Dimitrije Birač je ekonomist, koji se bavi ekonomskom
misli, političkom ekonomijom i povijesti radničkog pokreta. Prošle godine je
sudjelovao na lokalnim izborima u Karlovcu s inicijativom Za radnički Karlovac. Jedan od osnivača Radničke fronte, a nakon razlaza 2015. član Radničkog portala. Jedan od osnivača Alterekonomskog foruma unutar
Subversive Festivala i urednik posebnog izdanja Up&Underground-a u cijelosti posvećenog Oktobarskoj revoluciji.
Mirza Šaćiri: Kako komentiraš argument
neoliberalnih apologeta kod nas (u regiji) koji tvrde da pravi „kapitalizam“
ovdje nije nikada zapravo ni postojao? Da su stege koje mu država nameće
ogromne i da se on ne može ostvariti u „svojoj punini“ zbog državnih nameta i
tomu sličnih stvari…
Dimitrije Birač: To je jedna
interesantna opaska. Radi se o sljedećoj stvari: restauracijom kapitalizma na
ovim prostorima dobili smo jednu interesnu simbiozu koju čine inozemni kapital
i novonastale kapitalističke države, sa vrlo slabom domaćom buržoazijom.
Inozemni kapital je u devedesetim godinama i poslije dobio svoj dio kolača,
etablirao se ovdje i srastao s hrvatskom državom. Na taj način možemo kazati da
on nije stran, ali on, naravno, ima svoje strano vlasništvo. Kapitalizam se
ovdje tako razvijao 20ak godina u simbiozi u čijoj su pozadini postojale (i još
postoje) vrlo dinamične ove razine sukoba: sukob između inozemnog kapitala i domaćih
radnika, između domaćeg kapitala i domaćih radnika, između oba kapitala i
domaćih radnika, između inozemnog kapitala u suradnji s domaćom državom i
domaćeg kapitala, koji je postepeno jačao. Kako to i inače ide u kapitalizmu,
čim imamo kapitalizam, onda imamo i razvoj lokalnog (domaćeg) kapitala. Sa te
strane nije trebalo mnogo; kroz 10 do 15 godina se i domaći kapital počeo razvijati.
Sada imamo situaciju u kojoj domaći kapital raste – brže ili sporije – ali
sigurno je jači nego ranije. Tako on u praksi počinje doživljavati svoju državu
više kao maćehu. Njemu takva država počinje smetati. U samim počecima kapitalu
je država potrebna, da bi s vremenom ta naglašena potreba počela opadati. Ali
ovdje imamo situaciju da domaći kapital dovoljno dobro uočava da država nije na
njegovoj strani, nego na strani inozemnog kapitala, odnosno, nije da on ne
treba državu jer je nju prerastao, nego on njoj nije potreban. Zato su ove
rečenice i parole njegov sadašnji ideološki izraz, tipa da ovo nije pravi
kapitalizam, da ima puno uhljeba i poreza, jer ima puno države. Dakle, njemu ne
smeta država kao država, već konkretna država, koja je u simbiozi sa stranim
kapitalom. Čak i novi krupni inozemni kapital koji ulazi na tržište ipak mora
probiti neke barijere, ali, logično, on je mnogo jači od domaćeg: po iskustvu,
tradiciji, znanju, financijskoj pozadini i svemu. Na taj način kapital – slaba
domaća buržoazija – projicira na društvo svoju ideologiju kao izraz njegove
jadikovke da je država prevelika i da su preveliki nameti, a koja je izraz
njegove težnje i napora da se država treba maknuti iz privrede. Zahtjev da se
država makne iz privrede ne znači ništa drugo nego zahtjev da se država mani
tog saveza sa inozemnim kapitalom i da stane u korist domaćeg kapitala, i tu
imamo one priče o uvozu-izvozu, jakim valutama-slabim valutama, porezno
rasterećenje zbog jače akumulacije kapitala itd.
Možemo još jedino dodati da se ukupna slika već počinje
mijenjati i da će poprimiti nešto drugačiju dinamiku idućih godina ponajviše
zbog velike akumulacije u turizmu i jačanja dijela domaćeg kapitala. Ali i tu
mediji već počinju prihvaćati ideologiju zapravo sitnog i srednjeg kapitala
koji su najglasniji i kojima najviše smetaju porezno opterećenje i nedostatak
jeftinih radnika. Njih onda mediji, pogrešno, uzimaju za glasnogovornika
kapitala uopće. Krupni kapital pak s tim nema previše problema. On gomila
milijarde kuna i ne žali se previše na poreze ili radnike.
Isti ti liberali također spominju jedan
krajnje neznanstveni, dosta priglup termin – tzv. „socijalistički mentalitet“,
koji navodno postoji kod ljudi u zemljama koje su prošle postsocijalističku
tranziciju. Oni kažu da je navodno taj „socijalistički mentalitet“ ono što
priječi ekonomije postsocijalističkih država da „kapitalizam u njima proradi“.
Šta se krije iza jedne takve konstrukcije? Je li to zapravo jedan posve
ideološki termin, i o čemu nam on govori?
To postoji u glavama neoliberala. Zapravo, racionalna
stvar je da neoliberali brane interese kapitala. U ovom slučaju, oni brane
interese domaćeg kapitala. Oni čak možda nisu toga svjesni, ali s druge strane,
oni koji su „bolji“ u tome što rade, znaju i svjesni su za čije interese se
bore. Oni to neće skrivati, nego će reći: „Mi smatramo da su poduzetnici stup
društva, mi želimo da poduzetnici naprave to i to, da izgrade bolje društvo, a
da im se država makne s puta“, i taj cijeli narativ ide u kontekstu u kojemu se
forsira – ne krupni domaći kapital jer je njega malo – već srednji i sitno
poduzetništvo. Jedan od razloga pak forsiranja sitnog kapitala je i taj što
Evropska unija financira takve projekte (sitne poduzetnike, samozapošljavanje
itd.), pa onda logično, političari guraju ove projekte radi sopstvenih interesa.
Druga stvar je što se u velikoj mjeri domaća buržoazija ogleda u sitnom i
srednjem poduzetništvu, jer većinu krupnih stvari je preuzeo inozemni kapital,
tako da od svega što je u stvarnosti ovdje zauzeto, domaći kapital pokušava
otrgnuti dio kolača, a tu ima neometanu podršku neoliberala koji žele da se
kapital nesputano razvija.
Da li je moguće preuzeti model nekih – uslovno rečeno – uspješnijih liberalnih ekonomija?
Nažalost, državama i društvima – pogotovo kapitalističkim – na periferiji nije
moguće preuzeti neki bolji model kapitalističkog razvoja i na taj način razviti
zemlju. U tome se ogleda i (polu)periferija, u tome je bit (polu)periferije i
kompradorskih buržoazija. Buržoazije su se na različite načine razvijale kroz
povijest. To znamo iz historije kapitalizma. Ukoliko pogledamo razliku u
arhitekturi regionalnih buržoazija i recimo belgijske ili nizozemske buržoazije
kroz historiju, vidjet ćemo niz velikih razlika. U tom kontekstu, socijalna
revolucija koja se desila četrdesetih godina prošlog stoljeća je prvi takav
progresivni korak u povijesti ovih društava da se izbave sa mjesta periferije.
Naravno, devedesetih je restauriran kapitalizam, te su ona vraćena na perifernu
poziciju, gdje domaći kompradori imaju osnovnu ulogu osiguravanja što
bezbolnijeg procesa eksploatacije radne snage i društvenih resursa od strane
kapitala jezgre. Vidimo da u konkretnim koracima poluperiferna društva ne mogu
čak ni kapitalistički do kraja da razmišljaju (ne razvijaju transportne mreže
poput željeznice, dijelovi zemlje nemaju struju, kanalizaciju, ne znaju što
činiti s agrarom, a što s radnom snagom čiji je dobar dio izvan funkcije,
nemaju registar stanovništva da znaju koliko uopće radne snage imaju itd.), a
to nije toliko što su oni nesposobni, nego je u pitanju više jedan povijesni
efekt, a to je da na periferiji evropskog i svjetskog kapitala to naprosto nije
moguće. Međutim, to naravno onda otvara i neke drugačije perspektive za ljevicu
zato što su u tim društvima političke elite i najslabije, u odnosu na zapadne.
Drugim riječima, teorijski veća je šansa da ljevica na ovim prostorima dođe na
vlast, nego na Zapadu.
Dosta
ljudi često govori o „Švedskom modelu“ kao dobrom ekonomskom modelu. Šta misliš
o njemu? Da li je takav kapitalizam moguć i drugdje? S kojim se to
proturječnostima suočavamo kada govorimo o njemu?
Švedski model je specifičan zbog razvoja samih skandinavskih zemalja, koje opet
imaju svoju povijest. Ali isto tako ova nedavna kriza pokazala je i da Švedska
nije previše različita od Njemačke ili Francuske kad je riječ o biznisu.
Vidljivo je da su u baltičkim državama veliki udio duga imale i švedske banke. Imate
i nedavni slučaj danske banke koja je u estonskoj podružnici optužena za pranje
osam milijardi dolara. To je kapital, on se ponaša u Grčkoj, Švedskoj, Litvi,
Latviji… na načelno jednak način. Sa te strane, valja kazati da je Švedska članica
NATO-a i podržava ga, ona podupire anglo-američke asocijacije i kapital. Također,
postoji uzoriti model švedskog poslovanja IKEA-e, čiji je osnivač osnovao
IKEA-u 1940-ih, u vrijeme nacističke okupacije. Zna se kakva je suradnja bila
između Švedske i Njemačke. Dakle, te su države išle na jedan drugačiji obrazac
gdje je njima očito bio cilj najviše razviti kapitalizam, bez obzira na sve. Ne
treba upadati u zamku i tvrditi da je švedski model najbolji, odnosno da je to
prototip nekakve socijalističke budućnosti, zato što je to u prvom redu
kapitalistička država. Njen današnji sistem ovisi i o povijesnom kontekstu
zemlje, o razvoju radničkog pokreta kod njih, o odnosu političke elite prema
društvu, ali kao što smo vidjeli, u krizama se Švedska pokazuje kao zemlja koja
zadužuje druge zemlje, koja želi uzimati kamatu od toga, koja ima veliki
utjecaj na privredu baltičkih zemalja, koja se ne protivi odlasku NATO vojnika
negdje. Taj model može biti uspješan za domaću primjenu eventualno u stavovima
onog dijela domaće klase koji, pomalo romantično, vjeruje da nam Švedska treba biti
uzor, kao i Njemačka, jer to su radišne države, u kojima postoje idealni uvjeti
za poduzetnika i sl. pa se i mi tako možemo razviti. Objektivna klasna pozicija
domaćih polit-ekonomskih elita je takva da one to ne mogu, niti će ikada to
moći napraviti.
Šta misliš o zadrugama?
U tradiciji ruskog radničkog pokreta postojala je jedna
struja koja se zvala ekonomizam. Nije smatrala da je potrebna radnička partija
organizatora i da je politika ona presudna stvar u društvu, nego je bila
uvjerena da se postojeće stanje riješava ekonomskim putem te da su ekonomska
pitanja samo i jedino ekonomska pitanja, ništa više. Nije bio cilj osvojiti
vlast i mijenjati politički okvir da bi se promijenio i ekonomski, nego se
smatralo da je moguće ekonomski riješiti sve probleme. Ova teorija zadruga,
mislim da ide u tom smjeru. Ona označava situaciju u kojoj prevladava vjera da
su problemi radnika i problemi društva rješivi u okviru jedne tvornice, pa onda
imate situaciju da ako su radnici nezadovoljni i ako je društvo besperspektivno,
da će ti hrabri radnici preuzeti stvari u svoje ruke da riješe problem. Osobno
ne vjerujem previše da ta situacija može doprinijeti razrješenju postojećih proturječnosti,
zbog toga što se radnici ovako dvostruko uvlače u kapitalizam. Uvlače se preko
konkurencije; to znači da moraju djelovati po zakonima tržišta, a to onda
također znači da tržište često zahtjeva i smanjenje plaće, uštede i rezove
troškova… S druge strane uvlači ih se u kapitalizam putem dionica; jedan od
takvih oblika je radničko dioničarstvo. Uvlači ih se na način da oni postaju
fizički vlasnik tvornice, a onda postaju zainteresirani za dioničarstvo, tu su
onda burze i ulaganja, ne moraju čak oni ulagati svojim dionicama, postoje
fondovi koji se time bave. Na taj način radnici postaju zainteresiraniji za sudbinu
države koju bi u lijevoj tradiciji zapravo trebali mijenjati. Stimulira se stav
da svaki radnik može biti poduzetnik i vlasnik. Mislim da je dobra stvar i to
svakako treba pozdraviti, što je dio radnika poduzetniji i borbeniji da se
uopće usudi na preuzimanje tvornica i da započne sa zadrugarstvom ili pak da
radnici nekim drugim koracima dođu do zadrugarstva, ali tu se možda vidi više
nego ikad da radnicima nedostaje radnička stranka, jedna organizacija, da tu
njihovu energiju usmjeri prema političkom organiziranju, odnosno da im spomene
neke prave alternative koje bi u krajnjoj liniji vodile političkoj promjeni. Sa
perspektive radikalne ljevice perspektiva je promjena sistema, prvenstveno
politička promjena sistema. Politička promjena sistema će u ovom ili onom
koraku obuhvatiti i izmjene postojećeg stanja u tvornicama sa nekim reformama.
Međutim početi od tvornice i očekivati da će se dogoditi politička promjena, to
je vrlo teško, da ne kažem nemoguće. Tim više što ljudi koji propagiraju takve
teze ne razmišljaju o političkoj strani te dinamike, nego su ekonomistički
usmjereni.
Jesu li onda zadruge samo instrument
kapitalizma u cilju neutralizacije ozbiljnijeg radničkog organiziranja?
Zadruge u jednom sistemu poprimaju jedan oblik, a u drugom sistemu će one
poprimiti drugi oblik. Teško je govoriti o zadrugama po sebi, trebamo govoriti
o konkretnim zadrugama, odnosno o zadrugama u konkretnom sistemu. Zadruga u
kapitalizmu znači jedno, a zadruga u socijalizmu – u nekakvom budućem sustavu –
bi značila potpuno nešto drugo. Bit je, da se političko-socijalni kontekst mora
izmijeniti, a ta promjena ako i kreće iz tvornice, tu ipak ne može završiti. Jednom
nakon političko-socijalne promjene imat ćemo novu situaciju i drugačiji
kontekst unutar koga zadruge mogu djelovati. Ne bih išao tako daleko da kažem da
su zadruge glavni instrument i izum kapitalizma, ali je kapitalizam u svom
interesu instrumentalizirao zadruge, upravo kao što to može napraviti budući
socijalizam u svom interesu.
Šta
misliš o direktnoj demokratiji, kakva je njena perspektiva danas?
Direktna demokracija je jedan zanimljiv fenomen, posebno je kod nas postala
popularna nakon studentskih blokada, čak mislim nešto više nego u okolnim
državama. O direktnoj demokraciji se može raspravljati unutar nekih političkih
tijela koja bi mogla uključivati građane i kvartove, referendume, odnosno ono
što zovemo demokracijom „odozdo“. Međutim direktna demokracija kao nekakav
oblik užeg organiziranja u kontekstu stranačkog organiziranja je, po mome sudu,
prevladana kao princip. Prevladana je i iz razloga što je u ovom ili onom
obliku ona bila vrlo dominantno razmišljanje raznih oblika anarhističkih tendencija,
počevši od Prve internacionale i Bakunjinove struje. Povijest je pokazala tko
je bio u pravu. Direktnu demokraciju krasi par osobina, prva od njih je da se
ona (njen organizacijski oblik) izjednačava sa budućim društvom, bilo da je to plenum,
bilo da je to stranka. Ljudi koji žele da se organiziraju direktno demokratski jako
se trude ponašati kao neko mini-društvo kojem teže. To naravno nije u
potpunosti netočno, jer dakako da treba imati određene vizije što želite u
budućnosti i za što se borite, ali u velikoj mjeri jeste opasno, jer to
pokazuje nedostatak materijalističkog promišljanja i slabi političku poziciju
takve organizacije u dugom roku. Materijalist ne može znati šta će biti za deset
godina, jer društvo ne proizlazi iz nečije čiste ideje, već se razvija iz samog
sebe, iz bezbroj ljudskih interakcija, ono samo sebe razvija, a materijalist
uči čitati taj društveni razvoj i u odnosu na njega razvijati organizacijske
forme kojima će određene političke tendencije pokušati usmjeriti u skladu sa
svojim ciljevima i vizijama.
Druga osobina direktne demokracije jest značajan utjecaj
moralnog aspekta unutar političkog djelovanja, pa nedostaje racionalnosti i
političkih analiza, a više se traži pravedni sustav, pravda za radnike i
slično. Apstraktne moralne kategorije ne pomažu previše ako nedostaje politička
i strukturirana organizacija. One ne pomažu puno u politici. One jedino pomažu
od ljevičara i od stranke napraviti nekog dežurnog roditelja koji upozorava na
nepravilnosti u sistemu i špota kapital. Direktnoj demokraciji ljevice lakše je
zamisliti kraj kapitalizma, nego osvajanje političke vlasti baš zato jer ne
promišlja politički. Treća osobina direktne demokracije, a možda najvažnija,
jeste da njeni zagovornici negiraju dvije izuzetno bitne stvari: negiraju
rukovodstvo, odnosno negiraju da ljude u datom momentu treba rukovoditi. Pored
toga negiraju pojam političke odgovornosti, dakle, direktna demokracija ne
priznaje političku odgovornost. Što je vrlo opasno, jer ako ne postoji
politička odgovornost, onda se previđa jedan od najbitnijih političkih
momenata. Direktna demokracija znači vrlo labavu organizaciju i zapravo je,
vrlo paradoksalno, vrlo nedemokratska. Svaku kritiku ona odbacuje kao
zlonamjernu i pokušava je suzbiti. To iz razloga jer se stimulira razvoj
neformalnih vođa i njih tada ne možete kontrolirati ili usmjeriti, pa ni smijeniti.
Naime, kako ćete smijeniti utjecajne članove koji su recimo vukli pogrešne poteze
i koji snose određenu odgovornost za neuspjeh, ako ne postoje formalne funkcije
i ako te osobe djeluju iz sjene, onako kao dobronamjerni savjetnici? Ovu vrstu
labave organizacije, koja ima tendenciju da takva i ostane, ne interesira ni
odgovornost ni rukovodstvo. Radnički pokret učinio bi korak naprijed prevladavanjem
direktne demokracije kao oblika stranačke organizacije, tim više što sada u
propagandnom i tehničkom smislu radikalna desnica koristi princip direktne
demokracije i to puno uspješnije.
Nakon socijalnih nemira 2014. godine u
BiH, imali smo priliku da vidimo sve mane plenuma građana, od vladajućih
stranaka koje su angažirale svoje ljude da budu remetilački faktor do
nepostojanja jasne artikulacije među građanima. Da li možeš nešto više da kažeš
o karakteristikama plenuma i koje su stvari potrebne da on uspije?
Jednom kada se razvije potreba za plenumom, bitno je da
postoje jake organizacije koje mogu intervenirati u to pitanje. Ne bi bilo
dobro da se formiraju grupe pojedinaca koji se tek upoznaju, pa se pokušavaju
dogovarati neformalno. Međutim, ako bi se to već i dogodilo pa bi aktiviste
iznenadila pojava plenuma jer organizacija ne postoji, onda bi na neki način
bio zločin iduće plenume – koji su možda i vjerojatni u Bosni i Hercegovini –
dočekati bez organizacije. Plenumi mogu biti neki put instrumentalizirani, neki
put potaknuti, ali oni su izraz želje ili volje ljudi za samoorganizacijom, oni
pokazuju da je ljudima dosta određenih problema koje žele riješiti na svoj
način i što prije. Zato je nužno da postoji politička organizacija, koja u
odnosu na ove ljude koji su se samoorganizirali zna dva, tri ili četiri koraka
unaprijed, a u odnosu na druge stranke zagovara razvoj plenuma. Tu onda
organizacija dolazi do punog zamaha. To znači da se zna točno tko, što i kako
radi, što je prethodno na demokratski način dogovoreno na političkom kongresu
ili konferenciji. U konačnici, nakon neuspjeha plenuma (koji je očit ako ostane
usamljena pojava), može se uraditi bilanca i vidjeti tko je od ljudi uradio ono
što mu je zadato, kakva je njihova politička odgovornost te se mogu povuči i
neki opće-politički zaključci. Treba napomenuti da ta kasnija bilanca treba da
koristi za učenje i lekciju, radi iskustva, za izgradnju dobrih kadrova i bolje
strategije. Neka radnička stranka, neka organizacija, trebala bi se pripremati
kao da će sutra biti plenum, i na taj način djelovati, tako ona jedina od svih
ne bude iznenađena tim stvarima i da na neki način zna šta joj je činiti kad se
one pokrenu.
U središtu sve ove političke borbe, kakvog god oblika ona
bila, borbe za tvornicu, za sindikalno organiziranje ili za uspostavu plenuma
jest – svjesna i planska intervencija u spontanost i stihijnost pokreta. A
upravo ovo zadnje anarhisti i zagovornici direktne demokracije uzdižu nasuprot
planu jer ovaj podrazumijeva rukovođenje procesima i političku odgovornost.
Kakav je odnos antifašizma i ljevice danas?
To nije jednostavno pitanje.
Trenutno ljevica, nekako nekritički, prihvaća liberalnu verziju antifašizma,
odnosno liberalnu kritiku fašizma. Ta se liberalna kritika uglavnom svodi na
definiranje fašizma kao negacije građanskih sloboda, demokracije općenito, kao
intoleranciju prema manjinama, prema slabijim slojevima stanovništva. U tom
smislu je antifašizam za ljevicu, koja dakle to preuzima od liberala, prvenstveno
borba za građanske slobode i za društvo tolerancije. Ovo nije naravno pogrešno,
ali postavlja se pitanje kakav bi, nezavisno od liberala, trebao biti stav
ljevice te koliko njezina analiza fašizma obuhvaća njegove specifične osobine.
Ako vi gotovo svaku društvenu devijaciju nazivate fašizmom, onda samom procesu
razvoja fašizma oduzimate značaj, pa onda kad fašizam zaista bude izvjestan –
riskirate da ga ne prepoznate na vrijeme. Ne moram govoriti koliko je za
političku organizaciju važno prepoznavanje određenih fenomena na vrijeme i
koliko o tome ovisi njena politička strategija.
Mislim da ljevici danas
nedostaje marksistička analiza uspona historijskog fašizma. Onda bi se vidjelo
da fašizam znači negiranje, ako hoćete i likvidaciju, radničkog pokreta i
radničke demokracije (ne demokracije uopće kao apstraktnog pojma). Ključni cilj
fašizma je borba protiv ljevice i protiv radnika, a u ime krupnog kapitala.
Naravno, u jednom trenutku ova par excellence malograđanska ideologija i njeni
predstavnici zaista vjeruju da su oni ti koji komandiraju kapitalom, ali istina
je zapravo da ih kapital koristi za likvidaciju radničkog pokreta. Malograđanska
kukanja o kapitalizmu se svode na žestoku kritiku države, obično iz ugla sitnog
poduzetnika kojem je država, kako on vjeruje, kočnica u razvoju i određenih
razvlaštenih slojeva poput bivših vojnika, građana u dugovima, dijela radnika
itd. Koji je najveći neprijatelj ove klase? To su financijski kapital i banke
pa ne iznenađuje što fašizam polazi od kritike financijskog sustava i banaka
bez da u obzir uzima kapitalistički sistem (i privatno vlasništvo).
S druge strane, srednja klasa
nipošto ne želi postati radnička klasa, odnosno za nju je privatno vlasništvo
okosnica društva i tu onda nastaje ta očita proturječnost (koju krupni kapital
koristi i pomoću koje disciplinira tu klasu) između kritike države i sistema, a
obrane privatnog vlasništva i prava na zaradu.
Svi ovi elementi naravno još ne
znače i fašizam i zato je opasno kad ljevica sve etiketira fašizmom. Slično kao
kad netko izjednačava HDZ i SDP u Hrvatskoj. Politička analiza, koja je uvijek
konkretna, će pokazati da te dvije stranke nisu i ne mogu biti iste. I da bi
politička stranka mogla efikasno djelovati ona mora proučiti nijanse društvenih
fenomena, a ne trpati sve u istu košaru. Prije samog uspona fašizma godinama je
predstavnička demokracija gubila legitimitet, padale su brojne vlade, bilo je
izvanrednih izbora, referenduma i sl. Drugim riječima, iako danas mogu
postojati razni elementi fašizma, ne možemo tvrditi da je fašizam kao sistem
pobijedio. U Njemačkoj ste imali političke lidere koji su fašizam vidjeli i
1930. i 1932. i 1933. Ali je činjenica da ti ljudi apsolutno ništa nisu
predvidjeli da bi u skladu s tim politički djelovali baš zato što nisu uspjeli
razlikovati te političke nijanse. Konačno, jednom kad je i fašizam došao na
vlast 1933., opet mu je trebalo pola godine da se konsolidira, pa opet nekoliko
godina da se naoruža itd.
Znači pitanje odnosa ljevice
prema antifašizmu (i prema fašizmu) je utoliko kompleksno što ljevica ne uočava
da je differentia specifica fašizma u tome da njegova pobjeda znači likvidaciju
radničkog pokreta, svođenje radne snage na nulu i to mu onda služi kao odskočna
daska za rušenje građanskih sloboda i uvođenje diktature. Nije obrnuto. Mnogi
pogrešno shvaćaju i ulogu KPJ u antifašističkoj borbi. Nije ona uspješno vodila
tu borbu jer se zalagala za građanske slobode i toleranciju, bratstvo i
jedinstvo, pa je tako uspjela okupiti ljude oko sebe. To je liberalni narativ.
Ona je u prvom redu okupila ljude oko sebe jer je bila dobro organizirana, a ta
je organizacija bila prvenstveno posljedica djelovanja u radničkom i sindikalnom
pokretu nekoliko desetljeća. Tu se onda može naslutiti odgovor zašto je KPJ
jedina tako krenula i uspjela u toj borbi. Zato što je suprotnost fašizmu
radnička demokracija i socijalistička borba, a ne građanska demokracija i
kapitalizam. Sve ostale građanske partije, kao i čitav taj poredak, bile su u
krizi i nisu shvaćale da alternativa fašizmu nije kapitalizam i građansko
društvo iz čije se degeneracije ovaj i rodio, a nisu pak htjele s komunistima.
Prema tome, ljevica danas ima
zadatak raditi na organiziranju radništva, pojašnjavati antiradničku suštinu
historijskog fašizma i, umjesto da sve i svašta naziva fašizmom, mora izoštriti
svoj politički alat za buduće analize građanskog društva koje i na europskoj
razini proživljava jednu legitimacijsku krizu.
Razgovarao: Mirza Šaćiri, Prometej.ba