Donosimo nove lekcije iz knjige “O tiraniji: Dvadeset lekcija iz dvadesetog vijeka”, američkog istoričara i profesora s Yalea, Timotija Snajdera. Jedna od najvažnijih je da se kao pojedinci moramo izdvojiti iz gomile i istaknuti svojim primjerom. “Neko (i to) mora! Lako je samo slijediti. Može izgledati čudno učiniti ili reći nešto drugačije. Ali bez te nelagodnosti, nema slobode. Sjetite se Roze Parks. Onog trenutka kada date svoj primjer, omađijanost statusom kvo nestaje, i drugi slični primjeri će uslijediti”, kaže Snajder.
U nastavku pročitajte lekcije 10-15.
Lekcija 10: Vjerujte u istinu
Odbaciti činjenice znači odbaciti slobodu. Ako ništa nije istina, onda niko ne može kritikovati vlast, jer ne postoji osnova u odnosu na koju je to moguće činiti.
Ako ništa nije istina, onda je sve spektakl. Ko ima para, taj najjače sija!
Tiraniji se predajemo kada odbacimo razliku između onog što želimo čuti i onog što je stvarno slučaj. Ovo odbacivanje realnosti može se činiti prirodnim i prijatnim, ali rezultat je vaše nestajanje kao pojedinca – a time i kolaps svakog političkog sistema koji zavisi od individualizma. Kako su posmatrači totalitarizma poput Viktora Klemperera uočili, istina umire u četiri modaliteta, a mi smo upravo posvjedočili sva četiri.
Prvi modalitet jeste otvoreno neprijateljstvo prema provjerljivoj i potvrdljivoj stvarnosti, koje uzima oblik predstavljanja izmišljotina i laži kao da su činjenice. Predsjednik to čini često i u velikoj mjeri. Jedno praćenje njegovih izlaganja tokom kampanje 2016. godine pokazalo je da je 78% (!) njegovih „činjeničnih“ tvrđenja bilo lažno. Ovaj procenat je toliko visok da čini da korektna tvrđenja izgledaju kao nenamjerni previdi na putu ka totalnoj fikciji. Unižavanje svijeta kakav jeste je početak stvaranja fikcijskog kontrasvijeta.
Drugi modalitet je šamanska bajalica. Kako je primijetio Klemperer, fašistički stil zavisi od „beskrajnog ponavljanja“, osmišljenog tako da fikcijsko čini vjerodostojnim, a kriminalno poželjnim. Sistematska upotreba nadimaka kao što su „Lažljivi Ted“ i „Kvarna Hilari“ pogrešno smješta određene karakterne crte koje bi se mnogo prikladnije mogle prišiti samom Predsjedniku. Međutim, kroz sirovo ponavljanje na Tviteru, naš predsjednik uspio je pretvoriti pojedince u stereotipe koje su ljudi onda naglas izgovarali. Na političkim skupovima, ponavljano skandiranje „Izgradite taj zid“ i „Zatvorite je“ nije opisivalo ništa za šta je predsjednik imao konkretan plan, ali sama grandioznost koncepta uspostavila je vezu između njega i njegove publike.
Sljedeći modalitet je magično razmišljanje, tj. otvoreno prihvatanje kontradikcije. Predsjednikova kampanja uključivala je obećanje smanjenja poreza za sve, eliminaciju nacionalnog duga, te povećanje potrošnje na socijalnu politiku i nacionalnu odbranu. Ova obećanja su međusobno kontradiktorna. To je kao kada bi farmer uzeo jaje iz kokošinjca, skuvao ga i poslužio ženi, a zatim ga (netaknuto) poširao i poslužio djeci, a onda ga na kraju, opet netaknuto, vratio pod kvočku i čekao da se pile izleže.
Prihvatanje ovako radikalne neistine zahtjeva otvoreno i neprikriveno odbacivanje razuma. Klempererovi opisi gubljenja prijatelja u Njemačkoj 1933. godine usljed „magičnog“ razmišljanja danas zvuče sablasno tačno. Jedan od njegovih bivših učenika preklinjao ga je da „se odvoji od vlastitih osjećanja, te da se uvijek fokusira na Firerovu veličinu, prije nego na nelagodnost koju trenutno osjeća.“ Dvanaest godina kasnije, nakon svih zločina i na kraju rata kojeg je Njemačka jasno izgubila, jedan vojnik amputirac rekao je Klempereru „Hitler još nikad nije slagao. Ja vjerujem u Hitlera.“
Posljednji modalitet je pogrešno usmjerena vjera. To uključuje vrstu samozavaravajućih tvrdnji Predsjednika, kao kada je rekao „Ja to sam mogu riješiti“ ili „Ja sam vaš glas.“ Kada se vjera spusti sa nebesa na zemlju na ovaj način, ne preostaje nimalo prostora za male istine o našoj individualnoj razboritosti i iskustvu. Ono što je užasnulo Klemperera je to što se ova promjena činila trajnom. Jednom kada istina postane proročka, a ne činjenična, dokaz je irelevantan. Na kraju rata jedan radnik rekao je Klempereru „Razumijevanje je beskorisno, moraš imati vjere. Ja vjerujem u Firera.“
Ežen Jonesko, veliki rumunski dramski pisac, posmatrao je jednog prijatelja nakon još jednog potonuća u jezik fašizma 1930-ih. To iskustvo postalo je osnov za njegovu apsurdnu dramu Nosorog iz 1959. godine, u kojoj se svi koji postanu plijen propagande pretvaraju u velike rogate zvijeri. Iz svog vlastitog iskustva Jonesku je napisao:
Univerzitetski profesori, studenti, intelektualci, postajali su nacisti prilazeći Gvozdenoj Gardi, jedan za drugim. Na početku, oni svakako nisu bili nacisti. Nas petnaestak našli bi se da zajedno diskutujemo i pronađemo argumente koji oponiraju nacistima. Nije bilo lako… S vremena na vrijeme, jedan od naših prijatelja bi rekao: „Ja se, svakako, ne slažem s njima, međutim, o nekim pitanjima, moram priznati, na primjer, Jevreji…“ itd. I to je bio simptom. Tri nedelje kasnije, ta osoba bi postala nacista. Bio je uhvaćen u mašinu, prihvatio je sve, postao je nosorog. Pri kraju, samo nas troje ili četvoro smo se još uvijek odupirali.
Joneskov cilj bio je da nama pomogne da vidimo koliko je zapravo bizarna propaganda, ali koliko se čini normalna onima koji joj podlegnu. Koristeći apsurdnu sliku nosoroga, Jonesko je pokušavao da šokira ljude ne bi li primjetili koliko je u stvari čudno ono što se zapravo događalo. Nosorozi tumaraju po našim neurološkim savanama. Danas smo veoma zaokupljeni nečim što zovemo „post-istina“, i skloni smo da smatramo da je njeno nipodaštavanje svakodnevnih činjenica i konstruisanje alternativne stvarnosti nešto novo ili postmoderno. Ipak, malo toga Orvel nije opisao prije sedam decenija u svom konceptu „dvomisli“. U svojoj filozofiji, post-istina ponovo vraća upravo fašistički stav prema istini – i zbog toga, ništa u ovom našem svijetu ne bi iznenadilo Klemperera ili Joneska. Fašisti su prezirali male istine svakodnevice, voljeli su slogane koji su odzvanjali kao nova religija i preferirali kreativne mitove umjesto istorije ili novinarstva.
Koristili su novi medij, u ono vrijeme to je bio radio, da naprave ritmički zvuk propagande koji je pobuđivao osjećanja prije nego su ljudi imali vremena da utvrde činjenice. I danas, kao i onda, mnogi ljudi pomiješaju vjeru u izuzetno manjkavog vođu sa istinom o svijetu kojeg svi dijelimo.
Post-istina je pre-fašizam.
Lekcija 11: Istražujte
Sami istražujte za sebe. Potrošite više vremena sa dugim člancima. Pomozite istraživačko novinarstvo pretplatom na štampane medije. Prihvatite da su neki od sadržaja na internetu tamo da bi vam naškodili. Saznajte o sajtovima koji istražuju propagandne kampanje (od kojih su neki iz inostranstva). Preuzmite odgovornost za ono što komunicirate sa drugima.
„Šta je istina?“ Ljudi ponekad postavljaju ovo pitanje jer u stvari ne žele da učine bilo šta. Generički cinizam čini da se osjećamo dobro obavještenim i drugačijim, čak i ako sa svojim sugrađanima klizimo u baruštinu ravnodušnosti. Vaša sposobnost da raspoznajete činjenice vas čini individuom, a naše kolektivno povjerenje u opšte poznato čini nas društvenom zajednicom. Pojedinac koji istražuje je takođe i građanin koji gradi. Vođa kojem se ne dopadaju istraživači je potencijalni tiranin.
Tokom svoje kampanje, Predsjednik je tvrdio na jednom ruskom propagandnom mediju da su „američki mediji bili nevjerovatno neiskreni.“ On je mnogim reporterima zabranio da dolaze na njegove skupove, i redovno je poticao mržnju prema novinarstvu kod publike. Poput lidera autoritarnih režima, obećao je da će suzbiti slobodu govora zakonskim putem, što će spriječiti kritiku. Kao i Hitler, Predsjednik je koristio riječ laži kada misli na činjenice koje mu ne idu u prilog, a novinarstvo je predstavljao kao kampanju protiv njega lično. Predsjednik je bio naklonjeniji internetu, svom izvoru pogrešnih informacija koje je proslijedio milionima ljudi.
Dok je razmatrala laži koje su plasirane u SAD o Vijetnamskom ratu 1971. godine, politički teoretičar Hana Arent našla je utjehu u inherentnoj snazi činjenica da prevladaju neistine u jednom slobodnom društvu: „U normalnim okolnostima, lažljivca pobjeđuje realnost za koju nema zamijene; koliko god da je veliko tkivo neistine koju plasira iskusni lažac, ono nikada neće biti dovoljno veliko – čak i ako regrutuje pomoć kompjutera – da prekrije nepreglednu veličinu činjenica.“ Međutim, ovaj dio o kompjuterima više ne važi.
Tokom predsjedničkih izbora 2016. godine, dvodimenzionalni svijet interneta bio je važniji od ljudskog kontakta u tri dimenzije. Aktivisti koji su išli od vrata do vrata tražeći podršku nailazili su na iznenađeno treptanje očima Amerikanaca koji su odjednom uviđali da bi trebali razgovarati o politici sa ljudskim bićima od krvi i mesa, a ne da im njihova stajališta potvrđuje Facebook feed. U okviru dvodimenzionalnog internet svijeta, iznikli su neki novi kolektiviteti, nevidljivi za svjetlo dana – plemena sa jasno razgraničenim pogledima na svijet, zahvaljujući manipulacijama. (I da, postoji zavjera koju možete naći onlajn: to je upravo ona zavjera koja ima zadatak da vas zadrži onlajn, dok tražite nove zavjere.)
Trebaju nam novinari štampanih medija, čije se priče razvijaju na papirnim stranama i u našem umu. Šta to znači, na primjer, kada Predsjednik kaže da je ženama mjesto „kod kuće“, da je trudnoća „nelagoda“, da majke ne daju „100%“ na radnom mjestu, da žene trebaju biti kažnjene kad abortiraju, da su žene „ljenguze“, „svinje“ ili „kučke“, i da je dopušteno seksualno ih napastvovati? Šta znači to da je šest predsjednikovih preduzeća bankrotiralo, a neka druga su se finansirala misterioznim infuzijama keša iz Rusije i Kazahstana? O ovakvim stvarima možemo saznati na raznim medijima. Međutim, kada o tome čujemo sa ekrana, skloni smo da budemo uvučeni u logiku spektakla. Kada čujemo za jedan skandal, to nam budi apetit za sljedeći. Jednom kada nesvjesno prihvatimo da gledamo rijaliti šou umjesto da razmišljamo o stvarnom životu, više ništa ne može politički naštetiti Predsjedniku. Rijaliti televizija mora postajati sve dramatičnija sa svakom epizodom. Ako pronađemo video koji prikazuje predsjednika dok izvodi ples Kozaka na pljeskanje Vladimira Putina, vjerovatno bismo zahtjevali to isto ali da predsjednik bude u kostimu medvjeda i da su mu usta puna šljunka.
Dobri novinari štampanih medija dozvoljavaju nam da razmotrimo značenje, za sebe i za našu zemlju, nečega što bi inače izgledalo kao izolovani parčići informacije. Svako može da ’ripostuje’ neki članak, ali istraživanje i pisanje je težak posao i zahtjeva vrijeme i novac. Prije nego što ismijete „mejnstrim medije“ zapazite da oni više nisu mejnstrim. Ismijavati je lako, i postalo je mejnstrim, a pravo novinarstvo je teško i na ivici. Pokušajte, sebe radi, da napišete propisan članak, koji uključuje rad u stvarnom svijetu: putovanje, intervjuisanje, održavanje odnosa sa izvorom(ima), istraživanje u pisanim arhivama, verifikovanje cjelokupnog izvornog materijala, pisanje i revidiranje nacrta članka, sve u kratkom i nemilosrdnom roku.
Ako otkrijete da vam se to sviđa, vodite blog. U međuvremenu, zahvalite onima koji sve to rade za život.
Novinari nisu savršeni, ništa više od ljudi koji se bave drugim profesijama. Ali, rad ljudi koji poštuju novinarsku etiku je drugačijeg kvaliteta u odnosu na rad onih koji ne poštuju.
Prirodno nam je da platimo vodoinstalateru ili mehaničaru, ali zahtjevamo da su vijesti besplatne. Ako ne bismo platili instalateru, ili popravak auta, ne bismo očekivali da imamo vodu ili da se vozimo. Zašto bismo onda formirali svoja politička gledišta bez ikakvih troškova. Koliko para, toliko muzike!
Ukoliko tragamo za činjenicama, internet nam daje zavidnu snagu da ih prenesemo. Autori koje ovdje citiramo nisu imali ništa slično na raspolaganju. Lešek Kolakovski, veliki poljski filozof i istoričar od koga je ova knjiga uzela epigraf (naslov), izgubio je svoje mjesto na Univerzitetu u Varšavi zbog govora protiv komunističkog režima, i nije mogao ništa objaviti. Prvi citat u ovoj knjizi, od Hane Arent, uzet je s pamfleta naslovljenog „Mi, izbjeglice“, čudesnog dostignuća koje je napisao neko ko je pobjegao od nacističkog režima. Brilijantan um kakav je Viktor Klemperer, kome se danas divimo, zapamćen je samo zato što je tvrdoglavo vodio skriveni dnevnik tokom nacističke vlasti. Njega je to (mentalno) održavalo: „Moj dnevnik je bio moj štap za balansiranje, bez kojeg bih pao u ambis hiljadu puta.“ Vaclav Havel, najvažniji mislilac među komunističkim disidentima 1970-ih posvetio je svoj najvažniji esej „Moć nemoćnih“ filozofu koji je preminuo ubrzo nakon ispitivanja od strane Čehoslovačke tajne policije. U komunističkoj Čehoslovačkoj, ovaj esej-pamflet morao se dijeliti u tajnosti, ilegalno, u malom broju primjeraka, kroz sistem poznat pod imenom „samizdat“, kako su to zvali u to vrijeme u Istočnoj Evropi, po uzoru na ruske disidente.
„Ako je glavni stub sistema da živimo laž,“ pisao je Havel, „onda nije iznenađenje da je fundamentalna prijetnja tome živjeti istinu.“ S obzirom da smo svi izdavači u ovom dobu interneta, svako od nas snosi vlastiti djelić odgovornosti za osjećaj istine u najširoj javnosti. Ako ozbiljno tražimo činjenice, svako od nas može napraviti malu revoluciju u načinu na koji funkcioniše internet. Ako za sebe provjeravate informacije, nećete slati lažne vijesti drugima. Ako izaberete da pratite reportere kojima imate razloga da vjerujete, onda možete drugima prenijeti ono što su oni saznali i otkrili. Ako retvitujete samo rad ljudi koji su pratili novinarske protokole, manje je vjerovatno da ćete omalovažiti vlastiti mozak kroz interakciju sa botovima i trolovima.
Mi ne vidimo umove koje povređujemo kada objavimo neistine, ali to ne znači da ne činimo štetu. Razmislite o vožnji auta. Možda ne vidite vozača u drugom automobilu, ali znate da se ne trebati zariti u njegov auto. Svjesni smo da će šteta biti obostrana. Mi štitimo druge osobe bez da ih vidimo, desetine puta svakog dana. Isto tako, iako ne vidimo osobu ispred njegovog/njenog računara, imamo svoj dio odgovornosti za ono što će on/ona pročitati tamo. Ako možemo izbjeći da činimo nasilje nad umovima drugih koje ne vidimo na internetu, i drugi će naučiti da rade to isto. I tada će, možda, naš internet saobraćaj prestati da izgleda kao jedan veliki nesrećan slučaj.
Lekcija 12: Ne izbjegavajte kontakt pogledom i neobavezno ćaskanje
To nije samo pristojnost. To znači biti građanin i odgovoran član društva. To je takođe i način da ostanete u vezi sa svojom okolinom, da srušite društvene barijere, i da razumijete kome trebate a kome ne trebate vjerovati. Ako uđemo u kulturu javnog osuđivanja, željećete da znate psihološki pejzaž vašeg svakodnevnog života.
Tiranski režimi javljaju se u različito vrijeme i na različitim mjestima u Evropi 20. vijeka, ali sjećanja njihovih žrtava imaju samo jedan zajednički imenitelj. Bez obzira da li je u pitanju fašistička Italija 1920-ih, nacistička Njemačka 1930-ih, Sovjetski Savez tokom Velike čistke 1937-38. ili političke čistke u komunističkoj Istočnoj Evropi 1940-ih i 1950-ih godina, ljudi koji su živjeli u strahu ili represiji sjećaju se načina na koji su se prema njima ophodili njihovi susjedi. Osmijeh, rukovanje, pozdrav – banalne geste u normalnoj situaciji – dobile su ogroman značaj. Kada vaši prijatelji, kolege, ili poznanici, skrenu pogled ili pređu ulicu kako bi izbjegli kontakt sa vama, strah raste. Možda ne možete biti sigurni, danas ili sutra, u to ko se u SAD osjeća ugroženo. Ali, ako ste afirmativni prema svima, možete biti sigurni da će se neki ljudi osjećati bolje.
U najopasnijim vremenima, oni koji pobjegnu i prežive, obično znaju ljude kojima mogu vjerovati. Imati stare prijatelje je politika krajnjeg sredstva. Stvaranje novih prijatelja je prvi korak ka promjeni.
Lekcija 13: Vodite računa o zdravlju tijela i duha
Vlast želi da vam tijelo omlitavi u fotelji, a da se vaše emocije raspu na ekranu. Izađite napolje. Izvedite svoje tijelo na nepoznata mjesta sa nepoznatim ljudima. Upoznajte nove prijatelje i šetajte sa njima.
Da bi otpor bio uspješan, potrebno je probiti dvije granice. Prvo, ideje o promjeni moraju uključivati ljude različitog društvenog i obrazovnog porijekla i statusa, koji se međusobno ne slažu baš o svemu. Drugo, ljudi trebaju da se nađu na mjestima koja nisu njihov dom i među grupama koje ranije nisu poznavali. Protesti mogu da se organizuju putem društvenih medija, ali ništa ne postaje stvarno dok ne završi na ulicama.
Ukoliko tirani ne osjete posljedice za svoja činjenja u trodimenzionalnom svijetu, ništa se neće promijeniti.
Jedan primjer uspješnog otpora komunizmu bio je radnički pokret Solidarnost u Poljskoj 1980-81: koalicija radnika i profesionalaca, predstavnika Katoličke crkve i sekularnih grupa. Lideri pokreta su tokom komunizma naučili teške lekcije. Režim je 1968. godine mobilisao radnike protiv studenata koji su protestovali. Dvije godine kasnije, 1970. kada je štrajk na Baltičkoj obali u Gdanjsku nasilno ugušen, bio je red na radnicima da se osjećaju izolovani. Međutim, 1976. intelektualci i profesionalci oformili su grupu da pomažu radnicima koje je vlada zlostavljala. Tu su bili ljudi sa ljevice i desnice, vjernici i ateisti, koji su među radnicima izgradili povjerenje – među ljudima koje, u drugim okolnostima, nikada ne bi upoznali.
Kada su poljski radnici na Baltiku ponovo otišli u štrajk 1980. pridružili su im se advokati, profesori i drugi koji su im pomogli da uobliče svoje stavove. Rezultat je bio stvaranje nezavisnog sindikata radnika, kao i garancije vlade da će poštovati ljudska prava. Tokom šesnaest mjeseci, dok je Solidarnost bila dozvoljena zakonom, prišlo im je deset miliona ljudi, a bezbrojna nova prijateljstva su stvorena tokom marševa, štrajkova i demonstracija. Komunistički režim je 1981. uveo vanredno stanje i zabranio pokret. Ipak, osam godina kasnije, 1989. kada im je trebao sagovornik u pregovorima, komunisti su se morali obratiti Solidarnosti. Oni su insistirali na izborima, koje su potom i osvojili. To je bio početak kraja komunizma u Poljskoj, Istočnoj Evropi i Sovjetskom Savezu.
Izbor o tome da li biti javna ličnost zavisi o sposobnosti da se zadrži privatna sfera života. Slobodni smo samo kada smo mi ti koji povlače liniju između toga kada smo viđeni, a kada nismo viđeni.
Lekcija 14: Imajte privatni život
Zli vlastodršci upotrijebiće ono što znaju o vama protiv vas. Redovno provjeravate svoj računar na viruse i malvere. Imajte na umu da mejlovi nisu zaštićeni. Razmotrite korišćenje alternativnih oblika interneta, ili ga prosto koristite manje. Razgovore lične prirode obavljajte u četiri oka. Iz istog razloga, razriješite sve probleme pravne prirode (ako ih imate). Tirani traže kuku na koju će vas objesiti. Nastojte da je nemate!
Kao veliki politički mislilac, Hana Arent pod totalitarizmom nije smatrala svemoguću državu, već brisanje razlike između privatnog i javnog života. Slobodni smo samo u onoj mjeri u kojoj imamo kontrolu nad onim što ljudi znaju o nama i okolnostima pod kojima su to saznali. Tokom kampanje 2016. godine, učinili smo korak ka totalitarizmu a da to nismo ni primijetili, prihvatajući kršenje elektronske privatnosti kao nešto normalno. Bilo da su to učinile američke ili ruske obavještajne agencije, odnosno koja god institucija, krađa, diskutovanje, ili objavljivanje lične komunikacije uništava osnovne temelje naših prava. Ako nemamo kontrolu nad tim ko čita šta, i kada, nemamo mogućnost da nešto činimo u sadašnjosti niti da planiramo za budućnost. Ko god ima moć da prodre u vašu privatnost, može da vas, po želji, ponizi ili upropasti vaše odnose s drugima. Niko (izuzev možda samog tiranina) nema privatni život koji bi mogao preživjeti izlaganje javnosti, provedeno po zlonamjernoj direktivi.
Tempirane e-mail bombe predsjedničke kampanje 2016. godine bile su takođe veoma moćan oblik dezinformisanja. Riječi napisane u određenoj situaciji imaju smisao samo u tom kontekstu. Sam čin njihovog uklanjanja iz jednog istorijskog trenutka i stavljanja u drugi jeste čin falsifikovanja. Što je još gore, kada su mediji pratili te e-mail bombe tretirajući ih kao vijest, izdali su vlastitu misiju. Svega nekoliko novinara učinilo je napor da pojasni zašto su ljudi nešto rekli ili napisali u datom trenutku. U međuvremenu, objavljujući kršenja privatnosti kao da su vijesti, mediji su dozvolili sebi da im se skrene pažnja sa aktuelnih dnevnih događaja. Umjesto da izvještavaju o kršenjima osnovnih prava, naši mediji, u opštem slučaju, preferiraju da bezumno udovoljavaju urođenom voajerskom interesu koji imamo za živote drugih ljudi.
Naša sklonost ka tajnovitosti, smatrala je Arentova, je opasno politička. Totalitarizam uklanja razlike između privatnog i javnog ne samo da bi pojedince učinio neslobodnima, već i da bi kompletno društvo udaljio od normalne politike ka teorijama zavjere. Umjesto da definišemo činjenice ili tražimo interpretacije, zavedeni smo mišlju o skrivenim realnostima i mračnim zavjerama koje sve objašnjavaju. Kako smo mogli vidjeti kod ovih e-mail bombi, ovaj mehanizam funkcioniše čak i kada ono što se otkrije nije ni od kakvog interesa.
Razotkrivanje nečega što je nekada bilo povjerljivo postaje priča za sebe. (Interesantno je da su mediji koji se bave vijestima mnogo gori u ovome nego, na primjer, sportski ili modni reporteri. Modni novinari znaju da modeli svlače svu odjeću u garderobi, sportski novinari znaju da se sportisti tuširaju nakon nastupa, ali ni jedni ni drugi ne dozvoljavaju da privatne stvari „zamijene“ javnu priču koji bi oni trebali da pokrivaju).
Kada uzmemo aktivan interes u stvari upitne relevantnosti u trenucima koje biraju tirani i teoretičari zavjere, učestvujemo u razaranju vlastitog političkog poretka. Istina, možemo imati osjećaj da ne radimo ništa više osim što ’gonimo’ kuda i svi ostali. To je tačno – i to je ono što Arentova opisuje kao devoluciju društva u „rulju“. Možemo pokušati da individualno riješimo ovaj problem, obezbjeđujući naše vlastite kompjutere; možemo probati to riješti i kolektivno, podržavajući, na primjer, organizacije koje se bave ljudskim pravima.
Lekcija 15: Dajte svoj doprinos činjenju dobroga
Budite aktivni u organizacijama, političkim ili nepolitičkim, koje izražavaju vaše poglede na svijet. Odaberite jednu-dvije humanitarne ili dobrotvorne organizacije, i postavite redovne mjesečne (automatske) donacije sa svoje strane. Ako to uradite, načinili ste slobodan izbor koji podržava civilno društvo i pomaže drugima da čine dobro.
Zadovoljstvo je znati, bez obzira kako će se stvari razvijati, da pomažete drugima da čine dobro. Mnogi od nas si mogu priuštiti da podrže određeni dio velike mreže dobrotvornih organizacija koje je jedan od naših prethodnih predsjednika nazvao „hiljadu tačaka svjetlosti“. Te tačke svjetlosti najbolje se vide, poput zvijezda u sumrak, na nebu koje tamni.
Kada Amerikanci razmišljaju o slobodi, obično zamišljamo takmičenje između usamljenog pojedinca i moćne vlade. Skloni smo da zaključimo da bi pojedinac trebao biti osnažen, a vlada zadržana na odstojanju. To je sve lijepo i dobro. Međutim, jedan element slobode je i izbor saradnika, a jedna od odbrana slobode jeste aktivnost grupa na podržavanju svojih članova. Radi toga bismo se trebali uključiti u aktivnosti koje su od interesa za nas, naše prijatelje, naše porodice. Te aktivnosti ne moraju nužno biti političke prirode; Češki disident, Vaclav Havel, dao je primjer pravljenja dobrog (kraft) piva.
Dok god smo ponosni na te aktivnosti i dok upoznajemo druge koji čine to isto, mi kreiramo civilno društvo. Uzimanje udjela u nekom poduhvatu uči nas da možemo vjerovati ljudima i izvan uskog kruga prijatelja i porodice, i pomaže nam da prepoznamo vlast od koje možemo da učimo. Sposobnost da učimo i ostvarujemo povjerenje može učiniti da život izgleda manje haotičan i misteriozan, a demokratske politike vjerodostojne i privlačne.
Antikomunistički disidenti Istočne Evrope, suočavajući se sa situacijama daleko ekstremnijim od naše, prepoznali su naoko nepolitičko djelovanje civilnog društva kao izraz i zaštitu slobode. Bili su u pravu. U dvadesetom vijeku, svi veliki protivnici slobode bili su neprijateljski nastrojeni prema nevladinim organizacijama, dobrotvornim udruženjima i slično. Komunisti su zahtijevali da se sve takve grupe zvanično registruju i pretvorili ih u institucije kontrole. Fašisti su kreirali nešto što su zvali „korporativni“ sistem, u kome je svaka ljudska aktivnost ima svoje odgovarajuće mjesto, podređeno partiji-državi. Današnje autokrate (u Indiji, Turskoj, Rusiji) su takođe jako alergični na ideje o slobodnim udruženjima i nevladinim organizacijama.
Knjiga O tiraniji proglašena je bestsellerom New York Times-a, prevedena na desetine jezika i prepoznata kao jedno od najvažnijih političkih štiva našeg vremena.
Snyder je vrhunski poznavalac totalitarnih sistema, a u ovoj knjizi — svojevrsnom priručniku za otpor — povezuje iskustva iz najcrnjih trenutaka 20. vijeka s događanjima našeg vremena. Knjiga je pisana s američkim kontekstom na umu, u svjetlu dolaska Donalda Trumpa na vlast, ali poruke koje nudi prevazilaze granice i epohe. Svaka od 20 lekcija primjenjiva je i u našem društvenom i političkom okruženju: od napada na institucije i istinu, preko rastućeg nacionalizma, do pasivnosti građana.
„Za trijumf zla dovoljno je da dobri ljudi ne učine ništa“, poručuje Edmund Burke — a ova knjiga je upravo vodič za one koji ne žele da ostanu nijemi, pasivni i pokorni.
U ovoj i narednim objavama, prenosimo lekciju po lekciju, sa ciljem da Snajderove poruke dopru do što šire publike.
Knjigu je sa engleskog jezika preveo Branislav Blagojević.