Sve što izlazi iz okvira tog kolektivnog oblika mudrosti osuđuje se, ostracizira, odbacuje, zaboravlja ili uništava. Kako je bilo nekad, neka tako bude i sad; izdvajanje jedinke po nekom spoljnom obilježju ili devijacija u odnosu na uobičajeni ljudski lik smatra se naprosto – svetogrđem.
Poželite li nositi odjeću koja nije usklađena sa sveopćim poimanjem svagdanjeg, koja je na neki način drugačija od onoga što bi svijet, komšiluk, porodica i ine minijaturne zajednice našle prikladnim i prihvatljivim, izlažete se velikoj opasnosti da budete obilježeni etiketom; odjenete li se posve u crno, vi ne šaljete poruku da volite crnu boju ili da vam se baš te hlače/majica/jakna/suknja/bluza/haljina sviđaju. Štoviše, sviđanje je opravdanje koje se slama i nikom poniče pred tradicionalnim, jer tradicionalno po defaultu poprijeko gleda i shvata individualnu svijest. Umjesto osobe sa sopstvenim stilom, ukusom i željama, vi postajete darker, mračnjak, emo, potencijalno suicidalna osoba, imitator zapadne dekadencije i japanskih anime strahota, kreatura kojoj nisu tri čiste u glavi i koja sa tim spoljnim crnilom zapravo odražava kriminogene tendencije, potamnjelu nutrinu, trulost vlastite duše.
Poželite li slušati elektronsku muziku ili hip-hop, te uz to negirate vrijednost narodne glazbe ili pak sevdalinke, u tradicionalnom okruženju budite spremni na to da će vas ( napose ako svoje odijevanje prilagodite tom trendu! ) okolina percipirati kao huligana, kriminalca, narkomana koji u diskoteci na plesnom podiju sumanuto poskakuje pod uticajem ecstasy-ja ili krišom ubacuje Rohypnol u đuseve nevinih, rasplesanih djevojčica; ta muzika, repetitivna, disharmonična, prepuna psovki, proklinjanja, pički, kuraca i kurvinih sinova, nesumnjivo pokazuje da ste kreatura kojoj nisu tri čiste u glavi i koja sa tim kaotičnim zvukovima zapravo odražava kriminogene tendencije, potrebu da nekome rascopa glavu i vjerovatnoću da će jednog jutra overdozirana biti pronađena kraj kontejnera pred lokalnim klubom.
Poželite li se ukrasiti piercing-om, probušiti uho ili obrvu ili nedajbože nos, a uz to još i obojiti kosu u neku dehumanizirajuću boju ( čitaj: drukčiju od prirodne dosadno mišije nijanse ), očekujte pravu orgiju u tradiciju uvriježenog naricanja kakvo pristaje samo nekoj dobroj sahrani: roditelji će se krstiti i vršiti egzorcizam, učiti fatihe i jasine, uvjeravati svoje milo, do jučer normalno dijete da se takvim đavoljim poslovima bave samo pederi, drogeraši, sotonisti, komunisti i bezbožni Amerikanci, da je sramota za kuću i familiju da im dijete sliči Marylin Mansonu, Lady Gaga-i i Keith Flint-u ( oni će, naravno, to „prevesti“ u domen svog lokalnotelevizijskog shvatanja, pa će umjesto pomenutih imena najčešće biti zaprijećeno look-om Deena ili Alena Albinovića ), te da tim protuprirodnim potezima koji u tradicionalističkom shvatanju graniče sa sodomijom, udajom za životinje i obljubom djeteta pokazujete da nemate tri čiste u glavi, i da suvišne vaše sklonosti ukazuju na kriminogene tendencije, maničnu depresiju i ateizam zbog kojih ćete, kako je i red, gorjeti u pretposljednjem krugu pakla.
Mladost je doba neumjerenosti, i ta neumjerenost je nešto što nas uči budućoj mjeri. Mladost je doba sticanja iskustva, kao što je zrelost doba odolijevanja iskušenjima. Suzdržati, susprezati, zauzdati mladost kada u njoj postoji potreba za određenim izričajem znači ugušiti ju, poniziti ju, i učiniti je gotovo patološkim stanjem što, dugoročno, može imati veoma teške posljedice.
Mladost nam daje priliku, daje nam mogućnost, daje nam opciju da se prezasitimo kako ne bismo ni za čim žalili; mladost nam daje priliku i želju da se ničega ne odričemo, kako sutra ne bismo okajavali minulo doba, i kako bismo se sa blagom nostalgijom, umjesto sa žudnjom, mogli osvrnuti i sa blagim osmijehom osmotriti sve što smo u životu prošli.
Tradicija, ta surova tradicija koja suspreže napredak, sapliće noge modernizaciji, puca u koljena nadgradnji, kruti je neprijatelj mladosti; u sukobu s njom, mladost nerijetko izvlači deblji kraj i biva nepovratno oštećena ili uskraćena za iskustva koja pro futuro mogu vrijediti zlata. Paradoksalno, ta neumjerenost koju tradicija spočitava mladosti kao da je to obijest, a ne potreba, najsurovije je obilježje tradicije. Ona usisava, grabi i nastoji sve potčiniti i dovesti u kontekst sebe same, svoje opstojnosti. To je obilježje egocentričnih, samoživih, oholih pojava, pojava bez duše, bez savjesti i svijesti. U takvoj opreci stoji otvorena, vesela, širokogrudna i nezajažjiva mladost.
U takvoj opreci dileme nema.
Neka mladost nikad ne opravda besvijest!