Ukoliko želite da po istom principu asfaltiramo ostatak Srbije evo nekih mojih razmišljanja na tu temu: (ovo nije primenjivo na mafiju, zato je javan dokument, jer mafija po svojoj prirodi ne može voditi organske kampanje)
1) Ukoliko studentska lista nije već sastavila centralni izborni štab, to bi moralo da se uradi koliko sutra. Mafija je to već odavno postavila. U Kosjeriću smo pokazali da uprkos svoj mašineriji naprednjaka i spsa, opozicija uz pomoć studenata može da formira višestruko efikasniju mašineriju, koja će pobediti i njihovu organizaciju i sve megalomanske resurse kojima su gurali tu organizaciju.
CIŠ je samo vrh ledenog brega, a ispod njega se moraju postaviti lokalni izborni štabovi svuda po Srbiji poput ovog Ujedinjenih za Kosjerić (Zaječar ne pominjem, jer sam bio fokusiran samo na Kosjerić)
Napomena: U Kosjeriću je učestvovalo više entiteta, bilo je nužno koordinisati aktivnosti svakoga od njih po terenu i u javnosti. Neizmerno je veći izazov ovo ostvariti na nivou čitave republike. Zato se sistem mora praviti mnogo pre zvaničnog starta kampanje. Ima vremena, jer izbori gotovo sigurno neće pre decembra.
2) CIŠ postavlja strategiju, upravlja javnim narativom (PR mediji), formira poruke (mesidž box), formira kalendare aktivnosti, uspostavlja mehanizme koordinacije i kontrole svih ostalih IŠeva, ali se ne iscrpljuje u operativnom sprovođenju lokalnih (gde pod lokalnim podrazumevam i sve veće gradove). Mehanizmi kontrole su jasni sistemi merenja učinka sprovođenja dogovorenih ciljeva. Ja bih recimo koristio Guglov Objectives and Key Results i neke forme scrum-a jer za sve postoji puno tutoriala i kako ih implementirari. Koristite bilo koji, ali mora biti lak za implementiranje, mora imati jednostavne alate (mob aplikacije) i mora biti razumljiv svakom nivou inteligencije i nivoa tehničkog obrazovanja.
Napomena: CIŠ periodično (sada na min mesec dana, a kasnije na max nedelju dana) mora imati kontrolne sastanke sa lokalnim IŠevima, gde će se kontrolisati uspostavljena metrika.
3) Najvažnija ministarstva kampanje su: 1) politički odbor 2) CIŠ 3) Finansije i administracija 4) News Room i IT podrška (ja bih teren odvojio kao poseban sektor sa bliskom vezom sa CIŠem)
4) Politički odbor donosi strateške odluke, razrešava političke dileme, jednom rečju, mora biti bager koji čisti sve eventualne konflikte i nesuglasice involviranih entiteta u kampanji, a entiteti su sve one grupe koje se moraju mobilisati da bi kampanja bila pobednička. CIŠ mora imati čist teren za rad. CIŠ ne sme trošiti energiju na peglanje međusobnih internih nesuglasja.
Mafija nema ovaj problem, oni imaju diktaturu i nije im potrebno preglasavanje političkih odbora.
5) CIŠ se mora podeliti na komunikacijski (mediji, druš mreže, PR) i terenski. Dve potpuno različite dinamike i prirode posla. Medijski ne zahteva duboku strukturu, ali zahteva duboku mrežu kontakata i preciznu komunikacijsku strategiju. Naša je bila “deluj lokalno, pumpaj nacionalno”.
Terenski je zver za sebe, o njemu ne mogu da pišem detaljnije, jer se njim nikada nisam bavio operativno, ali je vrlo zahtevan i po hijerahiji i po mehanizmima, te se mora formirati ne od sutra već od juče.
NAPOMENA: nije pitanje da li studenti mogu bolje uraditi teren od partija i NVO, već je pitanje samo kako napraviti sinergiju i kako ih sve koordinisati tokom kampanje. Ekipa koja se bavila terenom u Kosjeriću je ovaj posao izvela besprekorno iako je u početku bilo bezbroj izazova. Imajte u vidu da je sve urađeno za 5-6 nedelja i da je u poslednjih desetak dana iskoordinisana ova masovna terenska kontrola o kojoj priča cela Srbija.
Ko god da formira republički CIŠ, morao bi da pokupi iskustva ovog tima. Olakšavajuća okolnost je što recimo bajkeri i veterani već imaju svoje rutine i organizacije. Sa njima je potrebno samo koordinirati, ne i trenirati ih itd.
———————————
Kada se stvari rade organski i bez kalkulisanja, poput cunamija uključuju se i svi drugi.
Od najuticajnijih kanala sa društvenih mreža, aktivista, influensera, analitičara, pa do običnih građana koji su prosto želeli da budu deo te nezaboravne priče koja se dogodila 8. juna u jednom od najmanjih gradića Srbije. Zapravo niko nije hteo da propusti ovako nešto spektakularno.
Takav cunami ne može da zaustavi ni hiljadu kamiona, stotine bagera i valjaka, milioni eura uvaljani u seoske puteve po okolnim brdima i planinama, grupice batinaša i nečijih snaša.
Može ih zaustaviti samo poziv predsednika Srbije, u vreme kada su lokalni naprednjaci već pogasili svetla u kancelarijama, koji aktivira kamikaze da se “detoniraju” u prisustvu neke od kutija sa glasanja i tako namakne tih par desetina glasova na svoju vodenicu.
To ujedno aktivira i brojne pesimiste koji su bili u pravu kada su tvrdili da ovaj pristup odozgo ne funkcioniše, da su svi isti, da izbori nisu rešenje, da je narod ovakav i onakav, da je opozicija lažna, da su studenti pogrešili u tome i tome … APSOLUTNO su svi demantovani na terenu, jer svojim imenom i prezimenom potpisujem da je svako od ovih osumnjičenih ostavio srce na terenu i pomagao u svakom trenutku kampanje koliko je mogao!!!
Borba koja se sada odvija, jeste kako od korova ovoga tipa sagledati šumu i skalirati ovaj dobar rad i metod širom Srbije. Doraditi ono najbolje, naučiti iz sitnih grešaka što šta i dočekati još spremniji parlamentarne izbore koji su pred nama.
Ne tvrdim da forma nastupa mora biti ovakva kakva je bila u Kosjeriću, ali ako odstupimo od suštine, a to je da u kampanju uključimo sve ono najbolje što Srbija ima, a voljno je da se suprotstavi mafiji, onda se ne možemo nadati pobedi, niti nekom tesnom ishodu, koji će im omogućiti neki manevar u poslednjim sekundama.