Dječak je iskrio očima. Suva hercegovačka visprenost je probijala iz njega, zračila. Ni odrastanje na dalekom, nordijskom sjeveru nije umanjilo ovu blagodat. Čak štoviše, kao da je produbilo, izbistrilo, isklesalo.
Trenirao je fudbal igrajući na spoljnjim pozicijama. Kaže da se jednako dobro služi i lijevom i desnom. Kazujem da treneri takve najviše vole, polivalentne igrače, upotrebljive na raznim pozicijama u timu. Dječak I. se skromno nasmijao dodavši da je i dobar učenik u školi. Tu je sa ocem na Svetoj Gori, a pridružili su mu se ujaci i đed.
Čitav jedan svijet. Tvrd, kamen, a topao. Pametan i duhovan. Duhovit. Kao neki lakonci.
Možda u sledećem životu budem Hercegovac.
***
Stari Iguman se lako i bešumno kretao po pločama manastirskog dvorišta. Harmonija isprekidana vlatima pronikle trave na granicama podnih kamenih površina. Zvuk poslednjih cvrkuta lastavica što jureći odleću pod trošne, drvene grede drevne manastirske građevine.
Kratko je besjedio sa nama primajući drvenu ikonu Svetog Partenija kao poklon, nastao filigranskim ručnim radom u srcu Hercegovine. Od srca ju je isklesao i namjenio manastiru sijedi čovjek, oštrih očiju i visokih zalizaka na glavi. Stasit i životan, kao ledena rijeka ponornica u hercegovačkom kršu. Strpljivo je stajao sa sinom, zetovima i miljenikom unukom. Dug i strpljiv put je ikona prešla do konačnog odredišta. Da se namjenski posveti.
Iskreno zadovoljan, Iguman Mefodije je podijelio interesatan podatak da se zamonašio na dan sveca koji mu je upravo darovan. Ima li koincidencija u životu? Zatim je od monaha zatražio da grupi donesu i podjele brojanice za ruku iz skromne manastirske prodavnice.
A potom je uslijedio vrhunac našeg putovanja.
Iguman je spontano prišao dječaku, pomilovao ga nježno kao sina i stavio ruku iza glave, tamo gdje mu se nalazi aparatić za uho i rekao – biće sve u redu. Nisam tad znao da se veći dio grupe, slično kao ja, naježio i pustio suzu. Mušku, često ignorisanu.
Ne vjerujem u Božja čuda, niti iscijeljenja, ali ovo je trenutak kada se iskreno u srcu zapitate, koliko ljubav, vjera i milost mogu zajedno. Da li su čuda moguća i kolika je milost Božija?
Zaiskri odjednom trenutak kad si siguran da je zaista sve moguće. Toliko milosti, ljubavi i ljudskosti na božjem mjestu proizvodi planinu emocija i blagodati u okolnim dušama. Potpaljuje iskre dobrote, da ih nosimo dalje. Mi, obični mirjani.
Nenamještena scena je kompleks jednog od dvadeset svetogorskih manastira pod zaštitom UNESCO-a.
Čudo. Duha i arhitekture.
Čudo postojanja ..
***
Manastir Esfigmen je godinama u klinču sa vaseljenskim patrijarhom Vartolomejom i to se itekako odražavan na njihov materijalni i crkveni status. Sukob datira još od 1974. godine i susreta tadašnjeg patrijarha Atinagore sa rimskim papom Pavlom Šestim, otkada se na službama ne pominje ime vaseljenskog duhovnog poglavara. Esfigmenci su iskreni protivnici bilo koje vrste ekumenizma i postali su epicentar borbe, ne samo na Svetoj Gori već i znatno šire, regionalno i globalno.
Na visokom spoljnem zidu manastira koji gleda na more, tik iznad obala, još od tog doba dominira komad crnog platna sa velikim natpisom – Orthodoxia e Tanatos (Pravoslavlje ili smrt), kako mnogi prepoznaju manastir i njegove monahe.
Manastir se, zajedno sa ostalih devetnaest svetogorskih manastira, nalazi na UNESKO-voj listi svjetske baštine u sklopu spomenika srednjeg vijeka objedinjenih pod zaštićenom cjelinom Planina Atos.
Prvi pisani pomen manastira datira iz 998. godine. U tim dokumentima manastir se pominje pod imenom Esfagmen (što znači ubijen, iskasapljen, posječen). Mišljenje da je ime manastira izvedeno iz položaja na kome se nalazi – stiješnjen između brda i mora (grč. esphigmenos) – ne čini se osnovanim. Prihvatljivije je ono da se njegov osnivač možda zvao Esfigmen, pod uslovom da je taj monah neko ko vrlo čvrsto zateže pojas oko struka. Tokom istorije, njegovo postojanje i opstanak pomagali su mnogi, a tokom srednjeg vijeka ističemo ličnosti poznate u srpskoj istoriji – Jovan V Paleolog, srpski car Dušan, despot Đurađ Branković, te njegova ćerka sultanija Mara.
Dosadašnji pokušaji da se usljed sukoba sa Vaseljenskim patrijarhom i grčkom državom esfigmensko bratstvo protjera sa Atosa nisu uspjeli. Nepokolebljivi i čvrsti u vjeri, čuvanju kanona i svetotačkog predanja, i uz prećutnu podršku mnogih Svetogoraca, ali i pobožnih stanovnika Soluna i Halkidikija, Esfigmenci (zovu ih još i ziloti) opstaju i pored svih izazova u poslednjih pedeset godina (zabrane dopremanja hrane i lijekova, oduzeta roba, blokada bankovnog računa, fizički sukob, pokušaj prinudnog iseljenja, itd.).
***
Manastir Dohijar, Ksenofont, pa Pantelejmon. Hodanje, cjelivanje ikona i relikvija, pa manastirske prodavnice. Zatim luda vožnja taksijem prašnjavim svetogorskim drumovima i spavanje u Kareji. To je maleni, administrativni centar gdje se nalazi Protos ili Protat (administrativno sjedište Svete Gore) kao i par prodavnica, restorana i pekara. Izgleda kao tajni gradić iz bajke. Čudnovat i čudan. Bogolik, sa centralnom sabornom crkvom starom preko hiljadu godina, posađenom u sredini. Podignuta je oko 962. godine na mjestu starije crkve i predstavlja najstariju sačuvanu na Svetoj Gori.
Iz nje se lako pješke dolazi do obližnjeg manastira Kutlumuš, a poslije se penjemo i do posnice Svetog Save i monaha Nikodima, te cjelivamo čuvenu ikonu Bogorodice Mlekopitateljice. Jutarnjoj liturgiji prisustvujemo u obližnjem skitu Svetog Andreja. Tu smo trebali da odsjednemo, ali se priča da su se u smještaju pojavile stjenice, pa izbjegavamo ovaj izazov.
Sutradan obilazimo predivni Pantokrator na zapadnoj obali Atosa, pa manastir Stavronikiti, te Iviron. More nas puni očima, a vjetar miluje obraze. Milo je. Milušno, kako zbori pjesnik Matija Bećković.
Dan završavamo u moćnom i bogatom Vatopedu gdje u predvorju susrećemo gigantske zlatne japanske šarane kako u jezercetu patroliraju ispred ulaza. U crkvi cjelivamo ikone i mošti, te dobijamo česticu čudotvornog bogorodičnog pojasa. Najljepša i najbolje opremljena manastirska prodavnica nudi izuzetan izbor i nadaleko poznati tamjan.
Sve vrijeme nas posmatra Atos, najviši vrh Svete Gore sa 2,033 metra. Nekada je na plavoj, beskonačnoj podlozi neba, a nekada glavu zaburi u oblak, kao da se skriva od pogleda putnika namjernika.
Stidljiv i prpošan. Jedinstven.
***
Sveta Gora ima mnogo lica. Nikada ne znaš koje će se ukazati tebi, malom grešnom čovjeku. Teško je obuhvatiti i sagledati. Kroz hiljadu godina postojanja.
Lakše je osjetiti i nositi u duši.
I tihim molitvama.
Sve zahvaljujući predanim monasima Svetogorskim. Čuvarima duhovne vatre.
Sveti Nikolaj srpski je divno obojio stihovima:
Sveta Gora je carstvo bez krune
država bez vojske
zemlja bez žena
bogatstvo bez novca
mudrost bez škole
kuhinja bez mesa
molitva bez prestanka
veza sa nebesima bez prekida
slavopoj Hristu bez umora
smrt bez žaljenja.