Tako je ovaj napad razumljivo došao kao šok, i mnoge među nama naveo da to stave u širi kontekst radikalizacije, beogradskih litija, desničarenja. Percepcija je rastuće netrpeljivosti, kao da nikad nije bilo gore.
Ja ću se ovdje usuditi reći da to nije tako.
U februaru ćemo imati priliku obilježiti dvadeset godina od registracije prve LGBT+ organizacije u Bosni i Hercegovini, Udruženja Q. Aktivističke i kulturne inicijative su postojale i ranije, ali taj februar 2004. možemo smatrati početkom ozbiljnog, konzistentnog i “institucionalnog” aktivističkog rada na promicanju prava i kulture LGBT+ osoba u BiH.
Dvadeset godina života, rada, zabave, protesta, muzike, zagovaranja, drugarstva, suočavanja, filma, suza, drag show-ova, čitanja, pjevanja, pričanja, grljenja… Bez namjere da na bilo koji način umanjim iskustvo aktivistica i aktivista u Banjoj Luci, želim pokazati kako je ovo još jedna tačka u višegodišnjim stremljenjima naše zajednice ka ravnopravnosti i slobodi.
Ako se malo osvrnemo na protekle dvije decenije, vidjet ćemo da jedrenje nikada nije bilo lagano, da je nekoć bilo puno gore, a da se naša zajednica oduvijek suočavala sa novim izazovima, novim preprekama i novim šamarima, a opet izlazila s druge strane šarenija i jača.
Banjalučki déjà vu
Zabrani događaja Bh. povorke ponosa u Banjoj Luci i nasilju nad aktivisticama i aktivistima prethodila je medijska kampanja u kojoj je učestvovao i javni servis Republike Srpske. Nekoliko medija je 16. marta prenijelo saopćenje relativno nepoznate organizacije Srbsko Sabranje Baštionik u kojem se pozivaju gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković, premijer RS Radovan Višković, te predsjednik RS Milorad Dodik da ne dozvole održavanje skupa zbog "degradiranja tradicionalnih, hrišćanskih, instinskih ljudskih i civilizacijskih vrijednosti, moralnih normi i zdravih temelja na kojima počiva svako društvo."
Sljedeći dan, a uoči zabrane događaja, RTRS je u vlastitom prilogu objavila kako su "agresivnu najavu" događaja "osudili zvaničnici Republike Srpske, grada Banjaluka, ali i Crkva, ističući da u Srpskoj svako ima pravo na slobodu govora sve dok ne vrijeđa druge i njihova uvjerenja, naročito tradicionalnu prvoslavnu porodicu" uz opasku kako je "naročito indikativno da se ovakvi skupovi organizuju za vrijeme strogog Vaskršnjeg posta".
Nakon zabrane skupa, napada na članice i članove Organizacionog odbora, te doslovnog protjerivanja aktivistica i aktivista sa teritorije Republike Srpske, Stanivuković je ovlaš osudio nasilje ali još jednom ustvrdio kako će Banja Luka "ostati bedem tradicionalno patrijarhalnih porodičnih vrijednosti." Dodik je, također deklarativno osuđujući nasilje, naglasio kako je Banja Luka "poručila da ona ne pripada toj vrsti svijesti," te kako smatra "da je to njihovo pravo da to upražnjavaju gdje god žele, osim na javnim mjestima".
Konačni pečat na sve ovo dao je opet Dodik 28. marta kada je izjavio da postoje "mjesta, ostrva po svijetu gdje je to normalnost; izvolite pređite i živite tamo. Ovo je naš način života i ja pokušavam da zaštitim naš način života."
No, sve se ovo već desilo.
Medijskih hajki nije manjkalo u proteklih dvadeset godina. Nekoć ih je najglasnije provodio Dnevni avaz (čiji je urednički pristup LGBT+ temama doživio potpun zaokret pa je danas ova novina naklonjena zaštiti ljudskih prava i slobodi okupljanja), skupa sa Walterom i SAFF-om (Walter više ne izlazi, SAFF je prešao isključivo na online izdanje).
Walter i samoproglašeni “komesar” tog lista Fatmir Alispahić predvodili su napad na tada tek najavljeno snimanje filma “Go West” Ahmeda Imamovića o dvojici gej muškaraca uhvaćenih u vihoru rata 1990-ih. Alispahić je u septembru 2004. godine nastupom u emisiji NTV Hayat i nizom članaka postavio ton cjelokupne diskusije tvrdnjama kako se “ovim filmom ‘Go West’ vrši blasfemija bošnjačke tragedije” i kako “pedere treba zvati pederima.” (Vijeće za štampu BiH je u decembru 2004. potvrdilo da je list Walter uvredljivim i diskriminatornim pisanjem prekršio odredbe Kodeksa za štampu BiH. Incidenti nisu zabilježeni na projekcijama filma “Go West”.)
Ni drugi mediji se nisu libili od senzacionalizma na račun LGBT+ zajednice. Tako je Večernji list 18. februara 2005. redovni sastanak SEE Q mreže (mreže LGBT+ organizacija sa prostora bivše Jugoslavije) predstavio kao “tajnu konferenciju” održanu “daleko od očiju javnosti na strogo čuvanoj lokaciji u Sarajevu”. Ništa od navedenog nije bilo tačno. Sastanak je bio radnog karaktera i zatvoren za javnost, nakon njega je izdato saopćenje, a prostorije Udruženja Q, koje je bilo domaćin tog sastanka, nisu bile nikakva tajna.
Dnevni avaz je godinama održavao narativ sporadičnim senzacionalističkim naslovima (npr. “Da li je homoseksualnost samo izbor ili bolest”, 23. februara 2005.), no vrhunac je došao sa najavom prvog Queer Sarajevo Festivala 2008. godine. Baš kao što nam je RTRS nedavno zabrinuto napomenuo da je najava događaja Bh. povorke ponosa došla usred Vaskršnjeg posta, tada su se Dnevni avaz i SAFF zabrinuli što se prvi queer festival dešava u vrijeme ramazana.
Nisu vrijedila nikakva podsjećanja da je Bosna i Hercegovina sekularna država. Dnevni avaz nas je kontinuirano častio naslovima: “Ko Bošnjacima podvaljuje gej okupljanje u ramazanu?” (28.08.2008.), “Ef. Smajkić: Slobodu ne treba koristiti kao promociju tog smeća sa Zapada” (02.09.2008.), “Istražujemo – Bh. javnost protiv Queer festivala u Sarajevu: Provokativni gej skup u ramazanu!” SAFF je tijesno pratio sa: "Opasno poigravanje vjerskim osjećajima Bošnjaka: Festival homoseksualaca u časnom ramazanu" (22.8.2008.). Nije Avazu bilo mrsko citirati ni tadašnjeg izvršnog sekretara SNSD-a Rajka Vasića da se "od Sarajeva želi vještački praviti metropola, ali na onaj način koji Sarajevu ne donosi ništa u smislu kvaliteta. Ne treba to nijednom gradu."
Pored medijske, ni politička scena tog vremena se nije suzdržavala. Bakir Izetbegović, tada poslanik u Parlamentarnoj skupštini BiH, izjavio je kako kako festival predstavlja “jedno podsjećanje na Sodomu i Gomoru u danu 27. noći, jedne plemenite noći koju muslimani očekuju.” Koristeći ramazan kao izgovor, održavanje festivala su tada osudili i glavni sarajevski imam Ferid ef. Dautović, generalni sekretar Biskupske konferencije u BiH monsinjor Ivo Tomašević, generalni sekretar SDA Amir Zukić, zastupnica SBiH Amila Alikadić-Husović, potpredsjednik SBiH Beriz Belkić, te tadašnja gradonačelnica Sarajeva Semiha Borovac.
Belkić i Borovac su kasnije javno osudili napad na učesnice i učesnike QSF-a kao neprihvatljiv. 2016. godine, kao ministrica za ljudska prava i izbjeglice BiH, Borovac je nedvosmisleno podržala pravo LGBT+ osoba na javno okupljanje i usprotivila se diskriminaciji LGBT+ osoba.
Sodome i Gomore se uoči nasilja u Banjoj Luci prisjetio episkop Fotije, kada je “pozvao braću i sestre da dignu glas protiv Sodome i Gomore da bi odbranili svoje svetosavlje i pravoslavlje, porodicu, državu i Crkvu.” Sličnu priču pričao je u septembru 2008. godine muftija mostarski Seid ef. Smajkić, uoči press-konferencije Udruženja Q i OKC “Abrašević” u Mostaru. Smajkić je tada za Dnevni avaz rekao kako "slobodu i demokratiju ne treba koristiti u promoviranje nakaradnih ideja i toga smeća koje se uvozi sa Zapada," te da se "to jednostavno ne uklapa u viziju Bošnjaka."
11 godina kasnije, uoči prve Bh. povorke ponosa, Islamska zajednica je izašla sa zvaničnim zaključkom da je teološki stav o ovoj temi nepromijenjen ali da “nije dopušteno nasilje prema bilo kojem čovjeku na osnovu njihovog ličnog uvjerenja ili orijentacije.” Sličnu poruku je uputila i Biskupska konferencija BiH: “Zaključno se može konstatirati kako je održavanje ove manifestacije u Sarajevu sramota za ovaj grad, ali istodobno naglasiti kako bi još veća sramota bilo da u, ne daj Bože, neredima zbog iste, netko strada.”
Što se tiče opskurnih pseudovjerskih skupina, preteča Srbskom Sabranju Baštionik bilo je Udruženje “Svjetlost-Menar” iz Sarajeva koje je 16. jula 2006. godine održalo tribinu u Bosanskom kulturnom centru pod nazivom “Put spasa od homoseksualizma”. Tamo je predavač davao instrukcije kako po Šerijatu valja ubijati gej osobe: bacati ih sa litice, srušiti zid na njih, ili ih kamenovati. (Google pretraga upućuje da ovo udruženje više nije aktivno.)
Nije ni Dodik pokazao posebnu originalnost. Prije njega je bivša zastupnica SDA u Skupštini Kantona Sarajevo Samra Ćosović-Hajdarević reagirala na najavu prve Bh. povorke ponosa 2019. godine tražeći da se “ovakvi ljudi izoluju i sklone što dalje od naše djece i društva. Neka idu negdje drugo i prave sebi grad, državu, zakone i svoja prava koja im niko neće osporavati. Ali ovdje NE!” (Općinski sud u Sarajevu je 2022. prvostepenom presudom potvrdio da poziv na izolaciju prevazilazi slobodu govora i predstavlja diskriminaciju LGBT+ osoba.)
Ne treba zanemariti činjenicu da, baš kao što su politička imena iz RS pokušavala predstaviti Bh. povorku ponosa kao nešto nametnuto iz Sarajeva, tako su pojedinke i pojedinci iz Sarajeva na društvenim mrežama svojevremeno zamjerali što Povorku u Sarajevu organiziraju, između ostalih, i aktivistice i aktivisti iz Republike Srpske.
Vrijeme je na našoj strani
Brojne su paralele između onoga što se dogodilo u Banjoj Luci i sličnih incidenata u Sarajevu i Tuzli. Baš kao u Banjoj Luci, policija je zakazala 2008. dopustivši pripadnicima selefijskog pokreta da dođu do samog ulaza u Akademiju likovnih umjetnosti i teroriziraju učesnice i učesnike. Baš kao u Banjoj Luci, homofobi su progonili organizatorice i goste QSF-a po gradu. Baš kao u Banjoj Luci, lijepljeni su homofobni plakati protiv QSF-a u Sarajevu 2008. godine i protiv festivala “Merlinka” u Tuzli 2019. Baš kao u Banjoj Luci, huligani su divljanjem prekinuli kulturni događaj u Sarajevu 2014. godine, te slično pokušali u Tuzli 2019.
Može nam se činiti da Banja Luka kaska za Sarajevom ili Tuzlom. A može biti i da je Banja Luka u ovom trenutku nešto više izložena trendu desničarenja koje se proteže od Beograda i Budimpešte pa sve do Moskve. Kako god bilo, ne postoje jednostavni i brzi odgovori. Potrebno je nastaviti strpljivo raditi na edukaciji i osvještavanju javnosti, policije, medija, javnih službi.
Gledajući istoriju aktivizma u cjelini, jasno je da postoji hrabrost, otpornost, i mnogo razloga za optimizam. Kroz sve navedene epizode i incidente, homofobi se smjenjuju, a naša zajednica hrabro stoji i svakim danom gradi bolji i sigurniji prostor. Homofobni otpor je neminovnost života, kulture i aktivizma LGBT+ zajednice. Taj otpor ponekad mijenja oblik, ali nikada ne nestaje u potpunosti. Na nama je da se prilagodimo svim izazovima i idemo dalje.
Zato treba naučiti lekcije iz prošlosti. Nasilno prekidanje QSF-a ostavilo je LGBT+ zajednicu u gotovo dvogodišnjem šoku i strahu. Organizatorice su nestale sa javne scene, Udruženje Q se praktično ugasilo, a druge LGBT+ inicijative nisu bile dovoljno ozbiljne i organizirane da popune prazninu. Tek je sredinom 2010. godine Sarajevski otvoreni centar krenuo u oživljavanje LGBT+ života i aktivizma.
2014. nije ponovljena ista greška. Nakon nasilnog upada huligana u kino Kriterion, festival “Merlinka u Sarajevu” nije prekinut. Nastavljen je sa još većim žarom i energijom. Isto se dogodilo i sa “Merlinkom u Tuzli” 2019. godine. Dok je QSF iz današnje perspektive samo neuspješna istorijska epizoda, festival “Merlinka” je nastavio živjeti i danas postoji u domaćem obliku kao festival queer umjetnosti “Kvirhana”.
Unatoč brojnim izazovima, pritiscima i opstrukcijama, što otvorenim što prikrivenim, Bh. povorka ponosa je danas nezaobilazan datum na kulturnoj sceni. U jednom trenutku su se 2019. godine NiP i SDA javno nadmetale u tome koja je više protiv povorke, a još prošle godine je kantonalni ministar Adnan Delić zloupotrijebio službene kanale Ministarstva privrede KS kako bi širio lične homofobne stavove. Pa ipak, iza nas su četiri povorke (brojim i onu pandemijsku) bez ijednog incidenta. Moglo bi se reći da je upravo Bh. povorka ponosa postala dovoljno ozbiljna “prijetnja” homofobnom establišmentu u Banjoj Luci da izazove ovakvu reakciju.
Do toga se nije došlo spontano. Prethodile su gotovo dvije decenije angažmana, posrtanja i pridizanja. To je lekcija koju trebamo primijeniti i u Banjoj Luci. Nikada neće biti lako, ali moramo imati strpljenja, hrabrosti i upornosti. Aktivistice i aktivisti, a posebno banjalučka LGBT+ zajednica, sada trebaju podršku da nastave još snažnije i glasnije nego prije. Banja Luka nije preko svijeta; jednako je dio bosanskohercegovačkog, pomalo nazadnog ali i pomalo progresivnog evropskog društva kao i Sarajevo i Tuzla. Ima iste ustavne odredbe protiv diskriminacije (Aneks I Ustava BiH), te isti Ustavni sud BiH koji je 2014. i 2018. godine potvrdio da vlasti u FBiH i Sarajevu nisu učinile dovoljno da osiguraju zagarantiranu slobodu okupljanja LGBT+ zajednici.
Nisu svi i sve u Banjoj Luci ostale nijeme na ono što se dogodilo 18. marta. Baš kao što je laž da većina građanki i građana Sarajeva ne podržava Povorku ponosa, laž je i da većina građanki i građana Banje Luke želi atmosferu straha i nasilja na svojim ulicama. Kao što je onomad magazin Dani u oktobru 2008. svaki kiosk u Sarajevu oblijepio duginim bojama, tako su i ovaj put bile brojne reakcije i osude nasilja na ulicama Banje Luke.
Današnja LGBT+ zajednica je daleko snažnija nego što je bila 2004., 2008. i 2014. Danas imamo mnogo više saveznica i saveznika koji su spremni hrabro stati uz nas. Danas smo više i bolje uvezani i uvezane. Danas imamo mnogo više podrške na raspolaganju, kako drugarske tako i stručne. To je bilo teško zamisliti davne 2004. Ali zahvaljujući iskustvu iz protekle dvije decenije, danas nije teško zamisliti bolju situaciju u Banjoj Luci i cijeloj Republici Srpskoj u godinama koje dolaze. To nam valja biti cilj.
Bh. povorka ponosa je opravdala svoju misiju i ulogu svebosanskohercegovačke grupe aktivistica i aktivista koji zajednički rade na promicanju i zaštiti kulture i prava LGBT+ osoba na teritoriji cijele BiH. Ne trebaju nam strah, defetizam i kuknjava. Treba nam aktivizma, kulture, druženja, kreativnosti, zabave, šarenila i dinamike koji oslikavaju našu zajednicu!
Držimo se zadatog kursa, jer vrijeme je zaista na našoj strani.
Amar Bašić je nekadašnji LGBT+ aktivist, bio je član Udruženja Q, suosnivač Udruženja Logos, te član Organizacionog odbora prve Bh. povorke ponosa. Sada je povremeni saradnik Sarajevskog otvorenog centra i drugih organizacija u aktivnostima za LGBT+ zajednicu u BiH.
