Zašto članove FK Atletiko Madrida i njihove fanove kod nas nazivaju „jorgandžijama“, kad su oni u bukvalnom prevodu „madracisti ili madrasani, dušekovići “ (colchoneros-i)? Barem sam tako ukapirao i nisam uspio da dokučim tajnu, a možda pogrešno razumijem prevod. Nadam se da će me neko od ljudi koji dobro „hablaju“ španski prosvijetliti nakon ovog teksta.
Te daleke 1903. godine osnovan je Atletiko iz Madrida, kao filijala drugog španskog giganta Atletika iz Bilbaoa. Možda stvari i ne bi bile tako komplikovane da su prema planu iz Engleske doneseni dresovi u bojama Blekburn Roversa (plavo-bijeli), ali se poslati ađutant zagubio i jedino što je uspio jeste da donese dresove u dezenu crveno-bijele boje, na pruge. Najvažnije je bilo da se napravi razlika u odnosu na gradskog rivala Real Madrida, što je ovim uslovom i ispunjeno.
Može se reći da je sve ostalo (fudbalska) istorija jer je Madrid početkom dvadesetog vijeka bio u ekspanziji kao i njegova tekstilna industrija. Jedan od najpoznatijih i najvažnijih proizvoda bili su upravo pomenuti madraci, do tada ručno pravljeni i teško dostupni širokom puku. Kroz ovaj proces industrijalizacije, u sledećih nekoliko decenija nastajali su madraci fabrički pokriveni crveno bijelim prugama, čija je sličnost sa dresovima Atleti (i to je jedan od naziva, nemojte da vas buni ) bila evidentna. Tako se rodio ovaj zanimljivi nadimak ljubitelja Atletika iz Madrida, a odavno su najčešće boje madraca (ili jorgana, nisam siguran) bijela i plava.
Postoji mnogo varijacija i podjela u gradu, a samo je jedna od njih podjela na Madridiste i Kolhonerose. Ova razlika se jasno vidi u restorančiću Poem u sjevernom predgrađu Madrida (San Sebastijan de Los Reyes) koliko ljudi bodri Real protiv Sitija u Ligi šampiona, a koliko sutradan bodri Atletiko protiv Tudorovog nedefinisanog Totenhema.
Ako ste imali sreće u životu, pa vas je nekako dopalo da se prošetate ulicama ovog divnog grada, lijepo je u centru svratiti u slatku, malenu ulicu Kava de Baha koja obiluje kafeima i restorančićima gdje služe tapase, morske plodove i španske tripice (crijevca). Možda je neobično, ali uveče kuhinje počinju da rade tek od 20 ili 20h30. Usput se puno i veselo čavrlja, ponešto žglocne, a gutljaj vina, sangrije ili tinto de verano-a je neizbježan. Može se primjetiti puno osmijeha, srdačnosti i životnosti u društvenom ophođenju grupica španskih građana. Naprosto plijeni ta neposredna životnost i radost kojom se druže i socijalizuju, temperament koji pršti na sve strane. Divno se utopiti u te slapove energije koji bljeskaju naokolo i pustiti da te nose, iako vas noge vjerovatno bole od hiljade koraka koje ste već prešli taj dan.
Gradski prevoz je odličan i prednjači metro gdje se zaista lako prebacuješ do željene tačke u gradu. Naravno, ako svakodnevno putuješ na posao, školu, aktivnosti, postaje zamorno. Treba proći kilometre povezanih hodnika, tunela, rijeke ljudi i faca, pokretnih stepenica, što svakako iscrpljuje, pogotovo tokom saobraćajnog špica pri dolasku i odlasku sa posla. Metroom se lako stiže i do aerodroma Barahas i njegovih nekoliko terminala, te se lako dolazi i odlazi iz centralnog španskog grada, kraljevskog svakako.
Na malom jezeru Lago skrivenom u džinovskom parku Kaza de Kampo (Casa de Campo) nas dočekuju vrapci. Nisu naši beogradski, pod pritiskom nestajanja, već radosni, razigrani madridski. Dijeleći sa njima preukusne manastirske kolače koje smo u skrivenom lavirintu centralnih ulica grada pazarili od časnih sestara, iskreno uživamo na madridskom decembarskom suncu. Svježe je, ali nas miluje.
Dakle, da biste kupili pomenute kolače morate naći skrivena i zavučena mala vrata manastira (Monasterio del Corpus Christi), kazati šifru i onda će vas pustiti unutra. Kad prođete uskim hodnikom i uskim stepeništem, dolazite do rotacionog šanka obloženog drvetom, iza koga se ne vidi ništa. Čujete jedino glas španske časne sestre koja vas preko malog zvučnika pita šta želite, pa kad izdiktirate porudžbinu, što je nama načinio ljubazni vodič polu Australijanac, polu Španac, ostavite gotovinu na rotirajućem pultu. On se obrne, vaš novac zauvijek nestane, a zatim čujete šuštanje celofana. Nakon par sekundi, voila, keks je tu. Već tad znate da ste napravili pravi izbor ulaskom u ovu avanturicu. Sam keks najviše podsjeća na čuveni krašov Lily keks koji se nekada pravio u Dorasu (Prijedoru), ali je još više svjež, hrskav i ukusan.
Ako ne vjerujete meni, pitajte vojsku od nekoliko desetina vrabaca koja se gostila sa mnom. Meni se brk smijao. Vjerujem i njima kljunovi, u odsjaju jezera.
Jedna od stanica na plavoj metro liniji broj 10 je i stadion Santjago Bernabeu. O ovom sportskom svetilištu, ma šta mislili o Realu i „madridistima“, ne treba trošiti previše riječi. Gotovo da nema dječaka koji voli fudbal, a da nije sanjao ili poželjeo da baš ovde zaigra i zablista.
Naravno, danas je fudbal veliki šou biznis tako da gotovo stalno imate mnoštvo turista oko stadiona, čekaju turu za obilazak, posjećuju najtrofejniji muzej na svijetu, fotografišu se u desetinama pozicija ili kupuju u fan šopu. Rijeka koja teče i pravi novac.
Ako nastavite pješke dalje i širokim bulevarom Paseo de la Castellana se spustite do centra, primjetićete puno ljudi u trećem dobu koji šetaju, čavrljaju i druže se. Na oskudnom decembarskom suncu, pije se kafa i traži vitamin D. Sa neizbježnim osmijehom na licu. Srećemo i parove poznih godina koji umjesto štapove drže jedni druge za ruke, ispod ruke. Milošno je to za napaćeno balkansko oko.
Na jednom od glavnih trgova Puerta de Sol, sudaramo se sa ogromnom gužvom. Sve to u kasno nedjeljno popodne. Ne znam da li je produženi crni petak u pitanju, početak božićnjeg perioda ili nešto treće, ali je fenomenalno i prija. Otvoreni božićni marketi se postavljaju po čitavom gradu, Merkado za iće i piće, pozitivan vajb na djelu. Duh grada pulsira impozantno.
Blizu Kraljevske palače (Royal Palace) jasno se vide i tragovi arapskih osvajača na vatrenom zidu u starom gradu iz IX vijeka (Muralla Arabe), lociran u čuveni park u kom danas žive popularne mačke. Naravno, super interesantna je priča o odbrani grada, strategiji, Arapima osvajačima, tradicijom mačaka u gradu (gato), ali sve to bi mogli sami otkriti.
Važno je reći da su madridska jutra svježa i oštra, te vas planinski vazduh sa obližnjih planina opako tuče po plućima. Mahinalno čovjek ubrzava korak i skuplja tijelo u odbranu od zime. Istovremeno, nakon balkanske vazdušne trovačnice, ovakvi udisaji dođu kao nagrada. Takođe, u podnevnim i kasnim popodnevnim časovima sunčevi zraci često zagospodare gradom, otvore ga, pozlate, pa se prirodno razgalite i opustite. Samo pratite prikazani dnevni ritam. Slično je zimi, a i u proljeće, samo sa različitim temperaturama. Dočim, kažu da su ljeta, odnosno jul i avgust, vreli i gotovo neizdrživi, pa se žitelji uglavnom presele na morske destinacije. Valensija, Alikante, Malaga na jugu ili možda čak na sjever u Ovijedo i Hihon gdje kao rudarski inženjer trenutno radi naš prijedorčanin Agbaba. Može i tako
Zanimljivo je nejasno određenje današnjih španaca prema Frankovom liku i djelu, te zaostavštini. Očekivao sam jasan otklon od fašizma, ali rijetko ćete čuti jasno i glasno određenje protiv Franka. Mada, priznajem da smo u samom centru grada obišli zanimljiv spomenik pogubljenim špancima u Mathauzenu tokom drugog svjetskog rata. Posvećen je grupi komunista i boraca koja se nakon poraza u građanskom ratu uspjela prebaciti preko Pirineja do juga Francuske. Dosta na tu temu sam čitao u predivnim knjigama Almudene Grandes, kao i u knjigama španskog novinara i pisca Havijera Kserkasa (na kog nam je sa pravom godinama ukazivao prijedorski književni apologeta pok. Slavko Gavranović). Vodič nam zatim pojašnjava da ih se Franko, nakon što su pohapšeni u Francuskoj od strane njemačkih nacista i deportovani u logor, odrekao kao španskih državljana i time zapečatio tragičnu sudbinu, ostavivši ih na nemilost, odnosno egzekuciju nacistima. Smrtna presuda za prisilne apatride. Tužno.
Da razbijemo gorak ukus u ustima, na preporuku nekoliko drugara, supruga je organizovala odlazak na flamengo veče. Priznajem, bio sam skeptičan i plašio sam se jeftine turističke podvale. Mirisalo je na „valjevsku podvalu“, međutim drago mi je da sam bio u krivu.
Ambijent jeste turistički, kao i posjetioci, ali izvođači na sceni jesu pravi umjetnici. Ne osjetite samo vještinu i trud, već vas izvođenjem, haljinama, glasom, stasom i zvukom uvuku u šaroliki koloplet Andaluzije. Kastanjete i cipele sa udaraljkama, zvuk plastičnih žica prave Španije. Naježim se kad ponovo pomislim na taj osjećaj. Kao žedan na izvoru hladne vode. Prava emocija, ne fingirana. Nešto za čim svi umjetnici vječito tragaju.
Bio bi grijeh ne spomenuti ( i posjetiti) izuzetne madridske muzeje Prado i Reina Sofia. U ovom drugom se čuva najpoznatija anti-ratna slika Pabla Pikasa – Gernika, ponovo i ponovo aktuelna. Ovoga puta, iskoristio sam kratak slobodan interval da zavirim u treći muzej – Thysen-Bornemisza koji se takođe nalazi u blizini i malo je reći da sam bio oduševljen. Mnogima od mojih kolega iz IKEA-e je ovo omiljeni muzej, a shvatio sam i zašto – izložena djela Vinsenta van Goga, Šagala, Munka, Karavađa ili Monea, neće vas ostaviti ravnodušne.
Na kraju, vraćamo se na početak i gradski madridski derbi (El Derbi Madrileno) koji slijedi u nedelju uveče, 22. marta 2026. godine.
On nas vodi kroz istoriju predivnog, velikog grada i vraća na početne tačke borbe i viteštva. Danas možda malo i zabave, ali da ne kvarimo ugođaj.
Dres Atletika u istoriji su nosili naši Milinko Pantić i sada veoma popularni, atipični sportski komentator Rade Bogdanović, dok im je pok. Radomir Antić donio jednu od najslađih nacionalnih titula. Pamtimo i čuvenog, harizmatičnog i kontroverznog predsjednika Hesusa Hila, dok je danas legenda neuništivi trener Diego Simeone poznat po temperamentu, uspjesima i južnjačkim reakcijama. Objavio je da na kraju sezone napušta svoj četrnaest godina dug mandat u klubu.
Real je dočim, nakon izuzetne ere Anćelotija, konačno stabilizovan pod novim trenerom Arbeloom, te i dalje pokazuje zašto je kraljevski klub. Nakon kraja ere Krosa i Modrića, danas je neupitan Mbape, blista Valverde, a dolazi Arda Gulan. Klub koji je apsolutni brend za sebe i možda jedan od najuspješnijih sportskih kolektiva u istoriji sporta, ikada. Pamtimo da su za fudbalsku sekciju nekada nastupali i Perica Ognjenović (danas trener našeg FK Rudar Prijedora i ljubitelj španskih igrača i tehničkog stila igre koji generalno gaje Španci), Milan Janković, Rambo Petković, pa i bek Predrag Spasić.
Nevjerovatno, zaista. Stotine života i raznih priča utkanih u sve to. Izuzetna i
Dakle, ako još niste nabavili karte i obezbjedili smještaj i prevoz za Madrid, onda barem pazarite omiljeno pivo, pogasite sve uređaje osim TV-a, lijepo se namjestite, nađite pravi kanal i uživajte svih devedeset minuta.
Zaboravite na tren rast cijena goriva, rat na Bliskom istoku, borbu srpske vlasti protiv sopstvenog naroda i studenata, silne autogolove svih vlasti u RS i BiH i uživajte do daske u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Postanite privremeno ostrašćeni madridista ili kolhoneros. Uđite u ulogu
Zaslužili smo. Nagradite se.