– Gospodine Radulj – pitao bih ga teatralno – vi ste pravnik, zar ne?
– Da, moglo bi se tako reći – odgovorio bi gospodin Radulj sa superiornom ironijom.
– Vrlo dobro – sad bih se teatralno okrenuo prema poroti. – Objasnite nam, kao pravnik, imaju li žrtve ustaškog terora pravo na obeštećenje od hrvatske države?
– Ne, naravno – odgovorio bi s nadmoćnim, autoritativnim smješkom Slobodan Radulj. – Ne budite smiješni.
– Ne ljutite se na nas, mi smo ipak juristički laici – nasmiješio bih se sad i ja. – Možete li nam, molim vas, to objasniti?
– Vidite – namjestio bi se pravobranilac RS u ekspertski položaj i poklopio dlanove vrhovima prstiju – tokom ratnih sukoba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj su normalno radili i sudovi i tužilaštva, tako da je tužba za pravičnu nadoknadu ljudskih i materijalnih gubitaka mogla biti podnesena u tom periodu. No, ona je podnesena tek mnogo kasnije.
– Razumijem – klimnuo bih glavom. – Ukratko, Srbi pobijeni u logoru “Jasenovac” mogli su podnijeti tužbu nadležnom sudu NDH u vrijeme kad su navodno ubijeni, dakle najkasnije do 1945?
– Do maja 1945, preciznije. To je normalna i uobičajena pravna procedura.
– Optužba, međutim, tvrdi da su Srbi u NDH ubijani upravo po zakonima te marionetske države.
– To je, naravno, točno – blago bi se iznervirao gospodin Radulj. – Maloprije sam vam rekao da su tokom ratnih sukoba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj normalno radili i sudovi i tužilaštva.
– Ali ako su Srbima životi i imovina oduzimani po zakonima NDH – pravio bih se sad i glup – jesu li oni mogli vjerovati u pravnu državu i žaliti se istim sudovima koji su im oduzimali imovinu i sudili ih na smrt?
– Naravno. Činjenica da su ti sudovi Srbe osuđivali na smrt ili im oduzimali imovinu po tadašnjim zakonima, bjelodano jasno govori da su ipak poštivali zakone i da je NDH bila pravna država.
– Hvala – napravio bih dramsku pauzu, pa se okrenuo prema svjedoku. – Oprostite, još samo jedna stvar.
– Izvolite?
– Gospodine Radulj, vi ste po nacionalnosti…?
– Srbin.
– Hvala – okrenuo bih se podrugljivo prema zastupnicima otužbe. – Nemam više pitanja.
Tako bi gospodin Slobodan Radulj pred sudom autoritativno pokopao tužbu rodbine oštećenih Srba. Krv nije voda, al’ sud je sud, tu su paragrafi, pa zagrabi, nek’ isto je i đavolu i đakonu. A pošto bi proces pred međunarodnim sudom išao po anglosaksonskom pravu, pravobranilac Republike Srpske bi kao presedan iz arhiva izvukao predmet “Islamska zajednica Bosne i Hercegovine protiv Republike Srpske”, slučaj koji je ovih dana dobio epilog na Okružnom sudu u Banjaluci, koji je poništio prvostepenu presudu zbog rušenja svih šesnaest džamija u tom gradu 1993. godine i odbio odštetni zahtjev Islamske zajednice BiH u visini od 64,7 milijuna maraka, potvrdivši stav Pravobranilaštva Republike Srpske da je presuda Osnovnog suda bila “zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava”.
Što to točno znači, pojasnio je Slobodan Radulj, pravobranilac RS: “Tokom ratnih sukoba u Banjaluci su normalno radili i sudovi i tužilaštva, tako da je tužba Islamske zajednice za rušenje šesnaest banjalučkih džamija mogla biti podnesena u tom periodu, no ona je podnesena tek sedam godina kasnije.”
Je li to sve? Ne, naravno, ne budite smiješni. Osim što je zastarjela, tužba IZ je bila i krivo adresirana, objašnjava pravobranilac RS namjestivši se u ekspertski položaj i poklopivši dlanove vrhovima prstiju: “Islamska zajednica nije ni mogla tužiti Republiku Srpsku, jer RS je entitet, već isključivo BiH kao državu!”
Ne znam što će na ovu hladnu pravnu argumentaciju reći Milorad Dodik, kojemu je jednom jedinom rečenicom njegova pravobranitelja Republika Srpska ostala bez atributa države i vraćena u ustavno pravni poredak Bosne i Hercegovine, ali znam što bih rekao ja, barem da sam, kako rekoh, advokat Republike Hrvatske. Ili, štajaznam, Republike Kosovo. Na primjer: “Zbog rušenja manastira na teritoriju Kosova i Metohije Srpska pravoslavna crkva ne može tužiti kosovske vlasti, već isključivo Republiku Srbiju kao državu!” Bilo bi zabavno. Tim više što se meni, za razliku od gospodina Radulja, živo jebe što bih se tim stavom narugao i srpskim i albanskim državotvorcima.
Gospodin Slobodan Radulj se, međutim – za razliku od mene – uopće ne zajebava. On mrtav ozbiljan misli da je Republika Srpska samo mali, folklorni entitet koji nikakve veze s rušenjem džamija nema i da su tamošnji muslimani mogli i morali tražiti pravdu na sudu još 1993, dok su nebom nad Banjalukom letjele džamije, da su “tokom ratnih sukoba normalno radili i sudovi i tužilaštva” i da je “tužba Islamske zajednice za rušenje šesnaest banjalučkih džamija mogla biti podnesena u tom periodu”. Pravi se lud pravobranilac Radulj, pa se živ snebiva kako muslimani, koji su se po cijele dane izležavali u logorima ništa ne radeći, baš ništa, nisu odvojili petnaest minuta da sastave tužbu zbog rušenja banjalučkih džamija. Lud je lud, al’ sud je sud.
Blažen u svojoj patriotskoj ekspertizi, Slobodan Radulj niti vježbajući svoj čvrsti stav pred ogledalom nije pretpostavio da bi ga neki pravni laik mogao pitati zašto onda banjalučki sudovi i tužilaštvo, ako su zaista i u vrijeme rata “normalno radili”, nisu ni tada ni kasnije, u ovih šesnaest godina “normalnog rada”, optužili i osudili nijednog jedinog počinitelja džamijocida u Banjaluci. I zašto Tužilaštvo RS u svih tih šesnaest godina nije zbog rušenja šesnaest banjalučkih džamija tužilo državu Bosnu i Hercegovinu.
To je zato što pravni laici ne razumiju pravo. Ako je, naime, pravosuđe Republike Srpske “normalno radilo”, ako su se dakle poštivali zakoni, a džamije su srušene, ako nitko za to nikad nije odgovarao i ako je tužba za obeštećenje neosnovana, jednostavnom se pravnom logikom dolazi do pravosnažnog zaključka da su džamije srušene – po zakonu. Da ne bi ispalo da se to opet ja zajebavam, pozivam za svjedoka nekadašnjeg potpredsjednika banjalučke općine Vitomira Popovića, koji je onomad izjavio da su džamije “uklonjene” zato što je to bio jedini način da se “manjina nauči da poštuje srpski zakon”.
A može i ovako: “Ako smo i strijeljali, radili smo to na temelju zakona. Ja vam samo kažem da je funkcionirala pravna država.”
Eh, da: to nisu ni Radulj ni Popović rekli, to su riječi trećeg svjedoka – Dinka Šakića, uglednog hrvatskog pravnika, u slobodno vrijeme upravitelja logora “Jasenovac”.
Gospodine Šakiću, hvala, nemam više pitanja.
Preuzeto sa www.nezavisne.com.