Anders Breivik je na optuženičkoj klupi, a norveško je društvo izgubilo nevinost. Nema zaštićenih društava, nema sigurnosti od ekstremizma i zločina. Jedini jamac sigurnosti je svijest o tome što se dešava, a ne zatvaranje očiju pred sve agresivnijim nacionalističkim ksenofobnim populizmom. Riječi, naime, nisu samo riječi, nego se već pretvaraju u djela. Uključujuči i Breivikovo masovno ubojstvo
Nedavno je u Oslu započelo suđenje masovnom ubojici Andersu Behringu Breiviku, čovjeku koji je prošlog ljeta hladnokrvno, nakon dugih i detaljnih priprema, ubio 77 i ranio 300 ljudi, uglavnom mladih, na otoku Utoya. Suđenje je počelo s ogromnim publicitetom i prilično spektakularno za medijske pojmove, naime, optuženikovim podizanjem ruke na fašistički pozdrav. Ubojica je mirno priznao svoj zločin, rekao kako bi to učinio ponovo i pokušao iskoristiti optuženičku klupu kao platformu za širenje svojih ideja. No atmosfera sudnice i ozbiljnost tužiteljice uskoro je Breivikov entuzijazam lošeg glumca koji traži bilo kakvu publiku svela na razumnu mjeru. Naravno, ne treba zanemariti delikatno pitanje davanja – i koliko – publiciteta zločincu. Otvoreno suđenje računa na razum i logiku, na to da će ljudi, prateći ga, uvidjeti besmislenost ubojičine argumentacije. No Breivik u svojim istupima ne računa na razum, nego baš obrnuto, na emocije publike, na izazivanje mržnje prema muslimanima, tako da nije posve izvjesno što će sve proizaći iz odluke suda o djelomičnoj javnosti prijenosa.
Umobolnik krvavih ruku
I dok su se glavne rasprave u medijima vodile oko toga treba li ili ne dopustiti izravni prijenos iz sudnice (dopušten je, rekli smo, djelomično), jedan je važan problem ostao zanemaren. Naime, nalaz prvog psihijatrijskog vještačenja glasio je da je Breivik bolestan, poremećen čovjek – ukratko, da je neuračunljiv. Drugo vještačenje, pak, iznijelo je upravo suprotan rezultat. Stručnjaci su zaključili da je Breivik posve uračunljiv. Hoće li sud prihvatiti prvo ili drugo vještačenje? Posljedice te odluke neće se odnositi samo na Andersa Breivika kao individuu, odnosno ograničiti se isključivo na vrstu i veličinu kazne. Ako je zdrav, može dobiti najviše 21 godinu zatvora, ali uz mogućnost zadržavanja u zatvoru i dulje, zbog opasnosti za okolinu. Ako je pak bolestan, bit će zatvoren u psihijatrijsku ustanovu do kraja života.
Sam Breivik očajnički se brani od dijagnoze neuračunljivosti. Zašto? Takva bi ga presuda odvela u ludnicu ali, još gore po njega, posve bi oduzela vjerodostojnost njegovom zločinu i diskreditirala fašističku ideologiju kojom se rukovodi. Slijedeći Breivikov način razmišljanja, u tom slučaju ne bi bio uzaludan samo pokolj koji je počinio, nego bi bila jalova i njegova osobna žrtva. Odnosno, zatvor. Običan umobolnik teško može biti heroj i vođa ratnog pohoda protiv muslimana i stranaca općenito, a Breivik to, naravno, želi biti. Ovakva kvalifikacija suda njegov bi ubilački poduhvat srozala na razinu čina poremećenog bijednika.
Pitanje je li zločin djelo manijaka, monstruma koji nije znao ni što ni zašto to radi nego mu je pao mrak na oči, ili je djelo čovjeka koji je smišljeno djelovao u skladu sa svojim uvjerenjem, važno je ne samo za Breivika već i za norveško društvo u cjelini.
U principu, društvo se nastoji obraniti od ovakvih tipova nastojeći ih proglasiti bolesnicima. Psihički poremećaj, naime, svodi masovno ubojstvo na razinu individualnog čina, na poremećaj ličnosti, a ne na simptom bolesne društvene situacije. Tako bi i norveškom društvu zapravo bilo jednostavnije suočiti se s njegovim zločinom da Breivik potpadne u kategoriju umobolnika. U suprotnom, postavlja se nezgodno pitanje: što se moralo dogoditi u društvu da iznjedri jednog Breivika? Jer, Breivik nije izrastao u vakuumu. Dijete srednje klase, rastao je i školovao se u određenim okolnostima i s određenim vrijednostima. Jesu li se te vrijednosti promijenile i kako? Može li, u njegovom slučaju, društvo u kojem je živio biti posve nevino?
Tekst je preuzet sa T portala