Svaki put kada sjednem pisati,
razmišljam o tome. No, moramo se pronaći u jeziku, sporazumjeti s nekom srodnom
dušom i onda pustimo priču da teče, jer ako nas sumnje u jezik zaustave, šanse da
pobijedimo samoću u prenapučenom svijetu su nam male, gotovo nikakve.
Zavičaj
je pakao koji putuje s nama kroz život. U mom zvičaju, recimo, sunce zna
pakleno pržiti. Mjesto duboko u meni, ono mjesto koje putuje sa mnom kroz život
je zavičaj. S tog mjesta dolazi sve što pokušavam reći. Zavičaj je duševna
bolest koju ne možemo ostaviti iza nas i umiveni, kao potpuno novi ljudi,
krenuti dalje.
Na
ovoj ludoj planeti, izgrađenoj na mržnji i osveti i pokušaju nekih grupacija da
ovladaju nad nekom drugom grupacijom, čini se da život može biti podnošljiv tek
u nekim malim zavučenim odvojcima te bujice pakla koja izvire iz ljudskih duša
uvijek nezadovoljnih i bijesnih. Ljudi stvaraju mikrokozmose i tu okupljaju svoj
narod, pojedince koji za svojim zavičajem moraju putovati, jer njihov svijet je
sastavljen od ljudi koje vole i cijene, a nije tek neka geografska odrednica. Ti
izgubljeni ljudi, jedni za druge, stvaraju prostore ljubavi, mjesta gdje će
netko na njih i njihovu samoću obratiti pažnju, mjesta gdje će moći odahnuti od
dugačkog živčanog sloma u koji se pretvara život pojedinca u suvremenom
svijetu.
Prognanom
iz djetinjstva, odraslom čovjeku se čini da je proživio svaki život svakog
čovjeka pored kojeg je rastao. Povijest je mjesto gdje se nesretne ljudske sudbine
pretvaraju u jednu. Sva mučenja, svo zlo, kao i sve ono lijepo i toplo kroz što
je odrastao u tom prognanstvu iz sigurnog djetinjstva, postaje naša osobna
priča. To je onaj najteži prtljag koji vučemo sa sobom, potucajući se po svijetu
u potrazi za izgubljenim osjećajem sigurnosti i topline. Gdje god dođemo, ljudi
koje upoznajemo vide nas kroz predrasude koje imaju o mjestu s kojeg smo
doputovali. Koliko god se trudili da budemo iznad toga, valja priznati da
smo svi skloni takvom suđenju pri prvom
susretu s nekim ljudima.
Ali,
eto, ponekad se imamo gdje skloniti. Dobiti šansu za kratki predah od bježanja
od vlastite sudbine. Tamo sam putovao prošli tjedan. U Pulu, gdje su neke divne
žene stvorile utočište za one koji pokušavaju pronaći svoj život tako što
pokušavaju pronaći svoje ljude, svoj narod, ne onaj u kojem i s kojim su rođeni,
već onaj narod s kojim jedino mogu preći crveno more samoće, iza kojeg usamljeni
žive u tuđem zlom svijetu. Kako to biva, i ovaj put je torba bila teška od
zavičaja koji se u nju strpao. A glavni štand pulskog sajma knjiga zvao se
Hercegovina čita. Tamo je nas nekoliko krenulo s licima crvenim od stida, jer
prije nas na svako mjesto na svijetu doprla je ona Hercegovina iz Haga. A mi
smo ljudi s margine, nebitni i pomalo nesigurni u to da ikome možemo stvoriti
drugačiju sliku vlastite hellcegovine. Nekako smo stigli u Istru spuštenog
pogleda, dok su u nama bješnjeli živčani slomovi zbog toga što smo tjedan prije
polaska u Pulu bili primorani ponovno živjeti početak devedesetih godina, onih u
kojima su neki ljudi presjekli naše živote na pola i učinili nas taocima
njihovog zla.
Stigli
smo tamo kao neko drugo lice Hercegovine. Ali ja sam se opet osjećao poraženim.
Oči svih nas bile su mračne, kroz njih je izbijala tama tog čudnog putovanja kroz
vrijeme koje smo proživjeli. Bio je to zavičaj koji je krenuo s nama. Onaj
njegov dio zbog kojeg se crvenimo svakodnevno, onaj njegov dio koji nas već
dvije decenije drži u položaju taoca. Ta tama u očima bila je tuga. A mi, svi
odreda, stigli smo tamo govoriti o ljubavi. Prema ljudima koji su jedini pravi
zavičaj. Onakav kakav bismo voljeli da su svi zavičaji svijeta. Sigurna i topla
utočišta, kao što je nama bio pulski sajam knjiga u tih nekoliko dana.