Lamija Begagić: Jutro kad je pao Doboj

08. decembar 2022, 11:11

Priča iz knjige „Trenutak kad je meni počeo rat“, koju je u sklopu obeležavanja 30 godina od početka ratova devedesetih objavio forumZFD Srbije. U zbirci su sakupljena lična iskustva 27 autora i autorki sa postjugoslovenskog prostora. Urednici izdanja su Ana Pejović i Vladimir Arsenić, likovna oprema Olivera Batajić Sretenović i studenti FPU.

Nisam nikad bila tamo, ali ponešto sam o njemu znala. Recimo, dugo je živio u jednoj od onih anegdota iz djetinjstva. Prepričavalo se, uvuklo se čak i u porodični sleng, kako ga je neko od rođaka zvao Dvoboj. Idemo u Dvoboj.

Mi nikad nismo išli u Dvoboj – na kartama i u udžbenicima Poznavanja prirode i društva, inače, ucrtanom kao važno željezničko čvorište pod svojim zvaničnim imenom: Doboj.

I po tome ga, eto, znam, po toj misterioznoj petlji, mjestu gdje su se račvale pruge i linije tada živahne željeznice i po onome kako jako mnogo ljudi baš tamo izađe iz voza kada putujemo tetki u Tuzlu. Voz se tada čarobno isprazni i mi napokon dobijemo sjedišta da se izujemo, dignemo noge i uživamo u ostatku putovanja.

Imamo tu jednu tetku u Tuzli. Imamo i jednu u Sarajevu. Idemo im jednom godišnje. I nikoga više, mimo rodne Zenice, nemamo. Nije nam zbog toga teško, niti neobično.

I što bi, mislimo se, iko bio igdje drugo, kad je ovdje ionako sve?

Bojana i Jelena gotovo cijelu rodbinu imaju baš tamo. I po njima znamo za taj Doboj. Po djedu kojeg njih dvije zovu đed. I o kojem ne prestaju govoriti.

Đed nam kupio, đed nas naučio, đed nas vodio.

Đed im je bio ono što bi meni, zasigurno, bio deda Hazim da je živ, u kojeg se sa žarom i sjetom u očima kunu stariji rođaci koji ga pamte. Njihova je djetinjstva ćopićevski obilježio. O moje se, na nesreću, nije ni očešao.

Premda su uživali u druženjima s đedom, i one su njega, kao i ja svoje daleke tetke, viđali rijetko, tek tokom ljetnog raspusta kada bi otišle u Doboj i pustile ime tog gradića opet u moju sićušnu intimnu geografiju omeđenu Željezarinim dimnjacima sa jedne strane i ušćem Babine rijeke u Bosnu s druge.

Vikendima se tih godina nije išlo nikamo. Bila su to spora vremena u kojima su Doboj i Sarajevo bili daleke destinacije na koje se ne isplati putovati na dva dana, premda ih je od Zenice dijelilo po jedva sedamdesetak kilometara. Naši su vikendi bili beskrajna sloboda, dokolica oslobođena pritiska planiranja. Razlikovali smo se samo u tome ko će biti taj prvi koji će izaći van, ispred zgrade pa će ostali sa prozora vidjeti i ubrzati roditeljske jutarnje procedure, vičući: Brzo, šta još treba uraditi, eno Jelena je već vani!

Za koji tren, slivali bismo se sa svih strana, od garaža, od marketa, iz tunela kako smo zvali prolaz između dvije zgrade.

Tek tokom tog dugog ljetnog raspusta, kada bi njih dvije odlazile đedu u Doboj, trebalo bi nam nekoliko dana da se priviknemo, ali bismo ubrzo potom, nastavili živjeti svoje spore ljetne živote. Kad bi prošlo, a uvijek je prolazilo prebrzo, one bi se vratile s pričama o novim vještinama koje im je đed otkrio, a mi smo se opet privikavali da su sad opet tu i da trebaju biti dio nas, premda su propustile i bunkere na garažama, i popravljanje bicikala i mahalski turnir u stonom tenisu.

I kako to preokretima i doliči, i ovaj u ovoj lijenoj i sporoj priči, dolazi kad mu se najmanje nadamo, u neko obeharalo proljeće, u rano jutro.

Među roditeljima se danima već dešava nešto, čiste se podrumi, dežura se ispred zgrade, moj je tata kadgod sa Aidinim, kadgod sa Bojaninim i Jeleninim tatom, povremeno se upita kako je familija u drugim dijelovima zemlje, gdje je teže, ali uglavnom se karta, igra remija i pije kafa iz termoske.

Oblačim se za polje, brine hoće li mi biti hladno sad, a vruće poslije, a sve mi je nekako okraćalo i tijesno na meni. U pozadini, dok pretresam ormar, ne svira muzika, već vječito neveliki prostor dnevnog boravka ispunjava glas zabrinutih radijskih reportera. Tog jutra prekidaju redovne vijesti onim vanrednim: da je pao Doboj.

Pao Doboj.

Naučili smo u prethodnim danima i mjesecima da to kad nešto padne, nije dobro. Nije dobro jer roditelji opet ili psuju ili odsutno šute, nije dobro jer neki ljudi negdje pate i nije dobro jer rijeke ljudi dođu u grad, pune se fiskulturne sale, neka djeca odrastaju na parketu gdje mi opet ne radimo tjelesni, ne idemo u školu i povlačimo se po ulici koja nam je okraćala jednako kao te demode yassine trenerke.

Premladi smo da znamo koliko smo u tim trenucima sebični i neempatični, ali nedostaje nam naš tjelesni u sali i naša svakodnevna škola, da joj damo priliku da nam dosadi, da je mrzimo i kunemo, a ne da je, ovako, potpuno neprirodno, svaki čas poželimo. I prihvatamo ubrzo svu tu bezdomnu djecu, znamo da ne može nikako biti dobro kada ti škola postane dom, pa nas onda i oni izdaju i odlaze dalje, jer, čini nam se tada, ipak ima dalje odavde i ipak ima onih koji bi išli drugdje negdje i koji ovdje ne da nemaju sve kako smo do juče mislili, već više nigdje nemaju ama baš ništa.

Naučili smo dosad da kad nešto padne, to znači još jedan mali kraj.

Ali do tad, do tog proljetnog jutra u kojem biram trenerku, padali su neznani, bezimeni gradovi, a sada je, evo, pao Doboj. Nikad nisam bila u njemu, ali osjetala sam da je mojiji od ostalih.

Pao je Doboj, premda u Doboju nemam nikog svog, taj trenutak nakon kojeg sam pomislila da ipak neće sve biti u redu, samo da smo na okupu.

Najednom nisam gladna i nije više važno u kojoj ću majici vani, zadihano trčim do petog i lupam im na vrata. Otvara Jelena, pospana, gleda me blijedo.

Je l dobro?! Ko?

Đed! Pao Doboj!

Ne sjećam se njenih riječi, ali se sjećam koliko me smirila pogledom i lakoćom kojom je izgovorila nešto poput Ma dobro, dobro su svi.

Dobro je bio đed. Dobro su, govorili su, bili i Damir, Adnan i Alma kad su, s početka ljeta, došli u Zenicu, iz Doboja, koliko možeš biti kada život strpaš u torbu za treninge i kreneš u nepoznato: tata ka Tešnju, mama sa troje djece ka Zenici. Neće dugo, rekli su, a mi smo već naučili ne vjerovati im, ali im ne otkriti koliko već znamo ono što oni još ne: hoće dugo. Neki i zauvijek.

Koje jutro potom, bio je čudan mir, a onda smo opet počeli izlaziti. Novo ljeto, nove biciklopopravljaonice u napuštenim garažama, turniri na nekorištenom rukometnom stadionu i potajna Damirova i Jelenina zabavljanja, da niko ne zna, da ih niko, skrivene na tribinama stadiona, ne vidi.

Nisam u godinama potom nikad pisala o njima i tim njihovim razmjenama stripova i možda, ko zna, pokoje rečenice o Doboju.

Odlučila sam zadržati ih oboje tamo gdje su nama ostali, premda su oboje zauvijek otišli. Jelena, sa sestrom Bojanom i roditeljima, već koncem tog ljeta, prvo u Doboj, da bi putešestvije završili negdje u Srbiji.

Damir, Adnan i Alma, po okončanju rata, nazad u rodni Doboj, pa ispočetka.

Jesen koja je dolazila ni ushit povratka u klupe nije mogao spasiti. Do kraja se nije znalo hoće li škole biti, pa je od svega ostao samo okus tog kasnog ljeta u kojem jednog jutra nestaje pola drugarica i drugara iz zgrade, a vrata njihovih stanova, tek koji sat poslije, budu izlijepljena natpisima poput Zauzeto – RVI.

Sve što je došlo nakon te jeseni, sve što je palo, sve što se oslobodilo, podnosili smo stoičkije, nezainteresovanije, misleći valjda kako smo sad veliki i kako je to hrabrost ili mudrost. Danas znamo da ništa od tog nije bilo i da je trebalo otići prije nego je pao prvi bezimeni grad u neki još bezimeniji i otamo pisati o nekim trenucima u kojima je nešto smisleno, nešto lijepo, nešto veliko i važno, imalo da počne, a nekima nikad nije.

Preuzmite PDF knjige „Trenutak kada je meni počeo rat“

forumZFD 2022.

Peščanik.net, 07.12.2022.