Sjećate se starog pakovanja „Fax“ deterdženta za veš? Život tog pakovanja, koje je bilo napravljeno od platna, iako ekološki standardi tada nisu postojali, počinjao je sa zadnjom porcijom deterdženta u njemu – dakle, onda kad se ugleda dno. Tada bi mama, umjesto da izvadi ono praška za pranje što je ostalo u kesi, tutnula cijelu kesu, zajedno sa preostalim deterdžentom, u veš mašinu. Tako bi iskoristila preostali prašak za pranje, i istovremeno oprala platnenu vrećicu.
Bijela vrećica, na kojoj je, ako se dobro sjećam, plavim slovima pisalo Fax – svoj bi radni vijek potom odrađivala kao kesa za hljeb, vrećica u kojoj se suše biljke za čaj, priručno sredstvo za sklanjanje starih igračaka, mjesto za sakrivanje lijekova za koje potom svi zaborave da u kući postoje, itd. No, jednom bi i tome došao kraj.
Neminovno, od stojanja, pranja, ili prosto od zaborava, „faksena“ kesa bi izblijedila, pohabala se, došla bi, ukratko, u stadij u kojem je teško bilo pročitati Fax, a kamoli sitna slovca ispod toga. To je bio momenat koji su mame i majke i nane nepogrešivo prepoznavale kao pravi za ponovnu transformaciju – „faksena“ kesa bi bila isporena sa dvije, uzdužne, strane, i time bi postajala „faksena krpa“.
Faksena krpa bi, već prema stanju u kojem se nalazila, služila, sa sličnim sebi, za pokrivanje stola kad nema gostiju i kad možemo jesti rahat, za podmetanje pod vruće tepsije, za brisanje tanjira i čaša i tako dalje. Mnoga je faksena krpa tako dočekala duboku starost u kuhinji, dok ne bi bila oprana dovoljan broj puta da se više ni po čem nije razlikovala od običnih bijelih platnenih krpa.
Vrijedi napomenuti da je u ovom procesu bilo i mjesta za individualizam: pojedine domaćice su intimno doživljavale bijelu krpu sa plavim natpisom, te su vrećicu porile i prije nego se sasvim pohaba od korištenja u funkciji kese – takve su imale čitave kolekcije faksenih krpa, uredno složene u kuhinjskim ladicama, i u njih se moglo i gostima dozvoliti da se poslije obroka obrišu faksenim krpama.
Nego, da se vratim životu faksene krpe koja je potpuno izblijedjela. U ovoj fazi krpinoga života, ovaj izdržljivi ostatak pakovanja deterdženta za veš bio bi spušten za jednu stepenicu niže – i deponovan negdje u ćošak kupatila ili kakvog sličnog mjesta na kojem bi se držale tantavice za pranje i čišćenje kuće. Pošto je platno prvobitne faksene kese bilo otporno i upotrebljivo, tada bi nastavilo da živi kao krpa za pranje prozora. I ovaj dio svoje karijere faksena krpa odrađivala je vrhunski – dobro se prala u pjeni, nije se „runila“ i za njom nisu ostajali konci i trunje.
Kad bi se u tom svojstvu izaprala jedno milion puta, faksena krpa dostizala bi najniži stadij svoga postojanja – pridruživala bi se dotrajalim tatinim pamučnim potkošuljama razvučenim kao šatorsko krilo i postajala tarač. Tarač – to je krpa koja je dotakla dno života, koju više ne možeš unijeti ni u kuhinju ni u kupatilo.
Taračem se briše pod i balkon, o njega otareš blatnjave cipele u kojima ti ne daju kročiti ni u hodnik. Tarač je islužen, siv i poderan, u kući je skriven od pogleda a niko bez njeg ne umije živjeti. Kad pomislim na djetinjstvo, mogla bih se zakleti da u njemu još živi sivo platneno more tarača od faksenih krpa. „Izapran k'o faksena krpa“ – govorilo se u mom djetinjstvu za nekoga ko je islužen i izlapio.
U čemu se prepoznavao i prizvuk poštovanja, za dugo služenje i neumornu požrtvovanost. Groblje faksenih krpa iz mog djetinjstva u stvarnosti, međutim, ne postoji, jer je njihovo platno, za razliku od plastičnih kesa koje će ostati arheolozima iz sljedećeg milenija, ako ih bude, da svedoči o propasti naše civilizacije – za razliku od ovih neizbrisivih ostataka propasti čovječanstva, sve faksene krpe raspale se dosad u atome i postale iskoristivi dio tla.
Kako sačuvati život od zaborava?
Ne sjećam se kako se zvao muzej u koji su me odveli kad sam prvi put bila u Norveškoj. Bio je polarni dan, ni milimetra mraka nismo vidjeli danima, u unutrašnjasti muzeja koji je prikazivao historiju zemlje Norveške smenjivale su se prostorije u kojima se pomjeraju i rade svoj posao figure ljudi iz prošlih stoljeća.
Vidjela sam kako izgleda srednjovjekovna glad na Sjeveru. Kako se okreću vodenice, kako izgleda krevet u kojem cijela porodica sjedi zagrljena, da se ljudi ne bi u snu smrzli. Vidjela sam čime su norveške žene iz prošlih vremena pokrivale djecu, kako su pravile zimnicu. Vidjela sam ćasu i drvenu kašiku, jednu za cijelu porodicu, drvenu kašiku koja bi išla ukrug, od usta do usta, kako bi svak dobio jednako ko zna čega što je bilo u onoj ćasi.
Ušla sam u sobu u kojoj su lutke-gubavci bile toliko uvjerljive da sam istrčala u panici. I u jednu u kojoj su užasno odjekivali krici ljudi koji umiru od kuge. Izašla sam, zatim, u jedan naizgled otvoreni prostor na kojem su ljudi kopali krompir. Obični krompir. Za koji sam odmah shvatila da u povijesti ljudskoj važi više od svih kraljeva ovog svijeta.
Norveški kraljevi nalazili su se u muzeju u jednom čošku – tamo je bio poster sa nizom slika veličine onih fotografija za ličnu kartu: na svakoj od njih bio je prikazan po jedan kralj, ispod njegovog lika bilo je upisano ime, vrijeme vladavine, godina rođenja i smrti. Kraljevi su vodili vojske, vojske su ubijale, pljačkale, palile, silovale. Sijale smrt. Njihova slava sastojala se u smrti i ko god da je pravio muzej norveške historije želio je uskratiti spomenik smrti i podići spomenik životu.
Glad i patnja ljudska bile su na ovom mjestu mnogo važnije od veličanja krvave slave. Rad je načinio ovu zemlju, a ne carstva i vikinške sjekire – tako je govorio muzej norveške historije. Dok sam došla do svjetskih ratova već mi je bilo jasno – crno-bijeli film u kojem je prikazan nacizam nije prikazivao Hitlera. Nego ženu, koja u Oslu, 1943., pokušava preživjeti sa dvoje sitne djece.
Zato je, sjetila sam se, Hitler štampao svoje fotografije u milionskim tiražima. Da bi mu sljedbenici zaboravili na milione žena sa sitnom djecom koje se opiru smrti. Zato je, znam, Anders Behring Breivik, krstaški ratnik, ostavio na internetu svježe načinjene svoje fotografije u uniformi. Kako bismo upamtili njegov pogled, uperen u kameru, siguran u tuđoj smrti, a smetnuli krvavu djecu od kojih neka još leže, utopljena, u ledenom moru.
Mediji, zna ubica, nisu neobični, inovativni muzej norveške historije i niko, to najbolje ubice znaju, neće dvaput razmisliti prije nego objavi njegovu, a ne njihove slike. Živote koje su uzeli Usama bin Laden i Ratko Mladić pamte i oplakuju samo njihovi najbliži, sve ostale zanima samo njihova smrt. Od života, u povijesti ljudskog roda, ostane samo jedan, onaj krvnikov.
To je razlog zbog kojeg ćete se nasmijati kad vam kažem da bi trebalo napraviti Muzej faksene krpe.
Faksenu krpu pamti više živih ljudi nego što se lažnih udžbenika o historijama izmišljenih kraljeva i bitaka štampa na našem jeziku. Ona je spomenik našem životu, onakvom kakav bismo mogli živjeti, ljudski i čist, lijep, pametan, praktičan i održiv, životu u kojem smo koristili što se ima da napravimo šta se može. I da niko od toga ne umre, ne oboli, ne jaukne. O rukama koje su čistile i za nama prale, mogli bismo naučiti u takvom muzeju. O tome kako patrijarhat nikad nije dokusurio slobodu. Kako je planska privreda socijalizma ulazila u domove ljudi i živjela s njima.
Kako je mišljenje o tome šta je otpad a šta korisno ovisno o uglu iz kojeg se gleda. I da nam deponije danas nisu izvor bolesti i spomenik gluposti zato što smo se prirodno rađamo glupi i što kod nas „ništa ne može jer je narod takav“ – nego zato što pamtimo samo ono što ne može i slušamo samo kad nam se prijeti. Da, i da se život, zemlja i zajednica prave radom a ne razaranjem.
Muzej faksene krpe mogao bi naučavati sve ove stvari. Da je faksena krpa postojala u Norveškoj imala bi svoje mjesto u povijesti ove zemlje. Zato je mnogo važnije učiti od Norveške koja će ponovo učiti da živi nakon Andersa Breivika, nego pratiti šta je ovaj ljudski otpad ostavio svojim retardiranim sljedbenicima u amanet. Faksena krpa, krompir, zimnica, šesnaestogodišnjakinja u omladinskom kampu koja želi naučiti da javno govori i učestvuje u političkom životu svoje zemlje su povijest čovječanstva. Onog u kojem su Mladić, bin Laden i Breivik otpad i margina čiju sliku, način života, djetinjstvo i navike treba zaboraviti, kao što bi sve deponije ovog svijeta trebale zaboraviti kako izgleda plastična kesa.
Ono smo što pamtimo. Norveška nije jedina zemlja koja posjeduje povijest normalnog života, nego jedna od rijetkih koje su izabrale vjerovati da je krompir važniji od kralja. Kao što svak od nas može izabrati da pamti faksenu krpu bolje nego ubice.