U filmu Kazablanka, bivši ljubavnici Rik Blejn (Hemfri
Bogart) i Ilsa Lund (Ingrid Bergman), ponovo se sreću u marokanskom
lučkom gradu u koji su se sklonili Ilsa i njen muž Viktor Laslo. Većina
ljudi seća se ovog filma kao priče o ljubavi u ratnom vremenu i na prvi
pogled on to i jeste: zaljubljeni par se na kraju odriče svoje ljubavi
kako bi pomogao Laslu, pripadniku češkog pokreta otpora, da se
suprotstavi nacistima. Ali ceo zaplet – uključujući i uzrok Ilsinog i
Rikovog ponovnog susreta – zasniva se na nečemu mnogo prozaičnijem:
Ilsinim i Laslovim pokušajima da dođu do dokumenata koji će im omogućiti
da otputuju. Sami dokumenti ne izgledaju nimalo impresivno – dva
presavijena lista papira sa službenikovim potpisom – ali u filmu, kao i u
pravom životu, oni mogu značiti razliku između života i smrti.
Na zapadu u prvoj polovini 20. veka, naročito tokom ratova, mnogim
putnicima bila je potrebna viza za izlazak iz zemlje. A tokom Drugog
svetskog rata Maroko, koji je tokom radnje filma još uvek francuski
protektorat, postao je stanica na izbegličkoj ruti za napuštanje okupirane Evrope. Kako u filmu objašnjava
glas naratora, migranti su putovali „od Pariza do Marseja preko
Mediterana do Orana, zatim vozom ili kolima ili peške preko afričkog
masiva do Kazablanke“. U Kazablanki bi podmitili nekog službenika,
kupili papire na crnom tržištu ili na neki drugi način došli do
dokumenata koji bi im omogućili da izađu iz zemlje, a zatim čekali prvi
brod ili avion do slobode. „Neki su novcem ili uticajem ili srećom
dolazili do izlaznih viza i putovali do Lisabona, a odatle do Novog
sveta“, dodaje narator u jednoj od scena na početku filma. „A ostali
čekaju u Kazablanki… i čekaju… i čekaju… i čekaju“. Rikov kafe je mesto
gde se ovi likovi okupljaju, jadaju i ubijaju vreme: ujedinjene nacije
koktela i kockanja.
Kazablanka je snimljena pre više od 75 godina. Ako je
tumačimo kao priču o migraciji, ona nas podseća na činjenicu da naši
lični dokumenti ne služe tome da nam omoguće slobodu, već pre tome da je
ukinu. Garant prava na kretanje nije pojedinac već država, a pristup
ovom pravu određen je pre svega klasnom podelom. Oni koji su siromašni,
nepoželjni ili nesposobni da plate za neophodne vize, putne troškove, pa
čak i za osnovne dokumente, ostaju zarobljeni, dok bogati putuju kako
im se prohte. Godine 2016, rekordni broj od 82.000 milionera preselio
se iz jedne zemlje u drugu zahvaljujući imigracionim merama koje
favorizuju ultra-bogate i koje se svode na prodavanje državljanstava i
boravišnih dozvola. U toku iste godine populistički političari širom
sveta, od Austrije do Filipina, dobili su ogroman broj glasova zbog
obećanja da će sprečiti dolazak nepoželjnih.
Drugima rečima, pasoši nisu izmišljeni kako bi nam omogućili da
slobodno putujemo, već zato da bi nas zadržali tamo gde jesmo – i držali
nas pod kontrolom. Oni predstavljaju granice koje države iscrtavaju oko
sebe, ali i oko ljudi. Tako je u doba rata i u doba mira. Većina država
više ne traži famozne izlazne vize koje se pominju u Kazablanki. Ali kako nestaju barijere za izlazak, tako se dižu one za ulazak. I u čemu je smisao odlaska ako nemate gde da odete?
Pasoš je bio simbol pripadnosti suverenoj nacionalnoj državi, a za
one srećnije i način da se iz nje otputuje. Sada nismo daleko od
trenutka kada će linije biti iscrtavane i oko naših tela. Kako štampani
dokumenti i analogne tehnologije bivaju zamenjeni detaljnim metodama
skeniranja koje nas mogu identifikovati po šarama na zenicama, obliku
lica, pa čak i mapama naših vena i arterija, više nećemo biti ono što
piše u našim dokumentima; umesto toga, naši dokumenti ćemo postati mi
sâmi.
Na zapadu je lako smetnuti s uma paradoks pasoša, jer dokumenti
severnomeričkih i evropskih zemalja omogućuju građanima bezvizni ulazak,
istina privremeni, u praktično bilo koju zemlju na svetu. Stoga ne
treba da čudi što se, kada je reč o prodaji kola, kreditnih kartica, pa čak i ugovora
za mobilne telefone, reč „pasoš“ koristi kao zamena za „slobodu“.
Nemački građanin bez vize može posetiti 177 zemalja, američki 173
zemlje, a avganistanski samo 24.
Svima nama koji uživamo u relativno visokoj mobilnosti, suprotna
situacija – da bez pasoša nema izlaza – pada na pamet samo kada su ulozi
relativno niski, kada zaboravimo ili izgubimo pasoš. Ova situacija je
takođe često obrađivana u filmovima: vrhunac zapleta filma Seks i grad 2
nastupa nakon što Keri Bredšo ostavi svoj pasoš u prodavnici cipela u
Abu Dabiju, zatim sa svojim prijateljicama trči na bazar kako bi ga
povratila i nakon što skandalizuje gomilu gnevnih arapskih muškaraca
biva spasena od strane emiratskih domaćica koje ispod tradicionalnih
ogrtača nose haute couture.
Za Keri Bredšo ulozi su dirljivo trivijalni: moraće da odloži let,
možda da leti nižom klasom ili da provede još jedan dan obučena u
konzervativnu odeću. Ali situacija u kojoj se nalazi ostatak sveta bliža
je onoj u kojoj se nalaze Ilsa Lund i Viktor Laslo – samo bez njihovog
bogatstva i veza. Uzmimo, na primer, Rohinje u Mjanmaru, manjinski narod bez države, ili milione Sirijaca u čijoj zemlji još uvek besni
surovi građanski rat. Oni nemaju dokumente ili, ako ih imaju, oni nisu
odgovarajući. Pošto ne mogu da dođu do dokumenata koji su im potrebni da
bezbedno stignu tamo gde su se zaputili, oni pribegavaju napornim i
opasnim putešestvijima preko kopna i mora. A ako ne uspeju da dođu do
pasoša, vize ili dokumenta koji im garantuje siguran prelaz, očekuje ih
dugo čekanje, moguće hapšenje, a neretko i smrt.
***
Uvođenje i standardizacija putnih dokumenata na međunarodnom nivou
rezultat je geopolitike i tehnologije. Dok nisu otkriveni načini za brzo
kretanje kopnom i morem bilo je lakše zadržati ljude zidovima,
rovovima, ogradama ili silom. Ali kako se saobraćaj ubrzavao, a zemlje i
carstva postajali međusobno sve povezaniji trgovinom i ratom, kontrole
protoka ljudi postajale su sve rigoroznije. Teško je znati ko je tačno
bio prvi nosilac pasoša ili gde mu je i kada ovaj dokument izdat, ali Džon Torpi, autor knjige The Invention of the passport: Surveillance, citizenship, and the state / Otkriće pasoša: nadziranje, državljanstvo i država
(2000), tvrdi da su prve kontrole ličnih dokumenata bile unutrašnje –
to jest da su se odvijale unutar granica država, provincija ili
imperija. U Evropi i Rusiji kmetovi su u feudalno doba bili vezani za
imanja svojih gospodara; u Pruskoj je u 16. veku bila izdata policijska
naredba kojom se „skitnicama“ zabranjivalo
da dobiju „propusnice“ sa kojima bi mogli da se sele u druge gradove.
Mogućnost kretanja je i tada, kao i danas, bila prvenstveno povezana sa
društveno-ekonomskim statusom, mada je postojao napor da se najveštiji
radnici (i njihovi porezi) zadrže kod kuće. Aristokrati sa ravnim
tabanima su se kretali mnogo lakše od siromaha regrutovanih u lokalne
vojske.
Državna institucionalizacija pasoša jača otprilike u vreme Francuske
revolucije. Torpi primećuje da su se revolucionari žustro protivili
odluci Luja XVI, kojom se njegovim podanicima zabranjivalo da napuste
Francusku bez odgovarajućih dokumenata. Nakon revolucije, oni su se
sporili oko toga da li su slobodnim ljudima uopšte potrebni pasoši. Neki
su se slagali sa ovom merom, tvrdeći da je ona značajna za bezbednost i
društvenu koheziju, a drugi su insistirali da „revolucija koja je
započela uništavanjem pasoša, treba da čak i u kriznim vremenima
garantuje odgovarajuću slobodu putovanja“.
Pobedili su oni koji su se zalagali za dokumente. Tokom narednog
veka, carstva su se uzdizala i padala, vojske su vodile ratove, a
regrutacija je prisiljavala mlade muškarce da se prijave za rat i tako
za sobom ostave papirni trag. Straže su u početku kontrolisale granice i
granične prelaze prvenstveno kako bi u periodima sukoba onemogućile
ulazak špijuna i stranih neprijatelja; imigracione politike poput
američkog Zakona o imigraciji
iz 1924. definisale su migraciju na osnovu zemlje porekla. Uoči Prvog
svetskog rata, nadnacionalne birokratske strukture, poput Lige naroda
(kasnije Ujedinjenih nacija), strandardizovale su međunarodni režim
putnih dokumenata, viza i dozvola. Upotreba ovih dokumenata razvijala se
paralelno sa usponom nacionalne države i uspostavljanjem fizičkih
kopnenih granica i graničnih kontrola koje danas smatramo prirodnima.
Torpijevim rečima: „Moderne države su svojim građanima često
uskraćivale pravo da putuju u inostranstvo, a sposobnost država da
uskrate neometano putovanje sprovodi se kroz državnu kontrolu izdavanja
pasoša i povezanih dokumenata, koji su postali neizbežan uslov za ulazak
u mnoge zemlje.“
Kako su ratovi iscrtavali i prepravljali nacionalne granice, a
populacije bile izmeštane, brisane i razmenjivane, dokumenti su sve više
određivali mesto osobe u svetu. Novostvorene države – poput Austrije,
Mađarske, Jugoslavije i Čehoslovačke – počele su da štampaju sopstvene
pasoše; to je bila vežba iz izgradnje nacije, ali i diplomatska nužnost i
dokaz građanske pripadnosti. Građani bivše Jugoslavije i danas imaju
nostalgiju za svojim starim crvenim pasošima, sa kojima si, po rečima jednog bivšeg autostopera, „mogao da putuješ gde hoćeš“.
Ali nisu se svi jednako elegantno uklapali u ove nove mape: oni bez
državljanstva i papira, kao i izbeglice i prognanici, ostali su na
vetrometini. U Kazablanki se pojavljuje i mlada Bugarka,
spremna da ponudi seks u zamenu za vizu; pisac Vladimir Nabokov, morao
je da podmiti „pravog pacova u nekoj kancelariji“ kako bi dobio izlaznu
vizu za sebe i svoju ženu. Nakon što mu je oduzeto rusko državljanstvo,
putovao je sa izbegličkim pasošem koji su mu izdale Ujedinjene nacije.
Nabokov ga je mrzeo i kasnije u svojim memoarima Speak, Memory / Govori, sećanje opisao kao „izuzetno inferioran dokument, nezdravo zelenkaste boje“. Mnogi drugi, međutim, nisu bili te sreće.
***
Ne samo što je tehnologija doprinela fizičkom utvrđivanju granica
nacionalnih država ogradama, zidovima i graničnim prelazima, već ona
oblikuje i lične dokumente koje ljudi nose sa sobom kako bi pokazali
svetu gde pripadaju. Rukom ispisani listovi papira, sa kratkim fizičkim
opisom, evoluirali
su početkom 20. veka dotle da su uključivali i fotografije, otiske
prstiju i podatke o visini, boji kose i očiju. U Ujedinjenom Kraljevstvu
su nekada cele porodice pozirale zajedno za pasošku fotografiju;
šeširi, oslonci i sunčane naočare prihvatale su se na fotografijama sve
do 20-ih godina prošlog veka. Šezdesetih, SAD su ljudima zabranile da se
smeše na fotografijama; 70-ih su crno-bele fotografije zamenjene
onima u boji. Takođe, falsifikati i usluge su postali nešto teži za
izvesti. Jedno je kupiti potpisani papir od korumpiranog – ili
dobronamernog? – službenika koji je spreman da vam pomogne. Nešto sasvim
drugo je pretvarati se da ste druga osoba.
Šuška se da su pasošima dani odbrojani. Funkcioneri avio-kampanja i
državni zvaničnici predviđaju da će već 2022. međunarodno putovanje biti
„gladak proces bez papira“, za koji nam neće biti potrebni lični
dokumenti, ni bording pasovi, jer će se skeniranjem zenica i otiscima
prstiju proveravati sve što je potrebno. Uspon biometrijskih tehnologija
u situaciji rata protiv terorizma i povratka etničkog nacionalizma doveo je do toga da se podiže sve više zidova – fizičkih, zakonskih i retoričkih
– širom sveta. Fizički zidovi imaju simboličku ulogu u populističkoj
imaginaciji, jer razdvajaju „domoroce“ od „drugih“, dok pojačane
granične kontrole, nadziranje i tehnologija za praćenje stvaraju jednako
konkretne granice kojima političari mogu da se razmeću. Ono što je teže
primetiti jesu granice koje se iscrtavaju oko ljudi i koje će ih
potencijalno pratiti celog života.
Što je veći broj informacija sa kojima će se naši otisci prstiju ili
snimci zenica povezivati – poput toga gde živimo, čime se bavimo, ko su
nam roditelji, da li koristimo socijalnu pomoć i da li smo počinili neki
zločin – to će biti više osnova za izvesnu vrstu algoritamske
segregacije. Zahvaljujući trajnim digitalnim tehnologijama poput
blokčejna, dosijei će postati neizbrisivi, a naše istorije će nas
progoniti decenijama nakon eventualnog hapšenja, bankrota ili
deportacije. U knjizi Automating inequality: How high-tech tools profile, police, and punish the poor / Automatizacija nejednakosti: kako visoka tehnologija profiliše, nadzire i kažnjava siromašne
(2018) politikološkinja Virdžinija Jubenks piše o katastrofalnim
posledicama digitalizacije birokratije koja se bavi socijalnom pomoći u
SAD, jer tehnologije koje je koristila „nisu bile neutralne“. Umesto
toga, tvrdi
Jubenks, „ove tehnologije su oblikovane nacionalnim strahom od
ekonomske nesigurnosti i mržnjom prema siromašnima; one zatim i same
oblikuju politiku i iskustvo siromaštva“. „Invazivna elektronska
kontrola“ siromašnih uskoro će postati status quo za sve Amerikance,
primećuje Jubenks. Očigledno, prva meta biometrijskog praćenja biće oni
koje je Tramp već stavio na listu za „ekstremnu kontrolu“: stranci,
izbeglice i imigranti.
Kada je u januaru 2017. objavljena
prva zabrana ulaska u SAD koju je donela aktuelna administracija – koja
je razdvojila porodice, zatočila ljude koji već dugo imaju boravište u
SAD i izazvala haos na aerodromskim terminalima širom sveta – ostalo je
nejasno da li će ograničenja uvedena za putnike iz 9 muslimanskih
zemalja važiti i za one među njima koji imaju dvostruko državljanstvo
ili stalno boravište u SAD. Nema sumnje da pripadnici ove grupe
predstavljaju privilegovanu manjinu i da nisu prvi na udaru nove
zabrane, ali njihov položaj je postavio suštinsko pitanje: šta određuje
odakle smo? Da li boja našeg pasoša ili boja naše kože? Da li to gde smo
rođeni ili to gde smo najduže živeli? U manje apstraktnim pojmovima: da
li će jedan Šveđanin iranskog porekla, ili Francuz somalijskog porekla u
očima američkih agencija nadležnih za kontrolu imigracije zauvek biti
samo Iranac ili Somalijac?
Već ima nekih presedana za ovu zabranu: 2015, tokom Obamine administracije, kongres je doneo zakon
po kojem se svakome ko ima bilo kakve veze sa zemljom koja se smatra
„bezbednosnim rizikom“ (poput Iraka, Irana, Sirije ili Sudana) uvode
dodatne vize za ulazak u SAD, bez obzira na to ko je i gde živi. Ovaj
zakon još uvek važi, a Trampova ekstremnija verzija je ipak odbačena –
oni sa dvostrukim državljanstvom su ipak izuzeti – ali čitav problem je
nagovestio budućnost u kojoj će postati nemoguće napustiti granice u
kojima smo rođeni. Vize ili dozvole ulaska se trenutno izdaju na osnovu
pečata u pasošu, podataka o ranijim ulascima i gradu rođenja, koji se
navode u nekim (ali ne svim) ličnim dokumentima. Uz veće baze podataka i
razvijenije tehnologije, prostor za diskreciono odlučivanje biće manji i
odbijanja će postati automatska.
Ovo sa sobom nosi zakonske i političke, ali i lične posledice.
Kolekcija biografskih, biometrijskih, porodičnih, pa čak i genetskih
informacija stvara digitalne zaostavštine kojih je teško osloboditi se. U
Kini, zemlji koja još uvek zahteva dokumente za putovanje unutar
zemlje, skeneri zenica, skeneri za pokret i slične zlokobne tehnologije
neprestano prate pripadnike muslimanske ujgurske manjine. Zahtevi
kineskih građana za vize, hipoteke, škole i zaposlenja procenjuju se na osnovu njihovog tzv. društvenog kredita. Kada današnje izbeglice prate izbegličku rutu iz Kazablanke,
sada u suprotnom smeru, putujući od Afrike preko Mediterana do Evrope,
vlasti prikupljaju njihove biometrijske podatke i primenjuju Dablinski
protokol po kojem je prva zemlja ulaska mesto gde izbeglice moraju
tražiti azil. Sve je teže i teže nestati i početi iz početka. Toliko o
mobilnosti, fizičkoj i ekonomskoj ili društvenoj.
Iscrtavanje granica oko ljudi može obezbediti uređeniji i
predvidiviji svet. Ali uprkos obećanoj „glatkoći“ putničkog iskustva,
taj svet neće biti nužno humaniji. Sasvim je moguće da će pasoši nestati
tokom naredne decenije, ali ono što će ih zameniti biće mnogo
invazivnije: digitalna senka naših tela, porodica i prošlosti i koja će
nas kao mali kišni oblak pratiti svuda gde pođemo.
Atossa Araxia Abrahamian, The New York Review of Books, 21.05.2018.
Preveo Rastislav Dinić