Donosimo vam posljednje lekcije iz knjige “O tiraniji: Dvadeset lekcija iz dvadesetog vijeka”, američkog istoričara i profesora s Yalea, Timotija Snajdera.
Linkove ka prethodnim lekcijama možete naći na kraju teksta.
Lekcija 16: Učite od vršnjaka u drugim državama
Održavajte svoja prijateljstva u inostranstvu, ili sklapajte nova u drugim državama. Trenutne teškoće u Sjedinjenim Državama su element jednog većeg trenda. A nijedna država neće sama pronaći rješenje. Pobrinite se da vi i svi članovi porodice imate važeći pasoš.
U godini prije izbora Predsjednika, američki novinari su često griješili u pogledu njegove kampanje. Kako je savladavao jednu prepreku za drugom i akumulirao pobjedu za pobjedom, naši analitičari uvjeravali su nas da će ga u sljedećoj fazi zaustavljati Američke institucije, jedna po jedna. U međuvremenu, jedna grupa posmatrača zauzela je drugačiji stav: istočni Evropljani i oni koji se bave proučavanjem Istočne Evrope. Za njih, mnogo toga iz predsjedničke kampanje je bilo poznato, a konačni rezultat nije bio iznenađenje.
Ukrajinski i Ruski novinari koji su onjušili atmosferu (američkog) Srednjeg Zapada izgovorili su mnogo realnijih stvari u poređenju sa Američkim anketarima koji su izgradili karijere na poznavanju politike u njihovoj vlastitoj zemlji.
Ukrajincima su Amerikanci bili komično spori u reagovanju na očigledne prijetnje sajber-napada i lažnih vijesti. Kada su Ruski mediji načinili metu od Ukrajine 2013. godine, mladi ukrajinski novinari, i drugi, reagovali su momentalno, odlučno, ponekad s dozom humora u kampanjama kojima su razotkrili dezinformacije. Rusija je upotrijebila mnogo tih istih tehnika protiv Ukrajine, koje je kasnije koristila protiv SAD – kad je izvršila invaziju na Ukrajinu. Kada su Ruski mediji lažno tvrdili da su Ukrajinske trupe razapele dječaka, Ukrajinski odgovor bio je brz i efikasan (barem u samoj Ukrajini). Kad su Ruski mediji objavili priču 2016. godine da je Hilari Klinton bolesna jer je pomenula članak o „zamoru od donošenja odluka“ (što nije bolest) u jednom mejlu, priču su raširili Amerikanci. Ukrajinci su pobijedili, a Amerikanci izgubili, u smislu da Rusija nije uspjela instalirati režim koji je htjela kod svojih istočnih susjeda, ali je dočekala da njima „preferirani“ kandidat trijumfuje u SAD. To bi nas trebalo upozoriti da zastanemo i zamislimo se. Istorija, koja se vremenom kretala od zapada ka istoku, sada izgleda da ide od istoka ka zapadu. Sve što se događa ovde čini se da se prvo dogodi tamo.
Činjenica da većina Amerikanaca nema pasoš postala je problem za američku demokratiju. Ponekad Amerikanci kažu da im ne treba putna isprava, jer preferiraju da umru braneći slobodu u Americi. To su lijepe riječi, ali one previđaju važan detalj. Ta borba će trajati dugo. Čak i ako budu potrebne žrtve, najprije će zahtijevati održavanu pažnju na svijet oko nas, tako da znamo čemu se opiremo, i kako da to najbolje radimo. Posjedovanje pasoša nije znak predaje. Naprotiv, ono je oslobađajuće, jer stvara mogućnost sticanja novih iskustava. Omogućava nam da vidimo kako drugi ljudi, ponekad mudriji od nas, reaguju na slične probleme. S obzirom da je toliko toga što se dogodilo tokom prethodne godine (2016. – prim. prev.) poznato ostatku svijeta, ili iz skorije povijesti, moramo posmatrati i slušati!
Lekcija 17: Osluškujte „opasne“ riječi
Budite na oprezu kada se koriste riječi ekstremizam i terorizam.
Budite svjesni pogubnih pojmova vanrednog stanja i izuzetka.
Budite ogorčeni zbog podmukle upotrebe patriotskog rječnika.
Najinteligentniji među nacistima, pravni teoretičar Karl Šmit, jasnim jezikom je objasnio srž fašističke vlasti.
Način da uništite sva pravila, pojasnio je, bio je da se fokusirate na ideju izuzetka. Nacistički lider savladava svoje protivnike proizvodeći opšte ubijeđenje da je sadašnji trenutak izuzetan, a zatim se taj izuzetak transformiše u trajno vanredno stanje. Građani tada mijenjaju pravu slobodu za lažni osjećaj sigurnosti.
Kad političari danas prizivaju termin terorizam, oni govore, naravno, o pravoj opasnosti. Ali kad pokušavaju da nas ’dresiraju’ da predamo slobodu u ime sigurnosti, trebamo biti na oprezu. Razmjena između ovo dvoje nije neophodna. Ponekad mi zaista dobijemo jedno na uštrb drugog, a ponekad i ne. Ljudi koji vas ubjeđuju da sigurnost možete imati samo po cijenu slobode, najčešće žele da vam uskrate i jedno i drugo.
Vi svakako možete ustupiti slobodu bez da postanete i malo bezbjedniji. Osjećanje potčinjavanja vlastima može biti utješno, ali to nije isto što i stvarna bezbjednost. Isto tako, osvajanje malo slobode može biti uznemirujuće, ali ta momentalna nelagoda nije opasna. Lako je zamisliti situacije u kojima istovremeno žrtvujemo i slobodu i sigurnost: kada uđemo u vezu sa zlostavljačem, ili glasamo za fašistu. Slično tome, nije naročito teško zamisliti izbore koji povećavaju i slobodu i sigurnost, kao što bi bilo raskidanje pomenute veze, ili napuštanje fašističke države. Zadatak vlade je da uveća i slobode i sigurnost ljudi.
Ekstremizam sigurno grozno zvuči, a vlade često pokušavaju da učine da zvuči još gore koristeći i riječ terorizam u istoj rečenici. Ali ovaj termin ima vrlo usko značenje. Ne postoji doktrina koja se zove ekstremizam. Kada tirani govore o ekstremistima, oni samo misle na ljude koji nisu u mejnstrimu – s obzirom da sami tirani definišu taj mejnstrim u datom trenutku. Disidenti u 20. vijeku, bilo da su se borili protiv fašizma ili komunizma, nazivani su ekstremistima. Moderni autokratski režimi, poput Rusije, koriste zakon o ekstremistima da kazne one koji kritikuju njihovu politiku. Na taj način, pojam ekstremizam počinje da označava bukvalno sve osim onog što, zapravo, jeste ekstremno: samu tiraniju.
Lekcija 18: Ostanite prisebni kada se „nezamislivo“ dogodi.
Savremena tiranija svodi se na upravljanje terorom. Kada se dogodi teroristički napad, sjetite se da autokrate koriste takve događaje da konsoliduju svoju vlast. Iznenadni vanredan i/ili tragičan događaj, zbog kojeg se ukida sistem (političkog) balansa i protivteže, raspuštaju opozicione partije, ukida sloboda izražavanja, pravo na pravično suđenje, i tako dalje, je najstariji trik u Hitlerovskoj knjizi. Ne padajte na to.
Požar u Rajhstagu je bio trenutak kada je Hitlerova vlada, koja je na vlast došla uglavnom demokratskim sredstvima, prerasla u prijeteći i permanentan nacistički režim. To je arhetip teror menadžmenta.
Tog 27. februara 1933. godine, oko 21 čas uveče, zgrada u kojoj je bio smješten Njemački parlament, Rajhstag, počela je da gori. Ko je zapalio vatru te noći u Berlinu? Ne znamo, a zapravo nije ni važno. Ono što je bitno je da je ovaj spektakularni čin terora pokrenuo politiku vanrednog stanja. Sa zadovoljstvom posmatrajući plamen te noći, Hitler je rekao: „Ovo je samo početak.“ Bez obzira na to da li su nacisti podmetnuli požar ili ne, Hitler je uočio političku priliku: „Sad više nema milosti. Svako ko nam stoji na putu, biće posječen.“ Već sljedećeg dana, dekretom su ukinuta sva osnovna prava svim njemačkim građanima, dozvoljavajući da ih policija „preventivno pritvara.“ Na snazi Hitlerove tvrdnje da je požar djelo neprijatelja Njemačke, Nacistička partija odnijela je odlučujuću pobjedu na parlamentarnim izborima 5. marta. Policija i nacistička paravojska počeli su da okupljaju članove ljevičarskih političkih partija i stavljaju ih u improvizovane koncentracione logore. Novi saziv parlamenta je 23. marta usvojio „Zakon koji ovlašćuje“ (engl. ’Enabling Act’), koji je Hitleru omogućio da vlada putem dekreta. Njemačka je ostala u vanrednom stanju narednih 12 godina, do završetka Drugog svjetskog rata. Hitler je iskoristio jedan teroristički čin, koji je sam po sebi imao ograničen značaj, da uspostavi režim terora koji je pobio milione ljudi i promijenio lice svijeta.
Autokrate današnjice su takođe menadžeri terora, i ako ništa drugo, mnogo su kreativniji od prethodnika.
Pogledajte trenutni Ruski režim kome se Predsjednik (Tramp) toliko divi. Vladimir Putin nije samo došao na vlast kroz incident koji zabrinjavajuće liči na požar u Rajhstagu, on je zatim koristio seriju terorističkih napada – stvarnih (upitno), i lažnih – kako bi uklonio prepreke na putu ka totalnoj vlasti u Rusiji i zatim napao svoje demokratske susjede.
Kada je (tada već na zalasku) Boris Jeljcin imenovao Putina za premijera, avgusta 1999. ovaj je bio nepoznat lik sa beznačajnim rejtingom. U narednim mjesecima, niz zgrada u ruskim gradovima je bombardovano, navodno od strane Ruske tajne policije. Oficire su hapsili njihove kolege, sa dokazima o krivici; u jednom slučaju je Predsjednik Dume najavio eksploziju nekoliko dana prije nego se ista dogodila!
U svakom slučaju, Putin je proglasio osvetnički pohod protiv muslimanske populacije u Čečeniji, obećavši da će goniti navodne počinitelje i „pustiti za njima vodu u šolji.“
Ruska se nacija okupila; Putinov rejting skočio je do neba; sljedećeg marta dobio je predsjedničke izbore. Godine 2002. nakon što su ruske snage bezbjednosti ubile veliki broj civila dok su savladavale stvarni teroristički napad u Moskovskom teatru, Putin je iskoristio priliku da preuzme kontrolu nad privatnom televizijom. Nakon što su školu u Beslanu opsjeli teroristi 2004. godine (pod čudnim okolnostima koje su sugerisale provokaciju), Putin je ukinuo pozicije izabranih regionalnih guvernera. Tako je Putinov uspon na vlast i njegova eliminacije dveju velikih institucija – privatne televizije i izabranog regionalnog rukovodstva – omogućio menadžment stvarnog, lažnog i upitnog terorizma.
Nakon što se Putin vratio na mjesto predsjednika 2012. godine, Rusija je teror menadžment uvela u svoju spoljnu politiku. Tokom invazije na Ukrajinu 2014. godine, Rusija je dio svojih redovnih vojnih snaga „transformisala“ u terorističke formacije, uklanjanjem oznaka sa uniformi, odbijajući svaku odgovornost za užase koje su počinili. Tokom pohoda na region Donbasa na jugoistoku Ukrajine, Rusija je poslala Čečensku paravojsku i dio regularne vojske stacionirane u muslimanskim regijama da se pridruže invaziji. Rusija je takođe pokušala (ali nije uspjela) da hakuje Ukrajinske predsjedničke izbore 2014. godine.
U aprilu 2015. ruski hakeri preuzeli su emitovanje nad jednom francuskom TV stanicom pretvarajući se da su ISIS , a zatim tu objavili materijal osmišljen da terorizuje Francuze. Rusija je tako „otjelotvorila“ sajber-kalifat, kako bi se francuzi uplašili terora više nego inače. Cilj je, izgleda, bio da se glasači prevuku na krajnju desnicu, Nacionalni Front (Marin le Pen), partiju koju finansijski podržava Rusija. Nakon pogibije 130 ljudi i 368 ranjenih i povređenih u terorističkom napadu na Pariz u novembru 2015. godine, osnivač jednog trusta mozgova bliskom Kremlju s radošću je tvrdio da će terorizam odvući Evropu ka fašizmu i Rusiji. Tako bi i stvarni i lažni islamski terorizam u zapadnoj Evropi, drugim riječima, išli na ruku Ruskim interesima.
Početkom 2016. godine, Rusija je proizvela trenutak lažnog terora u Njemačkoj. Dok je bombardovala sirijske civile i tako usmjeravala muslimanske izbjeglice ka Evropi, Rusija je iskoristila porodičnu dramu da Muslimane predstavi Nijemcima kao silovatelje male djece. Cilj je, opet, bio da se destabilizuje demokratski sistem, a promovišu partije s krajnje desnice.
Prošlog septembra (septembra 2015. – prim. prev.), vlada Njemačke najavila je da će primiti pola miliona izbjeglica iz Sirije. Rusija je onda započela kampanju bombardovanja u Siriji, usmjerenu na civile. Nakon što je obezbijedila izbjeglice, Rusija je dostavila i odgovarajući narativ. Januara 2016. Ruski masovni mediji pustili su priču o djevojčici ruskog porijekla u Njemačkoj, koja je u tom trenutku bila nestala, da je bila serijski silovana od strane muslimanskih imigranata. Sa sumnjivom spremnošću i brzinom, desničarske organizacije u Njemačkoj organizovale su anti-vladine proteste. Kada je lokalna policija obavijestila građane da takvog silovanja nije bilo, Ruski mediji optužili su ih za zataškavanje. Čak su i ruske diplomate bile dio ovog spektakla.
Kada Predsjednik SAD i njegov Savjetnik za nacionalnu bezbjednost govore o borbi protiv terorizma zajedno sa Rusijom, oni Američkom narodu zapravo predlažu teror menadžment: eksploataciju stvarnih, sumnjivih i simuliranih terorističkih napada, kako bi srušili demokratiju. Ruski sažetak prvog telefonskog razgovora između Predsjednika SAD i Vladimira Putina glasio je: Dvojica lidera „dijele stav da je neophodno udružiti snage protiv zajedničkog neprijatelja broj jedan: međunarodnog terorizma i ekstremizma.“
Za tirane, lekcija koju su naučili iz požara u Rajhstagu je da jedan trenutak šoka omogućava pokornost na neodređeno vrijeme. Za nas, lekcija je da naš prirodni strah i tuga ne smiju omogućiti uništavanje naših institucija. Hrabrost ne znači odsustvo straha, ili žaljenja. Hrabrost znači prepoznati i pružiti otpor upravljanju terorom, odmah, od trenutka napada, baš kada se čini najteže da se to uradi.
Džejms Medison je jednom lijepo primjetio da se tiranija rađa nakon „nekog povoljnog vanrednog događaja.“ Nakon požara u Rajhstagu, Hana Arent je napisala: „Više ne smatram da pojedinac može naprosto biti posmatrač.“
Lekcija 19: Budite patriota
Dajte dobar primjer generacijama koje dolaze o tome šta znači Amerika. Trebaće im.
Šta je patriotizam? Hajde da počnemo sa onim što patriotizam nije. Nije patriotski izbjeći regrutaciju i izrugivati se ratnim herojima i njihovim porodicama. Nije patriotski u svojim preduzećima imati negativnu diskriminaciju prema ljudima u aktivnoj vojnoj službi, ili se u kampanji zalagati za to da se ratnim vojnim invalidima ne dozvoli pristup. Nije patriotski porediti potragu za seks partnerom u Njujorku sa odlaskom u rat u Vijetnam, koji ste izbjegli. Nije patriotski izbjegavati plaćanje poreza, pogotovo kad ga radnička klasa Amerikanaca plaća. Nije patriotski tražiti od porodica radnika koje plaćaju porez da finansiraju vašu predsjedničku kampanju, a onda da njihove priloge (za kampanju) trošite u vlastitim kompanijama.
Nije patriotski diviti se stranim diktatorima. Nije patriotski njegovati odnos sa Moamerom Gadafijem, ili izjaviti da su Bašar el-Asad i Vladimir Putin superiorni lideri. Nije patriotski prizivati Rusiju da interveniše u Američkim predsjedničkim izborima. Nije patriotski na političkim skupovima citirati rusku propagandu. Nije patriotski dijeliti savjetnika sa ruskim oligarsima. Nije patriotski tražiti savjete za pitanja vanjske politike od nekoga ko posjeduje vlasnički udio u Ruskoj energetskoj kompaniji. Nije patriotski imenovati Savjetnika za nacionalnu bezbijednost koji je primio novac od organa ruske propagande. Nije patriotski za Državnog sekretara SAD imenovati naftaša sa ruskim finansijskim interesima, koji je direktor Rusko-Američke energetske kompanije, a Putin ga je odlikovao „Ordenom prijateljstva“.
Nije stvar u tome da Rusija i Amerika moraju biti neprijatelji. Stvar je u tome da patriotizam podrazumijeva služenje vlastitoj državi.
Predsjednik je nacionalista, što uopšte nije isto što i patriota. Nacionalista nas podstiče da budemo najgora verzija sebe, a onda nam kaže da smo najbolji. Nacionalista, iako „beskrajno zamišljen o vlasti, pobjedi, porazu, osveti,“ pisao je Orvel, obično je „nezainteresovan za događaje u stvarnom svijetu.“ Nacionalista je relativista, jer je jedina istina ogorčenost koju osjećamo kada pokušavamo da shvatimo druge. Kako je napisao Danilo Kiš, nacionalizam „nema univerzalnih vrijednosti, estetskih ili etičkih“.
Nasuprot tome, patriota želi da nacija ostane vjerna svojim idealima, što znači da od nas traži da budemo najbolja verzija sebe. Patriota se mora baviti stvarnim svijetom, jer je to jedino mjesto gdje njegova zemlja može biti voljena i održiva. Patriota ima univerzalne vrijednosti, standarde po kojima prosuđuje svoj narod, uvijek želeći dobro – i želeći da čini još bolje.
Demokratija je pala u Evropi 20-ih, 30-ih i 40-ih godina 20. vijeka, i pada ne samo u mnogim dijelovima Evrope danas, već i u mnogim dijelovima svijeta. To je ta istorija i to su ta iskustva koja nam otkrivaju mračne dimenzije naših mogućih budućnosti. Nacionalista će reći „to se ovdje ne može dogoditi“, što je prvi korak ka propasti. Patriota kaže da bi se to moglo dogoditi i nama, ali da ćemo mi to spriječiti.
Lekcija 20: Budite hrabri koliko možete.
Ako niko od nas nije spreman umrijeti za slobodu, onda ćemo svi umrijeti u tiraniji.
Epilog: Istorija i sloboda
U Šekspirovom Hamletu, glavni junak je vrlinski čovjek, s pravom šokiran naglim usponom zlog vladara.
Progonjen priviđenjima, iscrpljen noćnim morama, usamljen i otuđen, on osjeća da mora rekonstruisati svoj osjećaj vremena. „Vrijeme je poremećeno,“ kaže Hamlet. „O, prokleta, zla sudbino, zar sam se ja rodio da to ispravljam!“ Zaboravili smo istoriju iz jednog razloga, i, ako ne budemo pazili, zanemarićemo je iz drugog razloga. Moraćemo da popravimo vlastiti osjećaj za vrijeme ukoliko želimo da obnovimo svoju posvećenost slobodi.
Sve do nedavno, mi Amerikanci smo uvjerili sebe da u budućnosti nema ničeg drugog osim još ovog istog što imamo sada. Naizgled daleke traume fašizma, nacizma i komunizma su se, činilo se, povlačile u irelevantno. Dozvolili smo sebi da prihvatimo politiku neizbježnosti, osjećaj da se istorija može kretati samo u jednom smjeru: ka liberalnoj demokratiji. Nakon što je pao komunizam u Istočnoj Evropi 1989-91. mi smo u potpunosti prihvatili mit o „kraju istorije“. Čineći tako, spustili smo gard, ograničili svoju imaginaciju i otvorili put za upravo one vrste režima za koje smo tvrdili da se nikada ne mogu vratiti.
Svakako, politika neizbježnosti se na prvi pogled čini kao neka vrsta istorije. Političari koji ju zastupaju ne poriču da postoji prošlost, sadašnjost i budućnost. Oni čak dopuštaju i široku paletu dalje prošlosti.
Međutim, oni sadašnjost prikazuju prosto kao korak ka budućnosti koju već znamo, budućnost proširene globalizacije, produbljenog razuma i rastućeg prosperiteta. To se zove teleologija: naracija o vremenu koje ide ka sigurnom, obično poželjnom, cilju. Komunizam je takođe ponudio teleologiju, obećavajući neizbježnu socijalističku utopiju. Kada je ta slika razbijena u parčiće prije 25 godina, izvukli smo iz toga pogrešan zaključak. Umjesto da odbacimo teleologije, mi smo si zamislili da ja naša priča istinita.
Politika neizbježnosti je samoindukovana intelektualna koma. Sve dok je postojalo takmičenje između komunističkog i kapitalističkog sistema i dok su bila živa sjećanja na fašizam i nacizam, Amerikanci su morali obraćati pažnju na istoriju i održavati koncepte koji su im omogućavali da zamisle različite budućnosti. No, kad smo jednom prihvatili politiku neizbježnosti, pretpostavili smo da istorija više nije relevantna. Ako je sva prošlost bila vođena poznatom tendencijom, nema potrebe učiti o detaljima.
Prihvatanje (politike) neizbježnosti izvještačilo je i „ukrutilo“ način na koji govorimo o politici u 21. vijeku.
Ugušilo je političku debatu i dovelo do stvaranja partijskih sistema u kojima jedna stranka brani status kvo, a druga propagira potpunu negaciju. Naučili smo da tvrdimo kako ’nema alternative’ osnovnom poretku stvari, a to je stanovište koje je Litvanski politički teoretičar, Leonidas Donskis, nazvao „tečnim zlom.“
Jednom kada je neizbježnost uzeta zdravo za gotovo, kritika je uistinu postala ’klizava’. Navodne kritičke analize često su pretpostavljale da se status kvo ne može zaista promijeniti, te su ga na taj način indirektno ojačavale.
Neki su bili kritični o neoliberalizmu, u smislu da je ideja slobodnog tržišta nekako zagušila sve ostale. To je u dobroj mjeri tačno, ali sama upotreba termina obično je bilo puko ulagivanje pred nepromjenjivom hegemonijom. Drugi kritičari su govorili o potrebi za distrakcijom, da pozajmimo termin iz analize tehnoloških inovacija. Kada ga primjenimo na politiku, termin opet implicira da se ništa stvarno ne može promijeniti, a da će ovaj haos koji nas uzbuđuje na kraju apsorbovati samoregulirajući sistem. Neko ko go trči preko fudbalskog stadiona svakako predstavlja distrakciju, ali neće promijeniti pravila igre. Kompletan koncept distrakcije je adolescentski: On podrazumijeva da će, kad tinejdžeri naprave nered, doći odrasli i sve počistiti.
Ali (u ovom slučaju), nema ’odraslih’. Ovaj nered je samo naš.
_
Drugi antiistorijski način razmatranja prošlosti je politika vječnosti. Slično politici neizbježnosti, politika vječnosti pravi maskaradu od istorije, mada malo drugačiju. Ona se bavi prošlošću, ali na način da je potpuno obuzeta sobom, bez ikakvog stvarnog razmatranja činjenica. Sa čežnjom gleda na prošle trenutke koji se nikada nisu dogodili, iz vremena koje je, zapravo, bilo užasno. Političari vječnosti donose nam prošlost u obliku prostrane ledine u magli, ispunjene nečitljivim spomenicima nacionalnom stradanju, koji su svi jednako daleko od sadašnjosti, i jednako pristupačni za manipulaciju. Svako pozivanje na prošlost, čini se, uključuje napad nekog vanjskog neprijatelja na čistoću nacije.
Nacionalni populisti su političari vječnosti. Njihova omiljena referenca je era kada su demokratske republike bile pobijeđene a njihovi nacistički i sovjetski rivali bili nezaustavljivi – 1930-e godine. Oni koji su zagovarali Bregzit, izlazak Ujedinjnog Kraljevstva iz Evropske Unije, zamišljali su Britansku nacionalnu državu, iako ista nikada nije postojala. Postojalo je Britansko carstvo, a potom Britanija u Evropskoj Uniji. To izdvajanje iz EU nije bio korak unazad na čvrsto tlo, već skok u nepoznato. Začudo, kada su sudije rekle da je Bregzit potrebno izglasati u parlamentu, jedan Britanski tabloid prozvao ih je „narodnim neprijateljima“ – staljinistički termin iz montiranih suđenja iz 30-tih godina 20. vijeka. Nacionalni Front u Francuskoj poziva birače da odbace Evropu u ime imaginarne predratne Francuske nacionalne države. Ali Francuska, kao i Britanija, nikada nije postojala bez carstva ili Evropskog projekta. Lideri Rusije, Poljske i Mađarske takođe čine slične geste ka sjajnoj „slici“ 1930-ih.
U svojoj kampanji 2016. američki Predsjednik je koristio slogan „Amerika na prvom mjestu“ (America First), što je bio naziv odbora koji je nastojao spriječiti da se SAD umiješaju u sukob sa nacističkom Njemačkom.
Predsjednikov strateški savjetnik obećava politike koje će biti „uzbudljive kao i 1930-te.“ A kada tačno je bilo ono „ponovo“ u predsjedničkom sloganu „Učinimo Ameriku ponovo velikom“ (Make America great again)? Evo pomoć: To je ono isto „ponovo“ koje imamo u „Nikada se ne ponovilo“ (Never again – nikad više). Sam Predsjednik je opisao promjenu režima u stilu 1930-tih kao rješenje za probleme današnjice: „Znate li šta ih rješava? Kada ekonomija padne, kad se cijela država sunovrati i sve se raspadne.“ Ono što nam je potrebno, po njemu, jesu „nemiri koji će nas vratiti na mjesto i vrijeme kad smo bili veliki.“
U politici vječnosti, zavedenost mitskom prošlošću sprečava nas da razmišljamo o mogućim budućnostima.
Navika da se stalno viktimizujemo otupljuje impuls samokorekcije. Pošto se nacija definiše svojim urođenim karakteristikama, prije nego svojim potencijalom u budućnosti, politika postaje diskusija o dobru i zlu umjesto o mogućim rješenjima realnih problema. S obzirom da je kriza permanentna, osjećanje hitnosti i vanrednog stanja stalno je prisutno; planiranje budućnosti čini se nemoguće, pa čak i nelojalno. Kako da razmišljamo o reformama kada je neprijatelj konstantno pred vratima?
Ako je politika neizbježnosti poput kome, politika vječnosti je kao hipnoza: buljimo u rotirajući vrtlog mitova dok ne padnemo u trans – a onda uradimo nešto šokantno po tuđem naređenju.
Opasnost s kojom se sad susrećemo jeste prelaz iz politike neizbježnosti u politiku vječnosti, od naivne i nesavršene demokratske republike u zbunjenu i ciničnu fašistoidnu oligarhiju. Politika neizbježnosti je veoma ranjiva na vrstu šoka kakav je upravo pretrpila. Kada nešto razbije mit(ove), kada se naše vrijeme ’poremeti’, mi žurimo da nađemo novi način organizovanja onoga što doživljavamo. Put s najmanje prepreka vodi direktno iz neizbježnosti u vječnost. Ako ste jednom vjerovali da sve na kraju ispadne dobro, može vas se ubijediti da ništa na kraju ne ispadne dobro. Ako jednom niste ništa preduzimali jer ste smatrali da je napredak neizbježan, onda možete nastaviti da ne radite ništa iz ubjeđenja da se vrijeme vrti u ponavljajućim ciklusima.
Oba ova stanovišta, neizbježnost i vječnost, su antiistorijska. Jedino što stoji između njih je sama istorija.
Istorija nam omogućava da uočavamo puteve i trendove i da donosimo odluke. Ona za nas skicira strukture u kojima možemo tražiti slobodu. Otkriva nam trenutke, svaki od njih drugačiji, a nijedan u potpunosti jedinstven. Razumjeti jedan trenutak jeste vidjeti mogućnost da budemo kokreatori nekog drugog trenutka.
Istorija nam dozvoljava da budemo odgovorni, ne za sve, ali za ponešto. Poljski pjesnik Česlav Miloš smatrao je da takvo poimanje odgovornosti djeluje protiv usamljenosti i ravnodušnosti. Istorija nas dovodi u društvo onih koji su učinili i pretrpili više od nas.
Prihvatajući politiku neizbježnosti, odgojili smo generaciju bez istorije. Kako će ovi mladi Amerikanci reagovati sad kada je obećanje neizbježnosti tako jasno prekršeno? Možda će od neizbježnosti otklizati ka vječnosti. Moramo se nadati da bi, umjesto toga, oni ipak mogli postati istorijska generacija, odbacujući zamke neizbježnosti i vječnosti koje su starije generacije stavile pred njih. Jedna stvar je, međutim, sigurna: Ako mladi naraštaji ne počnu da stvaraju istoriju, političari neizbježnosti i vječnosti će je uništiti. A da bi stvarali istoriju, mladi Amerikanci moraju je donekle i poznavati. Ovo nije kraj, nego početak.
„Vrijeme je poremećeno. O, prokleta, zla sudbino, zar sam se ja rodio da to ispravljam!“ Tako rezonuje Hamlet. Pa ipak, zaključuje: „Hajde, idemo zajedno.“
Prva lekcija o tiraniji: Ne pokoravajte se unaprijed!
Druga lekcija o tiraniji: Branite institucije.
Treća lekcija o tiraniji: Čuvajte se jednopartijske države
Lekcija o tiraniji: Izađite iz gomile
Lekcija o tiraniji: “Za trijumf zla dovoljno je da dobri ljudi ne učine ništa”
Lekcije o tiraniji: “Osluškujte ‘opasne’ riječi, budite hrabri…”