Sa mnogim njenim stavovima ne možemo se složiti, neki su i očito pogrešni, ali
njen inspirativni antiautokratski angažman ostaje kao trajni intelektualni
spomenik srpske političke scene, simbol zdravog razuma u vremenu zla. Ovdje ne možemo ulaziti
u analizu kompleksnog opusa Latinke Perović, ali osvrnućemo se,
kao in memoriam, na možda i najvažniju temu novije srpske politikologije: sukob
modernosti i tradicionalnosti u pojmu države. To je gotovo lajtmotiv cijelog tog
angažmana.
Prvo, i najvažnije što treba razumjeti je da kritika „Velike Srbije“ nije
samo kritika imperijalnog projekta
koji je inkompatibilan sa savremenom Evropom, već, što je još važnije, i sa
savremenom državom kao takvom: “Ideja
ujedinjenja Srba je duboka tradicija povezana s jednim političkim i društvenim
uređenjem, s koncepcijom države koja je antizapadna, okrenuta patrijarhalnim
vrijednostima. Zato se uporište od XIX vijeka nadalje nalazilo u slavenskoj,
pravoslavnoj Rusiji koja je odbacivala zapadnoevropske ideje i individualizam, što je povezano i
s podjelom u hrišćanstvu.” (LP). Ovo je
ključna teza koja objašnjava genezu nesposobnosti srpskih političkih elita
da, nakon obnove srpske državnosti, ustroje tu državu na temeljima i principima
koji su adekvatni vremenu i prostoru u kome se ta nova srpska država
pojavljuje. Naime, radi se o početku XIX vijeka. To je doba kada su američka i
francuska revolucija već uspostavile jasne konture savremene države. Kakva je
to država? Ona ima vrlo jasne markere –
navedimo samo neke:
1) „suverenost naroda“ u formi republikanskih checks-and-balances
institucija za ograničavanje vlasti;
2) „vladavina prava“ i „pravna država (a ne vladavina
pojedinca/Vođe/monarha ili Partije);
3) depersonalizacija vlasti: moć institucija umjesto moći
nosilaca institucionalnih položaja; (mnogi, koji ne razumiju o čemu se ovdje radi,
dive se ovih dana „mačo“ Putinu a ismijavaju „senilnog“ Bajdena – no snaga moderne
države je u snazi njenih institucionalnih mehanizama a ne personalnim rješenjima);
4) „građanska“ država – takva koja ne forsira nikakav
moralni svjetonazor u javnom prostoru, već je „neutralna“ po tom pitanju. Zato
je to po definiciji „sekularna“ država u kojoj je jasno postavljen „zid
separacije“ (Linkoln) između crkve i države;
5) pluralistička zajednica koja dopušta alternativne poglede
na svijet; – to se najčešće postiže shvatanjem prirodnih ljudskih prava kao
predustavnog aksioma koji se ne može nikakavim zakonima ukidati niti redukovati;
6) odbačen je tzv koncept „Velike Politike“ (Niče) koja se
sastoji od tzv „velikih političkih pitanja“, već je politička agenda sačinjena
od tzv „tehničkih“ pitanja poput ekonomije, ekologije, urbanizma i sl. Tako su,
npr pitanja državnih granica stavljena ad acta. Itd.
Sa obnovom naše državnosti početkom XIX vijeka mi nismo poduzeli (i još
uvijek ne poduzimamo) poduhvat izgradnje takve države. Umjesto toga napravljeno
je krivo skretanje u pravcu koji je iracionalan i nemoguć u vremenu u kome se pojavio.
Naime, krenulo se u obnavljanje one države koja je prije nekoliko vijekova
izgubljena: Dušanovog carstva. Međutim to je po svojoj prirodi
predmoderna politička tvorevina koja je nestajala sa planetarne političke scene.
Kakva je to vrsta države? Njene osnovni markeri su:
1) suverenost vladara i (umjesto vladavine
prava) vladavina personalne volje;
2) takva vlast može se vršiti samo nad podanicima a ne nad
slobodnim ljudima – shodno tome građani se tretiraju kao „podanici“;
3) sprega crkve i države u jednu dijaboličnu koaliciju gdje
je vjera zaista pretvorena u „opijum za narod“ – funkcija crkve je da obezbjedi legitimizaciju za državne projekte,
koliko god ti projekti bili gadni pa i zločinački (a to kristalno jasno vidimo
u istoriji SPC od 1990. pa naovamo kao i u krajnje besprizornom ponašanja ruskog
patrijarha Kirila ovih dana);
4) jednodimenzionalno društvo: monopol jedne dopuštene
interpretacije svijeta i etiketiranje svakog drugačijeg mišljenja kao „izdaje“
i otpadništva;
5) politička agenda u takvoj državi uvijek su neka velika
pitanja i „pred-političke teme“ – teme iz domena ustavnosti i konstitutivnosti
(tipa teritorije, ideologije, identiteta itd).
Tako, umjesto da se nakon
oslobađanja od otomanske vlasti krene u pravcu modernosti i izgradnji moderne
države primjerene svijetu u kome se ta država pojavljuje, mi smo kao narod počeli da sanjamo o
fatamorganama obnove carstva i stvaramo nešto što više ne može da postoji. Istu grešku ponovili
smo i u periodu raspada Jugoslavije. I ponovili smo ju opet ubijajući Đinđića,
čovjek koji je na ruševinama miloševićevske fantazije pokušao izgraditi
modernu državu. Latinka je zaista u pravu kada kaže: „Naši najveći porazi su način na koji se raspala Jugoslavija
i ubistvo Đinđića“.
Jasno je da je takva politika, kao i svaka iracionalnost, kao i svaka
koncepcija neutemeljena u realnosti, osuđena na neuspjeh. Ne
samo zbog naših kapaciteta, koji su očito nedovoljni za uspostavljanje carstva,
već i stoga što su doba carstava i imperija nepovratno prošla. Carstvo je
nemoguće u XX vijeku, što smo svi (sem pametnih Britanaca – koji su sami
ukinuli vlastitu imperiju) naučili na teži način u pokoljima Velikog Rata i krvavom
raspadu
Austrougarskog i Otomanskog carstva. Ovih dana to će, ponovo i na jednako bolan način,
naučiti i putinistička Rusija, čiji je predsjednik i eksplicitno obznanio da je
agresija na Ukrajinu korak u obnovi carstva Petra Velikog.
Srbi, a vidimo i neki drugi okolni narodi, ovakvo anahrono
shvatanje države nisu u stanju napustiti ni dan-danas. Što jasno možemo vidjeti
u postojanju raznih „Velikih“ – Srbije, Hrvatske, Albanije, Bugarske, Mađarske
itd. Konsekvence
takve politike i takvog shvatanja države (najnovija verzija te greške je „Srpski svijet“) uvijek su,
koliko pogubne toliko i lako predvidljive. Takva država neminovno proizvodi krize i
animozitet kod susjeda jer se prirodom stvari osjećaju ugroženi od strane imperijalnih
ambicija komšije. Prema ovoj dijagnozi antisrpski mentalitet kod okolnih naroda, čak i onih
najbliskijih, poput Crnogoraca, logična je i neminovna posljedica stalne latentne
opasnosti od (prinudne) asimilacije:
“Sve dok Srbija ima težnju da u
jednoj državi obuhvati sve Srbe, ona je inkopatibilna sa Evropom, i takvim
ambicijama zastrašuje okolne narode, a to je sve suprotno konceptu moderne
emancipovane države” (LP).
Negiranje identiteta okolnih naroda, poput ovog
što sada svjedočimo u ogavnim rasističkim ispadima putinista prema ukrajinskom narodu, a svojevremeno smo gledali u suludim
šešeljevskim performansima iz 90-tih, služi samo kao legitimizacija za
ekspanzionističku politiku. Greška toga je očita ako se samo malo pogleda u alternativu: danas je
potpuno nemoguće zamisliti rat za teritorije između npr Austrije, Švajcarske i
Italije premda postoji bezbroj spornih teritorijalnih pitanja između tih država.
Međutim, to su dovršene moderne države koje ne osporavaju legitimitet jedna drugoj,
te konflikte rješavaju u institucijama i arbitražama. Svaka od njih, umjesto da
rješava pitanje svog naroda u drugoj državi logikom „svi Italijani u Velikoj
Italiji“, „Svi Austrijanci u Velikoj Austriji“ itd, rješavaju to pitanje
zahtjevom za poštovanje individualnih i manjinskih prava u okviru dotičnih država,
a istovremeno i same prihvataju standarde koje traže od drugih.
Latinka je možda u pravu: ovdje možemo razumjeti dubinsku
pozadinu antievropskog mentaliteta kod Srba i bar dio afiniteta prema Rusiji i
carizmu. Teritorijalni ekspanzionizam nespojiv je sa savremenom evropskom državom
i antievropski je po sebi. Ali nije antiruski u eri putinističke Rusije. Ljubav
prema Rusiji nije iskrena, već je grešna ljubav prema jednoj Srbiji koje nema,
koja ne može ni da postoji jer je nemoguća u sadašnjem svijetu, a koju mnogi ipak žele.
Za Latinku se često
(ispravno) kaže da ona nije tražila uzroke pada u varvarstvo 90-tih u lošim
personalnim rješenjima na srpskoj političkoj sceni, već u dubinskim procesima u
srpskom društvu, i u tom kontekstu citiraju njene riječi: „Nikada Srbiju nisam objašnjavala Miloševićem, već Miloševića Srbijom“.
Kada Srbija
postane moderna država (dodao bih: i kada susjedi Srbije postanu moderne države)
problemi sa ex-Yu državama neće se riješiti, već će nestati.