Banjaluka ili Prijedor?
Prirast stanovništva ili demografsko odumiranje?
Vrbas ili Sana?
Rudar Prijedor ili Borac?
Banj brdo ili Kozarački Kamen?
Patrija ili Boska?
Namjerno sam napravio inverziju u naslovu, a da bih prepleo sudbine dva grada udaljena tek nešto više od pedesetak kilometara.
I dok Dodik nije prije par godina politički slomio Pavića i potopio njegov DNS koji je nastao u Prijedoru, nije se smirio. Iako u dugogodišnjoj političkoj koaliciji na nivou Republike, stalno su sijevale varnice na relaciji šefova stranaka. Kao treći najveći grad u Republici Srpskoj, Prijedor nije bio bastion SNSD-a i žuljalo je to gospodina Dodika, bez obzira što je preko DNS-a, Pavića i pomenute koalicije imao značajan uticaj na grad.
Elem, vidjeli smo kako je DNS kao stranka završio politički uspon – čim su prešli više od sto hiljada glasova na izborima, krenulo je demontiranje – Pavić se sklonio (pritisnut godinama, zdravljem i Dodikom), stranku je preuzeo Nešić i totalno pomračenje je počelo. Završilo se pritvorom ovog potonjeg čime je nekada sasvim solidna i umjerena stranka pala na marginu dešavanja. Svih.
Naravno i gosn Pavić je imao putera na glavi, ali nisam siguran da su ljudi koji danas vladaju gradom zaista svjesni odgovornosti, izazova i sebe u odnosu na golemu odgovornost koju su preuzeli.
Vladati znači služiti narodu. Ne manipulisati istim i jeftino mu podilaziti.
I svaka vlast ima svoj vijek trajanja. Sve preko dva mandata bi zakonom trebalo biti zabranjeno, odnosno oročeno.
***
Elem, brojne su paralele koje se mogu povući između dva najveća grada u sjeverzapadnom dijelu Republike Srpske, ali i čitave BiH.
Neću ovdje ulaziti u privrednu istoriju i poslovne gigante, uspone i padove, višedecenijski sportski rivalitet, poslovičnu inferiornost Prijedorčana na veličinu Banjaluke i njenu ljepotu ili porediti prirodne ljepote oba grada i njihovih okolina, kasarne, itd. Bilo bi šta reći po raznim osnovama, a ima i oblasti u kojima Prijedor prednjači, vjerovali ili ne. Jedna od njih je umjetnost, odnosno slikarstvo i broj slikara u podneblju i čudnovata tradicija, kao i brojni murali po gradu, ali o tom nekom drugom prilikom.
***
Prije nekoliko godina, Banjaluka je, iako bremenita mnogim finansijskim, urbanističkim i političkim problemima, smogla unutrašnje kulturne i duhovne snage da od građevinske ruine, ali objekta iza kog stoji zanimljiva istorija i priča, napravi novi kulturni centar. Lokacijski, Kuća Milanovića u Banjaluci, kao i Radetića kula u Prijedoru se nalaze na izuzetnim mikrolokacijskim, centralnim gradskim pozicijama. Omogućen je lak pristup u užim gradskim zonama na pristupačnim tačkama za sve građane koji šetaju glavnim ulicama.
Kuća u Banjaluci je pravljena od 1892. do 1894. godine. Milanovići su bili ugledna, bogata, preduzetnička, trgovačka porodica. Vlado Milanović je sin Save Milanovića, a Vladov sin je profesor Branko Milanović, akademik i proučavalac djela Ive Andrića. Porodica Milanović iseljena je odavde poslije zemljotresa 1969. godine, jer je procjena tadašnjih vlasti bila da se “kuća ne može obnoviti, da kuću treba rušiti”, govori njen upravnik gosn Pevulja o Kući Milanovića, dodajući da spletom različitih okolnosti kuća ipak nije srušena te da je decenijama bila ruina sve dok, po obnavljanju, u njoj nije otvoren kulturni centar.
“Mi ćemo imati specifičnu biblioteku, ali nećemo ulaziti u djelokrug rada Narodne biblioteke. Imaćemo izvjesne pozorišne predstave, monodrame prije svega, ali nećemo se miješati sa radom Narodnog pozorišta. Imaćemo manje izložbe poput ove aktuelne ‘To je bilo neko lepše i srećnije vreme’ posvećeno Bori Đorđeviću, ali mi nismo ni muzej ni galerija. Prosto, ovdje će se održavati programi koji dosad nisu postojali u Banjaluci, a koji trebaju Banjaluci”, govori nam gosn Pevulja, priznajući da će se program u većini slučajeva bazirati na književnosti, a tu je mišljenja da Kuća Milanovića bude ispred svih u užem i širem okruženju.
Upravnik Kuće Milanovića pokazao je i podruma kuće, gdje je do prije dvadeset godina radio klub “Cedubal”, a riječ je o prostoriji koju je Savo Milanović krajem devetnaestog vijeka namjenski napravio za vino.
“Pored ostalog, Milanovići su bili i hedonisti i imali su poseban vinski podrum. Danas se to kolokvijalno naziva ‘Metafizički podrum’ po knjizi Zdravka Miovčića. Plan je da tu bude ‘Klub knjige’, odnosno kafić kakav je, recimo, bio kafić “Glasove” knjižare u Gospodskoj ulici ili kafana ‘Kod Milutina’ u Banskom dvoru. Držim da su takvi prostori gdje se mladi ljudi miješaju sa afirmisanim umjetnicima, obilježje jednog grada”, podvlači Pevulja.
U praksi, čini mi se da je ideja jako dobro oživjela na radost mnogih pravih Banjalučana koji u priličnom broju posjećuju kulturne, pogotovo književne i poetske sadržaje.
*
Prijedorska Radetića kula i kuća (koja je već srušena) je pravljena čak malo ranije, dakle između 1883 i 1885. godine pod budnim okom austrijskog bogataša grofa Vilhelma fon Rajca, tada jednog od najimućnijih prijedorčana. Radi se o objektu u neoklasicizmu sa elementima romantike, tada posmatranog kao čudo. Slično se doživljava i danas od najvećeg dijela normalnog građanstva Prijedora. Kažu da je prema Starom Gradu, tamo iza kule imao i ergelu rasnih konja. Na slikama iz te epohe se vidi stražarska kućica i stražar, što Kuli dodatno daje na značaju. Imponuje tadašnja važnost i gospodstvo. Sve što društvu danas nasušno nedostaje.
Nakon Prvog svjetskog rata, gosn Rajc napušta Prijedor i odlučuje da proda kulu sa stambenom zgradom. Ljut na komšijsku trgovačku porodicu Radetić koja je svoju veliku kuću naslonila na njegovu, odbija da im proda imanje. Služeći se lukavstvom, preko posrednika i prijatelja Crnalića, vješti Mile Radetić je ipak kupio kulu i kuću u koju se uselio njegov rođak Pero Radetić.
Dalje stoji da je prvi klavir u gradu stigao baš tu 1898. godine, a negdje tamo 1909. kupljen i novi za potrebe Srpskog pjevačkog crkvenog društva „Vila“ koje tu vježba sve do 1912. godine i ispisuje kulturnu istoriju grada. Nosilac „Vile“ u periodu prvobitnog zanosa je Pero Radetić koji u Gracu završava trgovačku akademiju, ali kao izuzetan sluhista i muzičar, diriguje i rukovodi ovim horom. Ne samo to, on komponuje i prepisuje partiture te su zahvaljujući njemu sačuvani dragocjeni zapisnici „Vile“ u kojima može da se jasno nazre puls života i ljudi gradića u periodu od osnivanja, pa sve do 1946. godine kada se nakon 2. svjetskog rata društvo i hor gase. Tu je saždana istinska istorija varošice, njen neprimjetni dnevnički zapis.
U blizini iste te Kule, Peru Radetića i njegovog najstarijeg sina 1941. godine ubijaju ustaše.
I tako dalje, i tako bliže ..
***
Slično kao i Kuća Milanovića i prijedorska Radetića kula ima zamršene, a prije bih rekao nedovoljno istražene, imovinske odnose koji bi se dobrom voljom i relativnom malim ulaganjima mogli privesti namjeni. Evo, javno ističem da kroz kampanju doniranja (go funding ili slično) mi građani možemo u kratkom roku od nekoliko mjeseci da skupimo minimum 100,000 KM kao dobrovoljni prilog za obnovu Kule.
Gospodin Pevulja, upravnik Milanovića kuće, kaže da je najvažnije da kuća bude živa i da vrvi od ljudi. Banjalučani su to uspjeli, a mi iz Prijedora, iako je ideja o pretvaranju Radetića kule u kulturni centar živa već više od dvije decenije, još uvijek nismo. Na žalost.
Zašto je to tako?
Mora li tako?
***
Prethodno pravilno utvrđena trogodišnja zaštita nepokretnog kulturnog dobra (objekat Radetića kula) od strane Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Republike Srpske ističe 20. septembra 2025. godine, a to je jako blizu.
U tom roku Zavod je dužan da istraži i valorizuje dobro koje uživa prethodnu zaštitu i predloži njegovo utvrđivanje u kulturno dobro. Dakle, odluka će se doneti vrlo brzo.
Ono što je činjenica je da je sam objekat naprosto ostavljen da fizički propada i da trenutno izgleda kao da će se vrlo brzo sam urušiti. Naprosto, kao da je namješteno da se tu uskoro zida neki besmisleni i bezlični stambeni objekat na kom bi investitor zaradio 400 hiljada maraka.
E sad, da li toliko vrijedi važan dio istorije i kulture jednog grada, njegov duh i specifična estetika, originalnost i fenomenalna priča koja stoji iza nje, saznaćemo uskoro.
Znam da se uporna grupa hrabrih Prijedorčana (da ne kažem poslednjih mohikanaca) već više od decenije bori za ideju da se ovako značajan i markantan objekat sačuva i vaskrsne kao novi kulturni i duhovni pupak grada, ali više nisam siguran u ishod. Mada, bio bi idealan za Gradsku biblioteku (koja je već decenijama podstanar u Muzeju Kozara) ili kao čvorište/legat bogatstva prijedorskih slikara, slikarska i književna kolonija, sjedište ŠA festa, mala koncertna dvorana, itd. Beskonačne su kreativne mogućnosti da naša Kula vaskrsne u novom životu. Do nas je.
Pomozite da Zavod donese pravednu odluku slanjem vašeg maila podrške institucionalnoj zaštiti Radetića kule na adrese odgovornih:
a ne bi škodilo ni da se isti mail i poruka pošalje i formalnim prijedorskim vladarima na:
Neophodno je jasno određenje prema objektu u smislu utvrđivanja zaštite kao važnog kulturnog dobra, a zatim i rad na restauraciji, rekonstrukciji i konzervaciji originalnog lokalnog i regionalnog kulturno istorijskog nasljeđa. To se traži i poštuje apsolutno svuda u svijetu.
Da sam ja neko ko je odgovoran za isti, sigurno ne bih volio da se za vrijeme mog mandata ovaj predivni spomenik istorije, kulture i tradicije uruši i fizički nestane. Tako nečije ime ostaje crnim slovima upisano u vječnost.
Pravi Prijedorčani vas posmatraju i bilježe. Nećemo zaboraviti ko je radi sitnih ličnih interesa ili neznanja dopustio da se narodno blago tako lako rastoči u prah.
P.S. Možda ćemo morati da je zidamo ponovo, baš kao Stari most u Mostaru, ali vaskrsnuće Kula. Vjerujem.
Prije ili kasnije, braćo i sestre!
Prije ili kasnije.