Kada se rodila misao na relaciji A.Trifunović – Grof Đuraz, o eventualnoj saradnji i mom pisanju za Buku, bio sam veoma polaskan. Jednostavno, Buka je jedan od rijetkih dugogodišnjih projekata koji se razvijao i mijenjao u skladu sa vremenom, ne gubeći skoro ništa od početne ideje. Ukus objektivnosti, slobode i humora koji se uvijek znao provući kroz strip na kraju ili u sredini štampanog izdanja (Bogdan mi je i dalje omiljeni domaći antiheroj). Prije nekih 7-8 godina Buka je bilo jedno od rijetkih izdanja na našim kioscima zbog koga nisam žalio što potrošim svoje krvave marke. Sve ove činjenice sam naveo iz razloga da objasnim svoje poštovanje, ili ti respekt prema ovom mediju.
S obzirom da sam u zadnje vrijeme uglavnom pisao o ženama i mukama sa dotičnim ovozemaljskim bićima, malo su me podilazile sumnje kako, šta i na koji način da se izrazim u ovom slučaju. U jedno sam bio siguran, iz vlastite kože se ne može. Na svu sreću Axe i ja smo dogovorili sastanak sa urednikom da vidimo “kako i šta”. Prijem je bio na nivou. Ugodan ambijent, zvona Sv. Trojice, riječi mnogo, ideja takođe. Nismo se ožderali, niti smo se opili bez obzira što je na pomolu bila nova saradnja. Možda smo trebali, tako to rade pravi biznismeni i saradnici.
Nakon sastanka u glavi su mi odzvanjale riječi urednika: „Nemojte mi pisati žalopojke i neka sranja. Trebaju mi konkretna rješenja.“ Čuj to? Da mogu smisliti neko pametno rješenje, prvo bih pomogao sebi da se proslavim i obogatim. Nije da ne mislim na druge, već sam sebi najpreči. Al ima nade! Ustanovili su da je narcisoidnost kao neka forma bolesti smanjenja aktivnosti čeonih režnjeva. Možda mi i nađu lijek. Lutajući ulicama krajiške ljepotice tražio sam inspiraciju u svemu što mi je očni vid nudio a pervertidno uho slušalo, al’ ona nije dolazila. Inspiracija je isto k’o i žena. Neće kada ti hoćeš.
Kako se lutanje privodilo kraju, čekajući zeleno za pješake kao svaki dobar građanin (da ne bi platio kaznu za nepropisni prelazak) vidim u koloni auta jedan koji me posebno zainteresovao. Na njemu je pisalo „Golf klub Banja Luka“. Svašta. Kakav crni golf klub? Ko uopšte igra golf kod nas? Iz američkih filmova znam da bogataši vole golf i da imaju silne terene, klubove, mala bijela auta, opremu i ligu, al’ kod nas i nije baš tako? Koliko znam, u BL nema ni teren za mini golf a odkud sada ovo? Da vam priznam, bio sam u čudu.
U redu, ima i kod nas bogataša, to bar nije sporno, al’ naš bogataš je manje-više ograničen čovjek. On svoje (uglavnom nelegalno) stečeno bogatstvo ljubomorno čuva, a još ljubomornije stiče. Troši na mizeriju tipa – odurna kič kuća sa tri (po srpski) sprata, A6 – ne bi li mu omiljeni sin ovjerio neki nadvožnjak na ono malo autoputa što ga imamo, plodovi tora i plodovi mora, garderoba, ljubavnice, kafane.
Svjestan mentalnog sklopa našeg bogataša, nastavio sam da se krećem u pravcu svojih odaja sa upitnikom iznad glave. Jedna misao se izdvajala svojom jasnoćom. A za koga oni to prave? Ko će da se bavi golfom u BL? Ko su ti ljudi koji znaju išta o golfu, a da imaju dovoljno sredstava za taj hedonistički, nevino bijeli sport. Ja ih ne znam. Ne mogu ni da ih zamislim. Možda je to neki eminentni i markantni gospodin što je za vrijeme rata švercovao cigare i naftu i slao neku pomoć borcima na prvoj liniji, svakodnevno dopingovan plodovima tora i mora, na cca. 3 dl žeste dnevno, ne ostavlja mi utisak potencijalnog igrača golfa.
Da se razumijemo, nemam ništa protiv golfa i svih lijepih stvari koje se vežu za taj sport, al’ smisao istog u BL nikako nije nalazio put do mene. Čim sam ušao u odaje, ne bi mi mrsko da se pomolim svom Bogu, Google-u, i da ga upitam kako se kreću cijene opreme i članarine za dotične klubove po dragoj nam Americi. Cijena ima svakakvih, al’ u slučaju da uzmete kompletnu opremu (patike, garderoba, štapovi, loptice, torba) plus godišnja članarina, to vas izađe nekih 3000 KM (to je najniža moguća varijanta).Tako je u Americi.
Možda kod nas ne bi bilo tako skupo, al’ vrag će ga znati. Čak i da radite u Vladi ili ste zaposlenik neke stranke ili banke, to nisu mali novci da bi se tek tako ostavili za nešto što nema ama baš nikakvu tradiciju na našem podneblju. Pomodarstvo je maćeha smisla.
Paradoksalno je i to što sam ubijeđen da ne postoje tri osobe u gradu BL koje znaju pravila dotične igre. U svijetu prevladava mišljenje da je jedna gradska sredina razvijena onda kada postoje tereni za golf. Al’ mi nismo svijet i kod nas u gradovima uglavnom žive seljani. Znamo da se niko nije rodio naučen. Znamo svi da treba 35 hektara i 9 rupa, brdašce i jezero, al’ šta dalje?
Šta zaključiti? Golf će u tom slučaju da igraju strane diplomate, domaći vazali, naftaši, bogataši, tumači religije. Kako su meni rekli, gore pomenuta ekipa jedina ima ozbiljan keš. Zaboravih pomenuti gospodare mraka – Folk pjevače. I oni imaju keš, a samim ti i realnu osnovu za golf.
Google mi reče još i da su planirana ulaganja u golf terene Banja Luka u visini 3 500 000 KM, što je jedna veoma zanimljiva svota. Sa tim parama bi se moglo svašta nešto. Sa toliko novca, 486 lica bi moglo godinu dana da prima platu 600 KM. Al’ ok, nisam ih ja zaradio, pa ne mogu ni da ih raspoređujem, mada mi nije svejedno kada znam socijalne aspekte u našoj zemlji. Većih prioriteta od golf terena sigurno ima. Čuo sam da još uvijek postoje neke izbjeglice koje žive po nekim kolektivnim centrima i dobijaju sportsku opremu umjesto pomoći. Njima bi golf sigurno bio interesantan. Opušta i smiruje.
Takođe čujem da se mora iz BL ići na genetske analize ploda. Sa tim parama bi se moglo kupiti 30 takvih uređaja. Čujem svašta i opet ništa. Stvarno nisam protivnik pozitivnih inicijativa koje mogu da pomognu, unaprijede i doprinesu razvoju grada, države, ljudi, al’ opet –zar ne bi trebalo stvari rješavati po nekom redu? Prioritet bi bio prava riječ.
Osnivači kluba kažu da neće biti skupo, da će privući turiste, a ja im ne vjerujem. Možda vam ovo već sada prelazi u žalopojku i patetiku, al’ ja još nisam gotov sa tekstom!
Naime, vrteći loptice i palice u glavi, palo mi je rješenje. Što bi rekao urednik – konkretno rješenje. Tiger Woods! Baš on. Čovjek koji je od golfa zaradio milijardu dolara i veoma se usrećio od loptica i palica. Kako je kod nas golf u fazi zigota, pravi je trenutak za osnivanje udruženja građana “Šumski Tigar“. Statut bi imao samo jedan cilj – izlobirati Tiger-a da dođe i kupi pola BiH, jer, realno, on to može, a zatim da napravi golf terene i zaposli narod. Mislim da je bolje raditi kod naprednog zapadnog kapitaliste – sportiste, nego kod nekog našeg trulog polukapitaliste – Seljana, debelog.
S tim u vezi, počnem na razradi taktike kako privući gospodina Tigra, a sa njim i ostale strane bogataše, ne bi li nas ovako sjebane i tranzicijom omamljene, otkupili za svoje potrebe, hirove, perverzije. Ne sumnjam da se to upravo na neki perfidan način radi, al’ mislim da bi ova akcija lobiranja Tiger-a bila korektna, transparentna, rentabilna i samoodrživa. Siguran sam da bi bilo više i posla i para.
Ostavljam se kolume i prizivam inspiraciju, u nadi da će ovaj put doći brzo i opaliti mi šamar kao riba koju u pijanstvu uhvatiš za dupe.
Zadatak inspiracije – otvoreno pismo Tiger Woodsu.
Nije prošlo mnogo od časa kada sam počeo da je prizivam, a riječi same krenuše kroz prste:
Dragi gosn. Tajger,
mi, članovi udruženja Tigrova šuma, apelujemo na tvoje čiste misli i još čistiju polo uniformu – pogledaj nas bar ti. Pogledaj nas očima djeteta. Ovo je zemlja za nas, al’ bome i za tebe. U tebi vidimo spas. Imaš – možeš, šta ti fali. Dođe i kupi nas. Uloži svoje zarađene milijarde u našu polu-razvijenu zajednicu. Imamo lijepo mišljenje o tebi. Vrijedan si i uspješan, najbolji si u bijelom sportu, a vidimo svi da ti nisi baš tako bijel. Pored toga, dobar si sa ženama. Pravi si lola, a to se u nas cijeni. Siguran sam da bi nas dostojanstveno predstavljao u svijetu. Glas’o bi za tebe na lokalnim i državnim izborima. Ti sigurno ne bi novinare tjerao u muške i ženske polne organe. Nismo mi ni lijeni ni glupi, samo nas godinama tlače, muče, genocidišu, potkradaju. U lopticama i golfu vidimo perspektivu i spas. Bolje da ti dođeš i sprovedeš golf revoluciju u BiH, nego da naši ljudi to rade sami. Sigurno će pogriješiti. Nismo mi loši, a nismo ni krivi. Volimo golf. Hobi nam je ćutologija….“
Tvoj Đuraz