Verovatno su Rimljani u doba Nerona ili Kaligule bili u nedoumici: šta ih je snašlo da se u tom vremenu nađu među nastranim ludacima, ubicama i piromanima. To nije prst sudbine, nego igra vremena i najgoreg ljudskog materijala koji odnekud dolazi, naplavljuje, razara sve oko sebe i nestaje u prostoru. Obeležje imperije, feuda ili bilo čega pod voljom čudovišta.
Neronov učitelj i savetnik Seneka pokušao je da ukroti svog oštećenog vaspitanika, naročito kad je ovaj postao car. „Niko mi ne može ništa. Mogu da ubijem koga hoću. Pobiću sve!“ Tako je besneo Neron.
„Možeš da ubiješ sve, osim jednoga“ – rekao mu je učitelj.
„Mogu i njega. Samo mi kaži ko je taj!“
„Onaj koji će doći posle tebe.“
Čak i kao mit o izbezumljenim tiranima i njihovoj svireposti, ova priča izaziva jaku nelagodu. U prirodi takvih ljudi je osobina da ne veruju u kraj. Njihova je ideja u beskonačnosti koja ih izuzima od ljudi i uzdiže u prostore opsesivnih deluzija. Zbog toga su opasni kao sila izvan uma nastala u okolnostima koje nisu dovoljno poznate.
Malo ili skoro nimalo ne mislimo o tome kako je sve počelo. Makar kod nas. Možda je neki hromozom kod najvažnijeg zametka u Srba, u kritičnom trenutku otišao u 3LPM. I onda je nastao mutant koji je izmakao kontroli i uvek joj izmicao. Zaobišao je pažnju običnog normalnog sveta, koristio nedostatak opšte budnosti, bio ignorisan kao opasan predznak u beznačajnom autsajderu.
Razvijao se na način koji je u socijalnom opštenju poznat kao nepovratni eksces u neprekidnoj mutaciji. Ovakva embrio geneza jednog oštećenog homo sapiensa, mogla bi da bude stripovska evolucija zla. Odakle nama mala replika Nerona ili ko zna čega a učitelj monstrum? Šešelj je bio njegov Seneka i učio ga da svuda i uvek postupa bez ideje o posledicama i bez milosti.
Da je ostao kod Anđelka, možda bi on to lečio a možda i ne bi. Njegovo nasleđe koje vodi u veliku nesreću. Danas imamo lice opasnih namera i razornih učinaka, uzdignuto do nivoa vrhovnog besnila. To lice izmiče svakom socijalnom modelu: organizuje haos da bi spaslo makar sebe u pandemonijumu oko svih nas. Opasna laž o načinu na koji je povređen policajac u Aberdarevoj, javna je slika truleža jedne vladavine. Nečasni policajac prodaje svoj život pred svima da bi pomogao onome koji ga je potpuno ponizio. Vladar je neposredna opasnost po život u Srbiji i valja ga sprečiti da bilo šta radi, oduzeti mu ovlađćenja nad državnom silom i mogućnost da nas obasipa svojom toksičnom logorejom i svakodnevnim pretnjama. Ne znam da li je već dockan, ali mislim da nije.
Niko mu još nije odredio rok iako mu je vreme trajanja isteklo, niti mu rekao da pada tačno tog dana, to jest 15. marta. Ako padne – tada ili nešto kasnije, a pada svakako, gubi sve: slobodu, bogatstvo, aroganciju. Poslednje ostatke vladavine nad sobom i svojim sve gadnijim ispadima. Postaje mu nedohvatna životna zabluda da je voljen i veliki. Kreatura je u brzom raspadanju, krajnje nepogodna za opstanak među ljudima.
To je epilog koji ne može da izbegne. Ali on možda namerava da pre toga napravi veliku štetu i gubitke u ljudima i dobrima, verujući da bi svirepost mogla da zataška jadni kukavičluk i neobuzdane plačne ekspresije. I da odsvira kraj 15. marta.
„Studenti koji žele da uče“ samo su začetak onoga što nastaje. Pionirski park je pretvoren u paravojni logor, zaštita bolesnika od noćne panike. Izviđački šatori su u senci čadora sivomaslinaste boje. Stigli su lumpenproleteri privučeni izdašnim dnevnicama, priprosti i podučeni da će im protivnici biti protivnici srpstva i najnovijeg srpskog Nemanjića. Dovedeni su Legijini veterani željni životne tekućine, izanđali nasilnici upotrebljivi u samoj završnici.
Lojalni paori su iznajmili svoje traktore za blokade. Negde na Košutnjaku vojna policija uvežbava razbijanje demonstracija. Iz nekih pravaca zapažena su kretanja vojnih kolona ka Beogradu.
Boris Tadić, koga sam često kritikovao u svim fazama njegove karijere, rekao je juče neke jako dobre stvari. Smisao toga je da Vladar sprema agresiju na građane. Ne bih rekao „na svoj narod“ to ni Boris nije rekao, jer taj oblik postojanja nema narod niti bilo šta slično. Ali Boris je rekao ključnu stvar: moramo da budemo spremni da branimo studente, našu decu i unuke od operetske verzije srpskog Nerona. (primedba autora) Moramo da budemo spremni da branimo sebe, naš grad, ulice i kuće od neljudske zaraze.
Ne možemo da se uzdamo u nepouzdanu pretpostavku da Dačić zna šta radi, ili da Mojsilović zna šta radi. Nije nam potpuno siguran ni operativni kadar: koliko njih će odmah da baci štit, šlem i oružje i pređe na stranu huljinih žrtava? Mojsilović je više opsednut mundirom nego životom vojske. Ako on pokuša da sprovede najužasniju moguću naredbu koja je nagoveštena, nadamo se da ona neće biti izvršena.
Ali, da li je dovoljna samo nada? Odbrana od agresije poludelog dahije morala bi da započne odmah, ako već nije počela. Ona se sastoji od probojnih razgovora sa pripadnicima sile, uz njihovu garanciju (obećanje) da neće dozvoliti da budu upotrebljeni. I da u tom slučaju postaju saveznici građana. Emisari prema vojsci i policiji imaju presudnu ulogu u danima drame.
Sve najave o nasilju nad studentima i građanima, koji su predmet frenetične nitkovske mržnje, mogu da budu samo transfer straha: od glave koja se nalazi u svom jezivom svetu ka građanima koji će 15. marta izaći na ulice i trgove Beograda.
Strašnije od ideje da se svevlašće opasnog čudaka brani državnom silom je ćutanje onih koji bi morali da ga sputaju. Ili svežu i uhapse. Njegovi seizi ga podbadaju, podstiču i nadražuju, kako bi svojim teškim naplavinama ostavljao iluziju i za njih same: da bi sve opljačkano što smatraju svojim, moglo da traje i da se nikada ne prekine. Da zločini ostanu zataškani.
U nekim tragovima slobodnog uma znaju da to nije moguće i da je kraj sasvim blizu. I da sudija sigurno dolazi po svoje. Ako već nije došao.