Uvjerljivo najtužnija od svih fotografija objavljenih s neoustaškog događaja u Imotskom ona je na kojoj su spomenik Tinu Ujeviću ogrnuli ustaškim simbolima. Prije svega, ako je tko možda pomislio da više nema ulične desnice, koja se prvi put masovno okupila na mitingu za Mirka Norca na splitskoj Rivi i na onom prvom trijumfu Marka Perkovića Thompsona na Poljudu, događaji iz Imotskog ga demantiraju. Dapače, još se jednom potvrdilo koliki je utjecaj tih ideja na omladinu, kako se nekad govorilo.
Među mladim ljudima gotovo je sveprisutno nacionalističko, uskogrudno i isključivo doživljavanje svijeta. Lako se u to uvjeriti na narodnim veseljima, svadbama i sličnim masovnim manifestacijama po provinciji. U mainstream javnosti to je manje vidljivo zbog Thompsonove koncertne neaktivnosti. Jer desnici treba simbol i moment bunta, odnosno osjećaj da se bore protiv sustava. A kad bi im čovjek, u naivnoj vjeri da je to moguće, pokušao objasniti da se ne bore protiv sustava, nego potvrđuju njegove nacionalističke temelje, u tome ne bi uspio.
Nacionalisti pojma nemaju
U masovnom okupljanju u Imotskom novost je dakle baš to da je Thompson krenuo opet nastupati te da je izdao novi singl, u kojem nariče kako je rat zaboravljen, iako je življi nego ikad. Sve drugo je poznato, monotono i isprazno kao i uvijek. Kad se stvari pogledaju bez emocija, hladno sa strane, gotovo da je zabavno koliko mladi nacionalisti nemaju pojma o povijesti niti o ljudima koji su dio hrvatskog kanona, poput Ujevića.
Taj čovjek bio je sve suprotno od onih koji su ga ogrnuli ustaškim insignijama. Bio je mladi revolucionar i pripadnik Jugoslavenske nacionalističke omladine, koji je sve te zemlje i krajeve doživljavao svojima. Godinama je u bijedi živio u Parizu, pa Beogradu, zatim u Sarajevu, pa Splitu i na kraju u Zagrebu. I čitav svijet bio mu je mali, kamoli sama Hrvatska.
Sramotnim stihom na pjesnika
Ujević je čitav život bio samotnjak i individualac, daleko od bilo kakvih masovnih okupljanja. Istina je da je radio kao činovnik u Ministarstvu vanjskih poslova NDH, zbog čega je nakon rata nekoliko godina bio skrajnut. Ali to je i jedina njegova veza s ideologijom čija ga je zastava jučer prekrila, i to uz onaj sramotni stih na majici “kroz Imotski kamioni žure”.
Da stvar bude dokraja poražavajuća, na HRT-u je 2017. emitirana dokumentarna serija Tin: 30 godina putovanja autorice Jasmine Božinovski Živalj, rađena po odličnoj knjizi Jasena Boke. Ta serija uklapa se u mainstream sliku Hrvatske kao posve drugačije zemlje – svakako nacionalno osviještene, ali nikako isključive.
Može se prilično utemeljeno pretpostaviti da lavovski dio onih s koncerta u Imotskom niti su gledali tu seriju, niti imaju pojma o Tinovu životu, niti zapravo išta znaju o hrvatskoj prošlosti. Istina je, također, da oni nisu većinska Hrvatska. Ali nisu baš ni malobrojna, ni bezazlena.
Preuzeto sa Telegram.hr