Priča iz knjige
„Trenutak kad je meni počeo rat“, koju je u sklopu obeležavanja 30
godina od početka ratova devedesetih objavio forumZFD Srbije. U zbirci
su sakupljena lična iskustva 27 autora i autorki sa postjugoslovenskog
prostora. Urednici izdanja su Ana Pejović i Vladimir Arsenić, likovna
oprema Olivera Batajić Sretenović i studenti FPU.
Nisam nikad bila tamo, ali ponešto sam o njemu znala. Recimo, dugo je
živio u jednoj od onih anegdota iz djetinjstva. Prepričavalo se, uvuklo
se čak i u porodični sleng, kako ga je neko od rođaka zvao Dvoboj. Idemo u Dvoboj.
Mi nikad nismo išli u Dvoboj – na kartama i u udžbenicima Poznavanja
prirode i društva, inače, ucrtanom kao važno željezničko čvorište pod
svojim zvaničnim imenom: Doboj.
I po tome ga, eto, znam, po toj misterioznoj petlji, mjestu gdje su
se račvale pruge i linije tada živahne željeznice i po onome kako jako
mnogo ljudi baš tamo izađe iz voza kada putujemo tetki u Tuzlu. Voz se
tada čarobno isprazni i mi napokon dobijemo sjedišta da se izujemo,
dignemo noge i uživamo u ostatku putovanja.
Imamo tu jednu tetku u Tuzli. Imamo i jednu u Sarajevu. Idemo im
jednom godišnje. I nikoga više, mimo rodne Zenice, nemamo. Nije nam zbog
toga teško, niti neobično.
I što bi, mislimo se, iko bio igdje drugo, kad je ovdje ionako sve?
Bojana i Jelena gotovo cijelu rodbinu imaju baš tamo. I po njima
znamo za taj Doboj. Po djedu kojeg njih dvije zovu đed. I o kojem ne
prestaju govoriti.
Đed nam kupio, đed nas naučio, đed nas vodio.
Đed im je bio ono što bi meni, zasigurno, bio deda Hazim da je živ, u
kojeg se sa žarom i sjetom u očima kunu stariji rođaci koji ga pamte.
Njihova je djetinjstva ćopićevski obilježio. O moje se, na nesreću, nije
ni očešao.
Premda su uživali u druženjima s đedom, i one su njega, kao i ja
svoje daleke tetke, viđali rijetko, tek tokom ljetnog raspusta kada bi
otišle u Doboj i pustile ime tog gradića opet u moju sićušnu intimnu
geografiju omeđenu Željezarinim dimnjacima sa jedne strane i ušćem
Babine rijeke u Bosnu s druge.
Vikendima se tih godina nije išlo nikamo. Bila su to spora vremena u
kojima su Doboj i Sarajevo bili daleke destinacije na koje se ne isplati
putovati na dva dana, premda ih je od Zenice dijelilo po jedva
sedamdesetak kilometara. Naši su vikendi bili beskrajna sloboda,
dokolica oslobođena pritiska planiranja. Razlikovali smo se samo u tome
ko će biti taj prvi koji će izaći van, ispred zgrade pa će ostali sa
prozora vidjeti i ubrzati roditeljske jutarnje procedure, vičući: Brzo, šta još treba uraditi, eno Jelena je već vani!
Za koji tren, slivali bismo se sa svih strana, od garaža, od marketa, iz tunela kako smo zvali prolaz između dvije zgrade.
Tek tokom tog dugog ljetnog raspusta, kada bi njih dvije odlazile
đedu u Doboj, trebalo bi nam nekoliko dana da se priviknemo, ali bismo
ubrzo potom, nastavili živjeti svoje spore ljetne živote. Kad bi prošlo,
a uvijek je prolazilo prebrzo, one bi se vratile s pričama o novim
vještinama koje im je đed otkrio, a mi smo se opet privikavali da su sad
opet tu i da trebaju biti dio nas, premda su propustile i bunkere na
garažama, i popravljanje bicikala i mahalski turnir u stonom tenisu.
I kako to preokretima i doliči, i ovaj u ovoj lijenoj i sporoj priči,
dolazi kad mu se najmanje nadamo, u neko obeharalo proljeće, u rano
jutro.
Među roditeljima se danima već dešava nešto, čiste se podrumi, dežura
se ispred zgrade, moj je tata kadgod sa Aidinim, kadgod sa Bojaninim i
Jeleninim tatom, povremeno se upita kako je familija u drugim dijelovima
zemlje, gdje je teže, ali uglavnom se karta, igra remija i pije kafa iz
termoske.
Oblačim se za polje, brine hoće li mi biti hladno sad, a vruće
poslije, a sve mi je nekako okraćalo i tijesno na meni. U pozadini, dok
pretresam ormar, ne svira muzika, već vječito neveliki prostor dnevnog
boravka ispunjava glas zabrinutih radijskih reportera. Tog jutra
prekidaju redovne vijesti onim vanrednim: da je pao Doboj.
Pao Doboj.
Naučili smo u prethodnim danima i mjesecima da to kad nešto padne,
nije dobro. Nije dobro jer roditelji opet ili psuju ili odsutno šute,
nije dobro jer neki ljudi negdje pate i nije dobro jer rijeke ljudi dođu
u grad, pune se fiskulturne sale, neka djeca odrastaju na parketu gdje
mi opet ne radimo tjelesni, ne idemo u školu i povlačimo se po ulici
koja nam je okraćala jednako kao te demode yassine trenerke.
Premladi smo da znamo koliko smo u tim trenucima sebični i
neempatični, ali nedostaje nam naš tjelesni u sali i naša svakodnevna
škola, da joj damo priliku da nam dosadi, da je mrzimo i kunemo, a ne da
je, ovako, potpuno neprirodno, svaki čas poželimo. I prihvatamo ubrzo
svu tu bezdomnu djecu, znamo da ne može nikako biti dobro kada ti škola
postane dom, pa nas onda i oni izdaju i odlaze dalje, jer, čini nam se
tada, ipak ima dalje odavde i ipak ima onih koji bi išli drugdje negdje i
koji ovdje ne da nemaju sve kako smo do juče mislili, već više nigdje
nemaju ama baš ništa.
Naučili smo dosad da kad nešto padne, to znači još jedan mali kraj.
Ali do tad, do tog proljetnog jutra u kojem biram trenerku, padali su
neznani, bezimeni gradovi, a sada je, evo, pao Doboj. Nikad nisam bila u
njemu, ali osjetala sam da je mojiji od ostalih.
Pao je Doboj, premda u Doboju nemam nikog svog, taj trenutak nakon kojeg sam pomislila da ipak neće sve biti u redu, samo da smo na okupu.
Najednom nisam gladna i nije više važno u kojoj ću majici vani,
zadihano trčim do petog i lupam im na vrata. Otvara Jelena, pospana,
gleda me blijedo.
Je l dobro?! Ko?
Đed! Pao Doboj!
Ne sjećam se njenih riječi, ali se sjećam koliko me smirila pogledom i lakoćom kojom je izgovorila nešto poput Ma dobro, dobro su svi.
Dobro je bio đed. Dobro su, govorili su, bili i Damir, Adnan i Alma
kad su, s početka ljeta, došli u Zenicu, iz Doboja, koliko možeš biti
kada život strpaš u torbu za treninge i kreneš u nepoznato: tata ka
Tešnju, mama sa troje djece ka Zenici. Neće dugo, rekli su, a mi smo već
naučili ne vjerovati im, ali im ne otkriti koliko već znamo ono što oni
još ne: hoće dugo. Neki i zauvijek.
Koje jutro potom, bio je čudan mir, a onda smo opet počeli izlaziti.
Novo ljeto, nove biciklopopravljaonice u napuštenim garažama, turniri na
nekorištenom rukometnom stadionu i potajna Damirova i Jelenina zabavljanja, da niko ne zna, da ih niko, skrivene na tribinama stadiona, ne vidi.
Nisam u godinama potom nikad pisala o njima i tim njihovim razmjenama stripova i možda, ko zna, pokoje rečenice o Doboju.
Odlučila sam zadržati ih oboje tamo gdje su nama ostali, premda su
oboje zauvijek otišli. Jelena, sa sestrom Bojanom i roditeljima, već
koncem tog ljeta, prvo u Doboj, da bi putešestvije završili negdje u
Srbiji.
Damir, Adnan i Alma, po okončanju rata, nazad u rodni Doboj, pa ispočetka.
Jesen koja je dolazila ni ushit povratka u klupe nije mogao spasiti.
Do kraja se nije znalo hoće li škole biti, pa je od svega ostao samo
okus tog kasnog ljeta u kojem jednog jutra nestaje pola drugarica i
drugara iz zgrade, a vrata njihovih stanova, tek koji sat poslije, budu
izlijepljena natpisima poput Zauzeto – RVI.
Sve što je došlo nakon te jeseni, sve što je palo, sve što se oslobodilo,
podnosili smo stoičkije, nezainteresovanije, misleći valjda kako smo
sad veliki i kako je to hrabrost ili mudrost. Danas znamo da ništa od
tog nije bilo i da je trebalo otići prije nego je pao prvi bezimeni grad
u neki još bezimeniji i otamo pisati o nekim trenucima u kojima je
nešto smisleno, nešto lijepo, nešto veliko i važno, imalo da počne, a
nekima nikad nije.
Preuzmite PDF knjige „Trenutak kada je meni počeo rat“
forumZFD 2022.