Sarajevo i Banja Luka se sasvim neposredno dodirnu kada predsjednik Milorad Dodik izjavi da je Sarajevo Teheran, da nije njegov glavni grad, da su u njemu Srbi ugroženi, da on tamo ide zato što mora…
Kako god bilo, Dodik zaista ide u to što naziva Teheran kada mora ići. Kada se treba u prijatnoj atmosferi svečanog ručka sresti sa tzv. bh liderima. Tako isto i njegovi poslanici u bh skupštini odlaze u Sarajevo kada trebaju i moraju na sjednice skupštine, uredno plaćeni i smješteni. Ni Dodika, ni njegove poslanike, ne sprečava da se ugodno prošetkaju glavnim-gradom-koji-to-nije, uprkos medijskom gađenju kojim se časti Sarajevo, izjavama samog šefa i pervertiranim konstrukcijama Glasa Srpske i RTRS-a. Političari ostaju imuni na sav nitkovluk Teherana i lijepo se prošetaju njim kako bi obavili posao plaćen iz zajedničkog budžeta. Zasigurno popiju kafu u prijatnoj atmosferi u nekom od sarajevskih kafića. Prelistaju Oslobođenje i Avaz, po želji Glas, i to Srpske, i Nezavisne. Pojedu ćevap ili pitu. Šetaju uz Miljacku ili se autom spuštaju niz Miljacku do Parlamentarne skupštine gdje uživaju sve privilegije poslanika sa debelim primanjima. Lijepo je njima u Sarajevu i lijepo je njima Sarajevo.
Uživaju u svim njegovim prednostima na konto svojih političkih i poslaničkih privilegija. Ne vode se tu nikakve nacionalne borbe, niti im teško padaju novopečene džamije, a još manje rogobatni tranzicioni tržni centri. Dapače, to je prirodno okružje u kojem uživaju. Potvrda političkog poretka koji održavaju. Džamije, crkve, Avazov toranj, Dodikova zgrada Vlade, zapušteni Historijski muzej, zatvorena Umjetnička galerija, razrušeni Kastel, to je njihova željena životna sredina.
Dakle, sasvim očekivano i paradoksalno, najživlju vezu Sarajeva i Banjaluke održavaju oni što se upinju da pravo na tu vezu imaju samo oni jer nakon svojih ugodnih posjeta žele biti jedini tumači onoga što su vidjeli, pa nam se onda ispovijedaju koliko su džamija ugledali ili koliko bradatih muškaraca i zamotanih žena šeta Ferhadijom. Iz takve veze Banjaluke i Sarajeva rodilo se potpuno nepoznavanje, udaljenost, otuđenost do uzajamnog nepostojanja.
Moja prijateljica iz Sarajeva primijetila je da za Banjaluku Sarajevo, zapravo, samo ne postoji. Ne postoji i nakon toga tačka, bez lamentiranja nad mržnjom jer radi se o čistom nepostojanju onoga Drugoga u neposrednoj blizini. On je odavno omržen i odbačen. Sarajevo čak više ne postoji ni kao predmet banjalučke mržnje jer ono je zaboravljeno, osjećanje mržnje je proživljeno, ovaploćeno, utvrđeno, dosadno. Sarajevo je izgubljeno iz realnog vidokruga. Ono samo ne postoji.
Teheransko Sarajevo Dodika i RTRS-a je fiktivno mjesto koje zauzima poziciju Neprijatelja kojega se treba plaštiti i kao takvo ono nema dodira sa stvarnošću. Ono bi postojalo i bez realnog Sarajeva jer našoj politici treba Neprijatelj, a sada se pretpostavlja da je izmaštani Teheran najpodesniji za aktuelnu politiku plašenja što prikriva stvarnu stvarnost niskih plata i visokih kamata. Dodikovo Sarajevo je konstrukt sa one strane stvarnosti, efikasni politički instrument, simbol sačinjen od prezrenih zajedničkih institucija i vehabija. Svaka sličnost sa realnošću je slučajna.
Takvo Sarajevo je izmješteno u parapolitički prostor niskih etnicističkih udaraca.
Grad sačinjen od ljudi, tokova, dešavanja, neopipljivog i materijalizovanog, grad kao ukupnost, kompleks različitoga, nepoznat je konzumentima opisanog jeftinog simbola.
To teheransko Sarajevo za Banjaluku postaje izlizano u svojoj upotrijebljenosti i iz njega se sve manje crpi efektna mržnja i strah jer pravo Sarajevo, kao podloga na kojoj je Dodik konstruisao Teheran za nas, ne poznaje se. Ono se ne poznaje do te mjere da obični ljudi više ne mogu imaginarati nad njim jer izgubio se svaki dodir, počev od onog fizičkog, što uviđa svaki putnik dobronamjernik kada autobusom ili vozom putuje na tužnoj liniji Banjaluka-Sarajevo. Zato je kovanica Sarajevo je Teheran irelevantna Banjalučanima jer njima je Sarajevo gotovo jednako nepoznato kao i Teheran. Iza nas su godine nesusretanja i neposjećivanja. Između nas su trošni i loši drumovi, spori vozovi, životi što su upućeni na Zagreb, Beograd, Istanbul, Beč, ali ne na uzajamnu vezu.
Banjaluka i Sarajevo su kao dva poznanika što su zaboravili da se znaju, a jednoč davno pomagali su se, kao onomad za vrijeme zemljotresa. Dobra strana tog nepoznavanja je, iznenadna kao i svaki dobar paradoks, to što se Banjaluka više ne može plašiti demonizovanim Sarajevom jer je u njenom utvrđenom životu svako Sarajevo izgubilo značenje.
I tu se nekako stvara početak jedne priče koja se možda može ispuniti sasvim novim sadržajem. Banjaluka, tiha i daleka, možda može opet upoznati svog starog poznanika. Lascivne glasine da je poznanik postao ekstremista i prostak nemaju više značaja jer Sarajevo je toliko zaboravljeno u Banjaluci da ga ona može upoznati, bez predrasuda, na ugodnoj terevenci kao sasvim novog druga.
Tako je banjalučka publika odgledala odličnu predstavu Hipermneziju i ugostila, istina, kratke dane Sarajeva u Banjaluci. Sasvim dovoljno da neko ispiše reklamu: I think this is the beginning of a beautiful friendship. Jer publika je mogla shvatiti intimne priče glumaca, od čega se sastoji predstava Hipermnezija. Mogla je ponoviti izgubljeno znanje da pripadamo istoj kulturi, jeziku, mentalitetu, vaspitnom modelu, da nam majke i očevi isto psuju, da se tješimo istim lažima, da se smijemo istim situacijama, da su nam porodice smiješno slične…
Iz prikazanih filmova i predstave na sarajevskim danima moglo se naučiti i o patnjama Sarajeva pod opsadom, a to je najbolnija tačka u novom upoznavanju sa novim starim poznanikom jer tu ćemo se susresti sa suštinskim pitanjem: da li ćemo sa empatijom misliti o patnji stvarnog Sarajeva iz vremena bliske istorije, za šta se možemo osjećati krivim u ličnim preispitivanjima, ili će na kraju ipak porazno pobijediti ona proživljena mržnja koju smo zaboravili kao otupljeno osjećanje? Sarajevo, pri novom upoznavanju, nije moglo da nam ne ispriča svoju tragičnu sudbinu. Ponuđen nam je bogat kulturni sadržaj, ispravno oslobođen od političke korektnosti, a njim se pruža iskrena ruka prijateljstva i pomirenja, koja nije zaboravila ono što je tako skoro bilo i što se zaboraviti ne smije, ono u čemu se javlja pitanje naše krivice koju svako, oslobođen pravne i političke odgovornosti, može postaviti sebi unutarnjim ispitivanjem, na koje se ne može (i ne treba) prisiliti. Ono se može samo podstaći.
Kultura je nemoćna i krhka, njen uticaj se ne može izmjeriti, njeni dosezi su neprovjerljivi i, po mišljenju mnogih stvralaca, ograničeni, ali ne i upitni u svom mikrodomašaju, ako se radi o nekompromitovanoj namjeri.
Dani Sarajeva u Banjaluci i dani Banjaluke u Sarajevu (ja ih volim optimistično i pomalo megalomanski častiti tim nazivom), poslije višegodišnje suše u uzajamnim kulturnim vezama, napokon su se obratili običnom čovjeku, napokon su ga uzeli u obzir, sa svom skrupuloznošću dobre umjetnosti.
Ovaj kratki festival Sarajeva i Banjaluke možda stvarno preraste u zagrljaj dva grada što su se tek upoznali, upoznavajući se na čistini čudnovate ledine za koju smo mislili da je obilježena Dodikovim Teheranom, a ispostavilo se da su se upoznala dva nepoznata lica što se žele znati i dodirnuti. O poljupcu je još prerano da pričamo.
Da li će pobijediti izmaštani Teheran, koji Banjaluka ne umije maštati, ili stvarno Sarajevo koje se upoznaje? Ishod je nepredvidiv, kao što je bilo neočekivano ushićenje sa kojim su se dva (ne)znanca dočekala. Ishod će zavisiti od nas i od naše volje i radoznalosti.
Poznanik čeka na vas, karta do Sarajeva je jeftina, grad je divan u proljeće, putevi jesu loši, ali lakše je doći do stvarnog Sarajeva, nego do onog Dodikovog, metafizičkog.