Danas, na jedno banalno pitanje koliko jedan običan higijenski uložak može upiti tekućine ili koliki je vijek trajanja kurtona, odgovor možemo dobiti i od učenika prvog razreda osnovne škole, obrazložen do detalja – a da nekog priupitaš koliko jedno cijelo ima cijelih odgovor slabo da bi dobio i od profesora algebre.
Mediji, što je sasvim prorodno i logički, žele da prigrabe što veću količinu kajmaka od kojekakvih proizvođača, a ovi se opet putem reklame naturaju kako bi što bolje plasirali svoju robu na podivljalo tržište i utrpali je zbunjenom potrošaču. To se zove slobodno trgovanje a njeno naličje strahovito asocira na Pikasovu Gerniku. Nabudžana je i crnja od najcrnje ekonomike. Iz nje izviruju konjske glave i volovske njušketine, upiru debelim prstima u kamere i keze se preko tv ekrana mameći nas da postanemo korisnici njihovih usluga i roba. Nije im valjda malo što smo kokuzi i poluleševi pa bi zadnji zalogaj iz usta da nam otmu i da nas napokon dokusure.
Transparentno smo obavješteni i upućeni u sve tokove kapitalističkog uređenja i svi znamo za kakvu fleku na gaćama treba tamo neki deterdžent ili omekšivač. Čovjek bi rek'o da smo se svijetu pokazali kao velike seronje čim nas zasipaju tolikim brojem sanitarnih proizvoda. Raspodijelili smo posao; narod zna kako se peru gaće a vlast znade kako se pere novac. Kad ukrstimo znanja dobijemo izvanredno poslagan društveno-ekonomski poredak Bosne nam i Hercegovine pred kojem bi i Švajcarac ustukno!
Svaka robna marka ima svoju glavu, stanovničku koja je ujedno potrošačka. Više nije teško biti osoben po oblačenju, svlačenju, iću i piću. Za svačiji stomak, džep i razonodu postoji džidža koju možemo sebi priuštiti i zamagliti neku osnovniju potrebu života. Nude nam se razne gaće i steznici koji ne dozvoljavaju salu da izađe napolje, biljni preparati protivu mršavljenja, gojenja i gnojenja, te medicinska mini super jeftina aparatura za rentgenska snimanja plućnih kesa i krila. Pa onda svi ti hidro raspoloživi maseri za postoperaciona liječenja, laserski uređaji za ravnanje tabana i kičme, ultrazvučni soneri za slikanje kože, sluzokože, jednjaka, gušterače…. i tako dalje i tako bliže.
Eh, burazere, svega na tržištu ima. Ako si dobro bolestan nema šta u današnje vrijeme nećeš pazariti.
Kako se radi o slobodnoj trgovini neki trgovci su dali sebi za pravo i slobodu, te nam bez ikakvoga ustručavanja dolaze pred vrata. Valjda se vode onom starom izrekom “ako nećeš ti mene ‘oću ja tebe”. Takvi trgovci imaju sjajan filing za tajming, te znaju kada treba doć’. Pojavljuju se u momentima kada smo totalno dekoncentrisani, a to je poslije ručka u vrijeme poslijepodnevnog odmaranja.
Dođeš s posla, nikakav, nešto s nogu čalabrcneš i taman bi prilego – kad zvono! Ding-dong! Prvo što ti na um padne je željno očekivani Jehovin svjedok, ali prc! Umjesto Kule stražara dobiješ prodajni katalog visokonamjenske aparature. Priča ne traje dugo – cirka pet minuta. Brže bolje kažu dve-tri, uvale proizvod i ispare sa kućnoga praga kao da ih nikad bilo nije.
I dok kažeš piksla u rukama ti je već mini mikser sa šesn'est brzina. Okreneš se, nigdje nikog – trgovac uteko, a para nigdje! Stojiš onako zbunjen s mikserom u ruci i buljiš u njega ko tele u šarena vrata.
“Ženo, kupio sam ti još jedan mikser.”
“Šta će mi, imam već dva?”
“Da, ali ovaj je dobar za mješanje dvožumih jaja.Žena te čudno gleda, a ti ne znaš da li si ispao veći telac il’ magarac.
Da, burazere moj, tako ti je kad Bosanca uhvati pošast koja se zove “slobodna
ekonomika”.
Bosanac bi da nekom nešto utrpa, al’ dok se on snađe da utrpne zaključi da je sam postao objekat utrpavanja, pa ga i želja za trpanjem mine.
Hajde onda trpajte nam braćo. Kada mi nismo kadri neka se bar neko okoristi.