<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Malo o Rambu, za promjenu

Koja vrsta manije je uhvatila punokrvnog idola da mora istrajati u svojoj grubosti, do mjere da otkrije tako raskošnu manu?

17. mart 2023, 9:06

Dosta je toga rečeno o Rambu Amadeusu ovih dana. Njegovo hvatanje TV producentkinje za stražnjicu izazvalo je lagodni vihor moralnog arbitriranja. Umjesto tog popularnog sporta, mene više interesuje kako i kad se desila tako jadna promjena i klizajući ponor jednog izuzetnog društvenog mislioca. Kako i zašto je krenuo ka samoizolaciji iz koje kao da ne vidi kontekst u kojem se našao.

Svojim Fejsbuk pravdanjem rab božiji Antonije Pušić pokazao je koliko je van društvenog konteksta, što je paradoks, jer njegova umjetnost uvijek je izvirala iz vještog baratanja diskursom i raznim slojevima naše kon-tekstualne realnosti. Kako je došlo do toga da se tako moćan generator sadržaja pregrije i zagubi svoj ključ, pa krene kalauzom, putem uvrede, gordosti i palamudne proizvoljnosti, ko to zna…

Neko će reći da je glumac na kraju postao žrtva svoje uloge. Možda i jeste tako, svaki istinski kritičar identifikuje se sa onim što kritikuje, ili što bi rekao Krišnamurti – na kraju postaneš dio onog što analiziraš. Tegobni maskulinum balkanskog plemena Rambo je godinama iznosio kao svoju glavnu tačku. Stilski precizno, sa pametnim otklonom, ali i uživanjem u samoj ulozi, Rambo je vješto prikazivao svog barbarogenija taman uvjerljivo da u njega povjerujemo, a da pomislimo da taj lik nije Antonije Pušić. U podjeli identiteta, počev od svog grotesknog scenskog imena, RASMC, Rajko Amortizer, ili kako se već sve nazivao, uvijek je bio medijum neke više poruke, pa je i njegova neotesanost postala pitanje stila i parabole.

Ipak, kad se muška agresija ukazala u svom privatnom, trapavom obliku nesnađenog na mrežama, kad se ucviljeni genije pokazao kao ranjiva kategorija na terenu osrednjosti koji mu ne pripada i kojim ne vlada, bilo je jasno da je jedan mit konačno pao, i da Rambo više nikad neće biti kul kao što je nekad bio.

Šta se zapravo desilo, odakle toliko gorčine u jednom istinski važnom i naoko ostvarenom čovjeku, otkud toliko mrzovolje da ne uspije izgovoriti, a zatim i napisati jedno nasušno ljudsko pardon. Koja vrsta manije je uhvatila punokrvnog idola da mora istrajati u svojoj grubosti, do mjere da otkrije tako raskošnu manu?

Nepravda svakako nije zaobišla Ramba Amadeusa, ali ni mnoge druge koji zbog toga ne kmeče. Nije Antonije Pušić jedini koji vidi pakosnu stranu Woke komesarske svijesti, ali to ne znači da treba da nasrće na dupeta kako bi dohakao tehnokratskoj zavjeri.

Meni se čini kako se problem Rambove perspektive upravo može objasniti medijski i tehnološki, i da je tu možda potajni izvor njegove safre. Treba naglasiti da je Rambo jedan od zadnjih proroka starog svijeta, prije društvenih mreža, prije smartphonea i decentralizovane svijesti koja pulsira zadružnim supermozgom Interneta. Rambo Amadeus je bio i ostao medijski umjetnik televizije, protagonista višeg reda, neko ko nije navikao da bude horska pojava. Njegov se ego napasa na nedemokratskim visinama vlastite posebnosti koja je ekranizovana i posredovana kao historijski fakat u vremenu rata i poraća. Ništa od toga međutim nije ostalo u vrlom novom svijetu, zalud ekologija i dječja prava - kao što se raspao kakav stari EI NIŠ televizor, XX vijek, a Rambo krenuo ka sedmoj deceniji života, tako su i njegove mirnodopske reference počele da se rastaču, a tikovi postali sami sebi svrha.

Onaj koji je umio napraviti hit o tome kako ne želi da napravi hit, postao je internetski guru zatvorenog kruga, jedan od mnogih, isti među jednakima, omeđeni komunikator, dakle, sve ono što Svjetski Mega Car po svojoj zajebanoj definiciji ne bi smio biti. Moguće da otud dolazi nesnalaženje i začudna agresija, da se kod Ramba jednostavno pregrijala informatička kartica. Herojski nastup na „Beogradskom proleću“ 1992. godine, kad je u mačoiziranom stavu napušio kurca ratnu mašinu i sklonio Bebi Dol sa scene bio je mužjački, ali je u svom pretjerivanju pomogao mnogima da zaista vide emociju i shvate agresiju koja se u to vrijeme dešavala na ratištu.

I danas je Rambo agresivan, čujem da opet psuje, isti biološki kapacitet jednog prčevitog vožda je prisutan, ali uprazno, bez ideje vodilje, deregulisano, privatno i neprecizno, bez svijesti da može povrijediti druge, a na koncu i samog sebe.

Na kraju, biću sasvim ličan. Dobar dio mladosti iskreno sam se divio Rambu Amadeusu i njegovo djelo smatram lektirom. Zato neka mi se ne uzme za zlo što sam slobodan ovoliko glodati o živom aliasu, Antoniju Pušiću. Idealizovao sam njegovu snagu dovoljno dugo da se osjećam članom ekipe koja je Rambu danas očigledno potrebna da pronađe svoj put. Jer da je imao samo jednog iskrenog prijatelja pored sebe, ne bi izlazio sa onim otrovnim glupostima, tužakanjima i lamentima za koje ljude apsolutno zabolje patka.

Danas nam trebaju samouvjereni muževi koji blago dodiruju žene na obostranu radost i koji su toliko moćni da u svakom trenutku za sebe mogu reći da su načisto pukli. Heroj današnjeg vremena ne može biti bez grijeha, stoga on i ne pokušava da se pravda. Heroj današnjeg vremena duboko je svjestan svoje krivice, jer krivica je medijum koji živimo u ovom nakaradnom svijetu.

Zato Rambo ne izgleda kao heroj, već kao sužanj zlog horoskopa, jedan od onih dosadnih likova koji tvrde da su uvijek u pravu.

Normalizuj