam ih eto
pojednostavio maksimalno, sveo na svima razumljivu mjeru. Vjerujem da su
gore opisane situacije poznate svima a to govori u prilog tome da je
BiH provincijalna rupčaga, neuspješna zemlja, neuspješnih ljudi u kojoj
je svaki uspjeh plod isključivo individualnog talenta i truda. U
uspješnim zemljama uspjesi su plod sustava i društvene klime.
TEŠKO JE BITI JAVNA OSOBA
Bosna i Hercegovina prije svega nema javnost. Ima tri odvojena
tračerska kružooka. Osim toga ne postoji sustavan pristup u bilo kojem
području ljudskog djelovanja. Pretpostavka svemu tome jeste stvaranje
društva koje ima jasan smjer razvoja, jasne političke ciljeve i
konsenzus oko metoda ostvarivanja tih ciljeva. U takvom okružju biti
javnom osobom nije nimalo jednostavno. Pogotovu ako nisi lakrdijaš ili
radikalni zagovornik određenih politika, pravi stranački vojnik i dio
određene interesne klike. Biti slobodnomisleće biće u Bosni i
Hercegovini je izrazito nezahvalna pozicija. Pogotovu ako šutnju smatraš
nedostojnom te javnim istupima želiš barem govoriti u ime zdravog
razuma a kako bi tek sačuvao puku ideju o mogućnosti postojanja istog.
Ako si pak javna osoba koja komentira politička zbivanja gotovo je
sigurno da ćete jedan od nacionalističkih torova proglasiti legendom,
pravim čovjekom dok ćeš drugima biti idiot ili izdajnik. Status legende
ćeš zadržati dok god si na liniji kritiziranja isključivo jednih ali
ukoliko oštricu kritike okreneš spram nedostojnih radnji onih koji su te
držali za legendu istog ćeš trena i za njih postati idiot, izdajnik,
govno od čovjeka kojem treba pobiti familiju pa onda i njega skratiti za
glavu.
To je zato što je BiH zemlja mržnje. Naši su politički stavovi
zasnovani isključivo na animozitetu spram drugih. A ti drugo su sušto
zlo dok ste ti i tvoji za zlo nesposobni a time i žrtve što vam daje
pravo da pljujete zlikovce s te moralno superiorne pozicije. Ljudi su
ovdje politički nepismeni, demokracija im je tek poznat pojam čiji
sadržaj je duboka tajna i zbog toga smo se u postratnom dobu politički
zadržali na ratnim i ratničkim pozicijama. To je nesretan slučaj do
kojeg nas je dovela činjenica da u Bosni i Hercegovini nemamo drugih
izuzev nacionalističkih politika a nacionalizam je ideologija bez
sadržaja čiji je jedini narativ pozicija žrtve, ugroženost od strane
onih drugih. Tri sukobljena nacionalizma nikako nisu dobra pretpostavka i
osnova za razvoj demokracije i pluralizma jer njega ne može biti kad je
politički sadržaj svih aktera potpuno isti – etnički i nacionalistički.
Zbog toga se javne osobe vidi isključivo kao naše i njihove te se
pojedincu oduzima pravo da bude svoj. Automatski će zato tvoje ime i
prezime biti i tvoj politički sadržaj, ako govoriš drugačije od
zvaničnog vladajućeg narativa onda je samo pitanje trenutka kada će s
tebe vuka spasti ovčja koža.
SLUČAJ PUHALO I ŽBANIĆ
To se proteklih dana dogodilo Srđanu Puhalu, jednom od onih rijetkih
javnih aktera koji pokušava u politiku uvesti kategoriju zdravog razuma.
Čim je dirnuo u jedan od totema, u ovom slučaju Bošnjačkog
nacionalizma, doživio je pravu haku, postao je plijen u lovu na vješca,
odjednom mu je izvučena i pod nos gurnuta ratna prošlost koju do nedavno
nitko nije dovodio u pitanje. Dapače, Srđan je postao Srbin za
pokazivanje, dokaz kako je eto i među Srbima ostao poneki normalan
čovjek. Kao čovjek od znanosti smatrao je opasnim poigravanje brojkama i
njihovo stavljanje u službu dnevne politike, to je svoje mišljenje
iznio javno, možda pomalo nespretno, i odmah je, eto, pokazao svoje
pravo, č – etničko lice. Ono što je tu problematično jeste što se opet
pokazalo da se javnim osobama u Bosni i Hercegovini pokušava osporiti
pravo da budu pojedinci, o politici javno možeš govoriti isključivo
ukoliko si jasno, čvrsto opredijeljen u ime kojeg i protiv kojih
nacionalizama govoriš. I uvijek govoriš kao pripadnik jedne od etnija,
nikada kao pojedinac. To je, vjerujem, a osobu poput Puhala uvredljivo
jer poznajući njegovo javno djelovanje nisam dobio dojam da nastupa kao
Srbin već kao građanin, slobodnomisleći pojedinac pod imenom Srđan
Puhalo.
Slično je pa još i malo gore prošla i poznata redateljica Jasmila
Žbanić. Ona je izgubila status umjetničke legende, carice čijim se
uspjesima ponosimo jer je „naša“ podržavajući Puhala. Odjednom je od
uspješne redateljice postala umjetnička profiterka. A do jučer naš film
je postao njezina lažna objektivna umjetnička istina. Da se nije usudila
imati osobni stav u predmetnom slučaju ostala bi ponos nacije. No,
usuđujući se na slobodu misli postala je sramota i izdajnica baš kao što
je i njezin film izdajnički. Njoj se, isto kao i Puhalu, odriče pravo
da bude svoja, da misli svojom glavom i javno iznosi rezultate
razmišljanja. A to je u provincijskoj malograđanskoj žabokrečini kakva
je Bosna i Hercegovina ne smije. Ovdje se može zauzeti stav, izabrati
medijski rov i strana u medijskom ratu, običnoj neartikuliranoj halabuci
i pljuvaonici. Misliti je nepoželjno. Vlastito te mišljenje može
ugroziti, izdvojiti iz tora i ostaviti na vjetrometini na kojoj te mogu
kamenovati uvredama i željeti ti skrou bolnu smrt.
MEDIJSKI PITBULOVI
Naročito je sramotno što hajku anonimnih komentatora podržavaju i
potpiruju „medijski poslenici“ a zapravo medijski pitbulovi vladajućih
struktura, njihovi posilni zaduženi za medijski odstrel nepodobnih a
takvi su svi koji su „njihovi“ ali i oni koji pokušavaju biti samo
svoji. To je u ovom živom pijesku od BH javne scene nedopustivo. Takva
je prosto „društvena klima“ koju su kreirale nacionalističke politike. U
zemlji Bosni i Hercegovini ne postoji društvo koje čine slobodni
građani, misleća bića. Takvi su zaglavljeni između tri nesvjesne
bezlične mase koje se nazivaju narodima.
Ako dirneš u bilo koji totem njihovog nacionalizma ta masa kreće u
stampedo sa željom da te pregazi i ponizi a sve ne bi li u strahu
pristao/pristala biti sveden/a na njihovu mjeru, postati amblem i
eksponent njihove nemuštog političkog režanja koje ponekad biva
smijenjeno kmečanjem, onda kad se sjetimo da smo žrtva što nam je obično
alibi za bezumno nasilje.
Izvor: newipe.net