Da li znate ko ste bili i šta ste radili pre šest meseci? Mogu da vam kažem, bez ikakve sumnje, da ja nisam ista Kaća i da tačno znam šta sam radila početkom novembra prošle godine, kada se moja zemlja konačno probudila.
Pre dvadeset godina sam otišla iz Srbije zato što je, za mene, život tamo izgubio smisao. Nisam otišla da nađem bolji posao – pošto sam ga u Beogradu već imala – niti sam tražila nove ljubavi, niti nove prijatelje. Sve sam to već imala. Otišla sam zato što je zvanični narativ iznova govorio da nije bilo genocida u Srebrenici. Mi smo i tada znali da se desio – oni su govorili da nije. Podseća na situaciju sa zvučnim topom, zar ne?
Nisam mogla da živim s tim. Nisam želela. Tako je iskrenije.
Tamo sam se bavila socijalnom politikom, ovde sam postala prirodnjak. Bavim se adaptacijom na klimatske promene i biodiverzitetom. Od društvenjaka do prirodnjaka – da metamorfoza bude potpuna.
Moj razlaz s prošlošću bio je takav da nisam znala ko su ministri u Srbiji, nisam pratila ama baš ništa. I tako dvadeset godina.
U novembru prošle godine pisala sam izveštaje o posetama regenerativnim farmama na jugu Španije i Portugala. O tehnikama koje koriste, o gnezdima za divlje pčele, ptice stanarice i slepe miševe koje smo postavljali, o semenu starih sorti povrća iz Andaluzije koje nam je ponovo dostupno – kao plod brige tamošnjih regenerativnih poljoprivrednika.
I tu negde, na pola teksta, pozvao me tata iz Beograda da mi kaže: „Kale, ponovo biju studente, kao devedesetih, kad ste vi bili na ulicama…“
Kakvi izveštaji, kakva gnezda… Kortizol i puls u balkanskom ritmu.
Od tada sam „nakačena“ istovremeno na televizor, na kompjuter, na moj telefon i na ćerkin telefon – da mogu da gledam dva lajva istovremeno, iz različitih uglova i perspektiva… i sve vreme sam želela da i ja budem deo nekog plenuma. Pitala se: kako da pomognem? Šta da radim odavde?
Kako da javim studentima da sam im zahvalna na buđenju, na svakom sloganu, na svakom protestu, za sve! Kako da svima kažem hvala na svakom zvižduku i na svakom ćutanju, na svakom i najmanjem otporu.
HVALA.
Pre mesec i po dana, sestra mi je poslala sajt Skupštine u rasejanju (SuR) i rekla: „Vidi, ima još naših ljudi iz dijaspore koji žele da pomognu studentima.“
I to je bilo to. Pisala sam Sanji i Jeleni, koje su me obavestile o načinu rada Skupštine. Veljko mi je poslao link za redovan sastanak – and here I am. Dobila sam moj plenum, sačinjen od naših ljudi, od Novog Zelanda do Severnog pola. I baš kao što piše na našem sajtu, mi smo neformalna i nezavisna inicijativa koju čine ljudi koji našu zemlju nikad nisu istinski napustili. Želimo da podržimo studente i građane, kao i sve društvene i političke činioce koji Srbiju žele da vrate na stazu vladavine prava i demokratije.
Kako se širio i jačao talas protesta u Srbiji, tako je uporedo raslo interesovanje ljudi iz dijaspore za rad Skupštine u rasejanju. I sve nas je više. Naša virtuelna skupština sada okuplja značajan deo srpske dijaspore, sa raznolikim ideološkim uverenjima, ali podjednako snažnim uverenjem da Srbija može da bude zemlja demokratije, solidarnosti, zakonitosti i poštenja.
Posvećeni cilju i sa željom da budemo proaktivni kao studenti, za ovih nekoliko meseci koliko postoji, preko SuR-a smo aktivno vršili pritisak na strane medije i političare, u zemljama u kojima žive naši članovi, kako bi to dovelo do preispitivanja odnosa prema vlastima u Srbiji i kako bi se njihova podrška preusmerila ka studentima i pobunjenim građanima. Formalan pritisak vršimo slanjem pisama, prevedenih na petnaest jezika, poslatih na adrese brojnih političkih predstavnika i institucija u svetu. Koristili smo i naše lične kontakte i poznanstva kako bismo stigli do njih, a nekoliko naših SuR-ovaca dali su intervjue stranim medijima, gde su govorili o studentskoj borbi, podizali svest o situaciji u Srbiji i povezivali studentske plenume sa novinarima iz inostranstva. Do sada smo objavili četiri feljtona o SuR-u u Radaru.
SuR se rado odazvao pozivu studenata i pomagao u organizaciji biciklističke ture do Strazbura i studentskog ultramaratona do Brisela, zajedno sa drugim organizacijama iz dijaspore.
Tokom proteklih meseci razgovarali smo sa nekim od najvažnijih društvenih aktera u Srbiji: studentima i profesorima univerziteta, predstavnicima stranaka i nevladinih organizacija, novinarima i ekološkim aktivistima, sa jednim ciljem – da razumemo kako, na najbolji način, zajedničkim radom, mi kao dijaspora zajedno sa društvom u Srbiji, možemo da doprinesemo da se u našoj zemlji ponovo uspostave vladavina prava i demokratija. Raduje me ideja te i takve, slobodne Srbije i znam da nisam jedina.
Caminante no hay camino,
se hace camino al andar.
(Putniče, ne postoji staza,
put nastaje dok hodaš)
To je davno napisao Antonio Maćado, veliki španski pesnik.
Mi, zaista, danas koračamo zajedno. I tek smo počeli.
U međuvremenu, završila sam svoje izveštaje o farmama, uspela da organizujem vreme tako da mogu da radim i živim u Španiji, da se onlajn nalazim sa SuR-ovcima skoro svake večeri i da mi srce pumpa sa svim studentima i slobodnim ljudima u Srbiji.
Za Skupštinu u rasejanju,
Katarina Kostić
Barselona, 29. april 2025.