Nova knjiga “Rat” nagrađivanog pisca i novinara Miljenka Jergovića donosi nam mini isječke iz života običnog svijeta pod opsadom; ljudi koji ginu od nasumično ispaljenih granata ili metaka; ljudi koji se vole, o bolesnima, o nijemima, o ljudima koji su sretni, nesretni, sujevjerni, preplašeni. Ukupno 120 kratkih priča su zapravo priče o ljudima od kojih bi neki isto tako bili sretni ili nesretni, bolesni ili zdravi i da nije izbio rat. “Rat” je knjiga o gradu pod opsadom – unutrašnjom i vanjskom – i ljudima koji pronalaze smisao u vremenu besmisla, jer rat je upravo to: destrukcija smislenog i vladavina besmislenih. Tumačenje rata je gotovo uvijek paradoksalno i ironično, na šta nas Jergović podsjeća u gotovo svakoj svojoj priči, “…za neprijatelja je zlo sve što je nama dobro, a zločin sve što je za nas junaštvo…”
U “Ratu”, životi ljudi se odigravaju u gradu bez imena, u gradu izmišljenom, u gradu koji može biti bilo koji grad pod opsadom, bilo gdje i bilo kada, jer ništavilo koje rat ostavlja za sobom je uvijek isto. Mogao bi to biti rodni grad Jergovića, Sarajevo, ali bi to isto tako mogao biti i Alepo, Gaza, ili Kijev. Ljudi u izmišljenom gradu pod opsadom nemaju imena, a stvari koje im se dešavaju, iako imaju primjese stvarnog, zapravo su van realnog svijeta. Odluka autora da piše o bezimenom gradu i njegovim stanovnicima zapravo odslikava našu surovu realnost: nama kao posmatračima, svaki grad na koji padaju bombe liči na jednu te istu gomilu urušenog betona i svaki prizor poginulih, te ljudi sa licima izbezumljenim od bola i straha, sliči jedan drugom. Ne registrujemo imena ljudi iz tih gradova i prosto nam i nije bitno kako se oni zovu. Posmatrani sa naših malih ekrana, slike urušenih gradova i njihovih stanovnika se pred nama smenjuju kao na filmskoj traci i čine daleko od naše svakodnevnice.
Jergovićeva knjiga ipak više govori o životu nego o smrti; zapravo, govori o upornosti života koji prkosi smrti. Govori o tragediji majki koje gube sinove od nasumično lutajućih metaka i šrapnela, o mališanima usmrćenim snajperskim metkom u igri i njihovim malenim tijelima koja se usljed praska eksplozija pretvaraju u izobličene tjelesne mase. Priče se mogu čitati svaka ponaosob i svaka stane u minut ili tri, ali iako naizgled nepovezane, one imaju tkivo koje ih veže u jednu cjelinu. To tkivo je tjeskoba koja je utkana u svaku rečenicu, a koja raste sa svakom narednom pričom. Jergovićeve priče su priče o ratu koji traje, jer rat se zapravo nastavlja i kad nam se učini da je stao.
Rat traje dok traju ljudi koji su ga preživjeli, ali i oni koji nisu. Jergović razbija iluzije da se ratovi vode samo vatrenim oružjem u jednom tačno ograničenom vremenskom periodu. Primirje je samo kratak predah između dva rata, “Onda je još jednom izbio rat. Ovaj naš rat, koji traje iz dana u dan, iz priče u priču, i nema mu kraja.” Govor mržnje, sveprisutan poput kuge, hladno je oružje koje omogućava da se rat nastavi na suptilniji, ali ništa manje poguban način. Njemački književnik Erich Maria Remarque govori o “generaciji uništenoj ratom, čak i ako je izbjegla granate”, jer rat ne prestaje proizvoditi nove traume koje se sa morbidnom lakoćom prenose sa generacije na generaciju.
Ljudi, godinama izloženi strahotama modernog ratovanja, prolaze kroz doživotne tjelesne i psihološke traume, zbog kojih im teško pada da se uklope u ‘normalan’ civilni život, pogotovo u onaj koji dominira u postjugoslavenskim društvima; društva za koja Dr Mirza Buljubašić kaže da su prije “predkonfliktna ili barem predtotalitarna” nego “poslijeratna”. Ljudi iz Jergovićevog romana su okusili oskudicu, ranjavanje i svjedočili pogibiji svojih školskih drugova, prijatelja i poznanika. Crtice iz njihovih života imaju moć da prouzrokuju kod čitaoca neizrecivu tugu koja preplavljuje poput plime, te fizičku nelagodu u dnu trbuha.
Kao što Remarque u svom remek djelu “Na Zapadu ništa novo” opisuje morbidnu smjenu mrtvih sa živim vojnicima tako i Jergović u priči “Pralja” govori o pažljivom pripremanju uniforme mrtvog vojnika za nekog budućeg mrtvog vojnika; uniforme koja prolazi put od ratišta, mrtvačnice, brižljivog čišćenja, potom pranja i najzad krpanja rupa od metaka koji je zapravo i najvažniji čin: rupe nikako ne smiju biti primjećene od strane vojnika koji će je naslijediti.
Švelja je ta koja će “zakrpiti rupe od metaka, i u tome će biti tako vješta da sljedeći vojnik ne primijeti mjesto kroz koje je njegov prethodnik stigao smrt. U vještini švelje tajna je našeg junaštva…” Vojniku se ne smije pričati o smrti, o mrtvim vojnicima, o amputiranim udovima jer je to demoralizirajuće, a vojska bez optimizma i morala je – mrtva vojska.
Koliko je važno da se od vojnika krije smrt njegovih saboraca dokazuju i svjedočenja nadređenih u predmetima za ratne zločine. “Vojska je bila umorna i napeta, očekivali smo kontranapad. Mi nismo vojnicima rekli za pogibiju njihovog zapovjednika…to se ne govori, jer je demoralizirajuće.” “Vojska je malo znala o ranjavanju… mi ih nismo htjeli obavještavati, jer smo smatrali da treba što manje puštati ovakve vijesti u javnost i samu vojsku zbog demorala, jer se znalo desiti da se neke jedinice raspadnu zbog toga.”
Kao što u Jergovića švelja “vješto sakriva svaku smrt”, tako i komandanti svih vojski ovog svijeta kamufliraju smrt junaštvom. U priči “Djevojče i pohotnik” Jergović se dotiče ljudske potrebe za bijegom od surove stvarnosti koja ga okružuje, čime se zapravo ‘krči put’ nesmetanom ratovanju. Naime, ratu koji traje doprinose i obični ljudi koji, prezasićeni ili desenzibilizirani, “otresaju glavom misli” od kojih žele bježati, te nastavljaju misliti “o nečemu drugom”: nečemu što nema veze sa smrću oko njih.
Ovaj bijeg od stvarnosti je u najmanju ruku paradoksalan: on je potreban da bi se ‘sačuvala pamet’, ali je i loš jer se njime postaje bespametan, a to je ono čime se rat hrani. Knjiga “Rat” je antimilitarističko štivo koje osuđuje rat i sve ono što on nosi sa sobom, a da zapravo ne izgovara izričito njegov užas. Jačina ove knjige je u neizrečenom, u nedorečenom, a opet nama dobro znanom. Jergović, naime, ostavlja čitaocu da se zamisli nad svakom pričom i sam donosi zaključke koji su obično puni nelagode. On dobro zna da je nelagoda potrebna da bi došlo do promjene, jer promjene u društvu ne nastaju zato što nam je dobro. Vještina takvog pisanja je samo Jergoviću znana. Ovo je knjiga s kojom počinje i traje rat.