U čemu je tajna? Odgovor je jednostavan – najbitnija stvar u ovoj zemlji su ljudi, prvo kao pojedinci – onda kao Norvežani.
Sve je podređeno običnom čovjeku pa su i administrativni centri u opštinama veći od zgrada državne administracije.
Najvažniji izbori su lokalni i mjeri se svaka riječ političara, jer obećanja nisu prazne priče već predloženi plan koji se mora realizovati.
Kod nas je sve obrnuto.
U ovoj zemlji žive dobro i srećno domaći političari i njihova klika, te pokoji predstavnik međunarodne zajednice.
Svi ostali preživljavaju.
Samo politika stvara novu vrijednost i zapošljava, uz jedinu potrebnu kompetenciju – članska knjižica odgovarajuće partije.
Dok većina malih mjesta odumire, svakodnevno ispraćajući svoju mladost na pečalbu u inostranstvo ili u ovo malo većih gradova u zemlji, sistem ne prestaje da euforično stvara lažnu slika napretka.
Živimo u vremenu koje je prije jednog vijeka opisao Radoje Domanović:
„…a vrag bi ga znao otkud meni ta knjiga iz nekog smešnog vremena, u kome je bilo mnogo slobodoumnih zakona, a nimalo slobode, držali se govori i pisale priče o privredi, a niko ništa nije sejao, cela zemlja pretrpana moralnim poukama, a morala nije bilo, u svakoj kući pun tavan logika, al’ pameti nije bilo, na svakom koraku govorilo se o štednji i blagostanju zemlje, a rasipalo se na sve strane, i svaki zelenaš i nitkov mogao je sebi kupiti za nekoliko groša titulu ’veliki narodni rodoljub’ “.