Predstavljanje
knjige Lukea Dittricha, Patient H. M.: A story of memory, madness, and
family secrets / Pacijent H. M: priča o pamćenju, ludilu i porodičnim
tajnama, Random House
Prvog septembra 1953. William Scoville, neurohirurg u bolnici
Hartford u Konektikatu, operisao je 27-ogodišnjeg Henryja Gustava
Molaisona, koji je bolovao od teške epilepsije. Scovill je uklonio dva
parčeta tkiva – levu i desnu stranu hipokampusa – iz Molaisonovog mozga.
Hipokampus, lociran blizu središta mozga, pripada limbičkom sistema
koji upravlja mnogim telesnim funkcijama, i Scoville je verovao da se
epileptički napadi mogu kontrolisati isecanjem njegovog povećeg dela.
Rezultat je opisao novinar Philip Hilts u knjizi Avet pamćenja (Memory’s Ghost):
„Od te operacije nadalje za H. M. je svaki razgovor bio prvi, a svako
lice nepoznato i novo. Više se nije sećao svog imena, kao ni priča ili
prijatnih trenutaka provednih sa bliskim osobama. U svakom času, od
svakog para očiju je očekivao potvrdu da je dobrodošao.“
H. M – po tim inicijalima je postao poznat u medicinskoj literaturi
(njegovo pravo ime je otkriveno tek posle negove smrti 2008) – nije
mogao da se seti ničega što je radio. Nije mogao da se seti šta je jeo
za doručak, ručak ili večeru niti da se orijentiše u bolnici. Nije
prepoznavao bolničko osoblje i lekare koje je sreo samo nekoliko minuta
ranije; sećao se samo Scovilla, koga je znao od detinjstva. Svaki put
kada bi sreo naučnicu iz MIT-a koja ga je redovno pratila, ona je morala
da mu se opet predstavi. Nije prepoznavao ni sebe na novijim
fotografijama; mislio je da je osoba na slici neki „stari čovek“. Ipak,
mogao je da vodi razgovor sve dok mu nešto ne bi odvratilo pažnju.
Stanje tog pacijenta ukazivalo je na to da hipokampus ima suštinsku
ulogu u pretvaranju kratkoročnog pamćenja u dugoročno i H. M. je postao
najčešće navođeni primer u studijama o razlici između te dve vrste
pamćenja. Eric Kandel, James Schwartz i Thomas Jessel oslanjali su se na
njegov slučaj 2000. kada su pisali:
„Moždana trauma kod ljudi može da izazove duboku amneziju za događaje
koji su se zbili tokom nekoliko sati ili najviše nekoliko dana pre
traume. U takvim slučajevima starija sećanja ostaju relativno očuvana…
Istraživanja pamćenja i poremećaja pamćenja išla su u prilog uobičajenom
modelu o skladištenju zapamćenih sadržaja po fazama. Novi podatak
obrađuje se u kratkoročnom pamćenju pre nego što se kroz jednu ili više
faza prenese u trajnije, dugoročno skladište.“1
Knjiga Scovillovog unuka Lukea Dittricha Pacijent H. M.
sačinjena je od sećanja na njegovog dedu i H. M-a. U velikom delu knjige
se opisuju, sa opravdanom mirnom indignacijom, neuspesi neurohirurških
procedura koje su Scoville i drugi neurohirurzi široko primenjivali u
prošlom veku.
***
Postupci koje Dittrich opisuje imaju dugu istoriju. Krajem 19. veka
na primer dr. Gottlieb Burckhardt, švajcarski psihijatar, „izveo je prve
moderne napade na mentalnu bolest“. Burckhardt nije imao iskustva u
neurohirurgiji, niti je prošao odgovarajuću obuku, a jedna od prvih
pacijentkinja koje je odabrao za svoje eksperimente bila je „poremećena,
nepristupačna, bučna, agresivna“… 51-ogodišnjakinja, „posebno nasilna
žena“, koja je bila institucionalizovana punih 16 godina. Posle 5
operacija, tokom kojih je uklonio 18 grama njenog mozga, Burckhardt je
primetio da je pacijentkinju „mnogo lakše držati pod kontrolom“. Kao što
piše Dittrich, Burckhardt je dodao da se „njena prethodna inteligencija
nije vratila“ i zaključio da se njegova pacijentkinja „promenila, i od
opasne i razdražljive dementne osobe postala mirna dementna osoba“.
Psihohirurgija je sticala sve veću popularnost 40-ih godina 20. veka i
1949. Egas Moniz je dobio Nobelovu nagradu za otkriće procedure nazvane
lobotomija, kojom se presecaju veze sa čeonim režnjem. Dittrich piše:
„Nobelov komitet je psihohirurgiji dao patinu plemenitosti i pokazao da
budući prodori u tom polju mogu doneti velike profesionalne, terapijske i
naučne dividende. Za ambiciozne diletante kao što je bio moj deda, taj
mamac je bio neodoljiv.“
Dittrich nam daje izvanredan portret Scovilla, koji je koristio
eksperimentalnu operaciju H. M-a za profesionalno napredovanje. Opisuje
ga kao „neumornog istraživača u operativnoj sali koji nikad nije bio
zadovoljan postojećim tehnikama ili metodama, čak ni onima koje je sam
izumeo“. Dittrich nam predočava teško neznanje, aroganciju i strast koji
su navodili njegovog dedu i druge neurohirurge da obavljaju operacije
posle kojih su pacijenti često ostajali dementni. Oni su imali
inovatorski poriv – želju za uvođenjem novih, neisprobanih,
eksperimentalnih procedura – i nisu ih brinule štetne posledice.
Dittrich objašnjava kako je slučaj H.M. pokazao put ka boljem
razumevanju nekih najzagonetnijih aspekata funkcionisanja našeg mozga i
prirode našeg svesnog ponašanja. Posle operacije, kaže on, H. M. nije
osećao zadovoljstvo i bol. Kada je bio izložen visokim temperaturama iz
dolorimetra (aparata za merenje bola), koje izazivaju prilično jak bol
kod normalnih subjekata „Henry je mirno sedeo… čak i kad je njegova koža
počela da gori i crveni“. Izgubio je „sposobnost za želju: tokom 6
decenija između operacije i smrti nikada nije imao devojku ili momka,
nikada nije upražnjavao seks ili masturbirao“. Njegova neosetljivost i
ravnodušnost prema zadovoljstvu i bolu je izgleda ključna za razumevanje
njegovog gubitka pamćenja. Naime, sva naša sećanja su subjektivna. Moja
sećanja su povezana sa mnom, sećanja mog prijatelja ili prijateljice su
povezana s njim ili njom, i tako dalje. Gubitak zadovoljstva i bola je
gubitak subjektivnosti, sposobnosti da se povežemo s predmetima, osobama
i samim sobom – i upravo tu sposobnost je H. M. izgubio kada mu je
Dittrichov deda uklonio hipokampus.
Dittrichova knjiga se završava intervjuom sa Suzannom Corkin,
profesorkom psihologije na MTI-u. Ona je gotovo 50 godina proučavala H.
M-a i sa svojom mentorkom Brendom Milner napisala više važnih radova o
ulozi hipokampusa u nastajanju dugoročnih sećanja. One su pokazale da H.
M. više nije mogao da formira sećanja na prostor i vreme, kao ni da
stiče opšte znanje o svetu. Od 60-ih godina prošlog veka naovamo njihov
rad je bio temelj razumevanja pamćenja i funkcije hipokampusa. Kada je
Dittrich intervjuisao Suzanne Corkin 2015, postavio joj je pitanje šta
će uraditi sa svojim beleškama o H. M-u:
„Dittrich: Nameravate li da predate istoriju njegovog slučaja u arhivu?
Corkin: Ne dosije, ali ću predmete koji su ostali za njim predati našem odseku. Biće izloženi na trećem spratu…
Dittrich: U redu. A šta će se desiti s dosijeima?
Ćutala je nekoliko sekundi.
Corkin: Uništeni su.
Dittrich: Uništeni? Zašto su uništeni?
Corkin: Zato što ih niko neće gledati.
Dittrich: Zaista? Ne mogu da verujem da su uništeni dosijei o najvažnijem subjektu istraživanja u istoriji. Zašto ste to uradili?
Corkin: Pa ne možete da uzmete jedan test, urađen jednog dana, i da na osnovu toga donosite zaključke.“
Mnogi čitaoci će biti šokirani otkrićem da su beleške Suzanne Corkin
uništene. (Da li se to zaista dogodilo? Godine 2016. MIT je odgovorio
Dittrichu otvorenim pismom u kome tvrdi da ništa nije zaista uništeno,
na šta im je Dittrich poslao snimak svog intervjua sa Suzanne Corkin u
kome ona tvrdi suprotno.) Ali čak i da su preživeli, dosijei ne bi mnogo
otkrili o dubljem značenju slučaja H. M, koji je postao značajan tek
zahvaljujući novim neurobiološkim istraživanjima.
***
Novije studije o tome kako mozak organizuje prostor i određuje kako
ćemo razumevati svoju okolinu pokazale su da uloga hipokampusa nije samo
pretvaranje kratkoročnih sećanja u dugoročna. Na primer, osećaji,
mišljenja i opažaji H. M-a posle operacije nisu imali nikakav
kontinuitet. „Svaki dan je za sebe“, navela je S. Corkin njegove reči.
Dittrich je ovako sumirao transkripte H. M-ovih intervjua:
„Najupečatljiviji su bili oni retki trenuci kad je H. M. pokušavao da objasni kako je biti on…
U tome nikada nije sasvim uspeo jer mu njegova amnezija nije dopuštala
da se usredsredi na neku ideju dovoljno dugo da bi je izložio. Činilo bi
se da je na ivici otkrića, konačnog iskaza, a onda bi njegova misao
skrenula s koloseka i sve bi započeo iz početka.“
Ta i druga zapažanja naučnika koji su proučavali H. M-a slažu se s
novijim nalazom da je, kao što su to rekli neuronaučnici Marc W. Howard i
Howard Eichenbaum, „jedna od funkcija hipokampusa omogućavanje učenja
veza između raznih nadražaja koji se doživljavaju u okruženju“. Rad
Eichenbauma i drugih doneo nam je ne samo novi pogled na ulogu
hipokampusa, već i novo razumevanje prirode pamćenja. Postalo je jasno
da ljudsko i životinjsko pamćenje počiva na sposobnosti hipokampusa da
uspostavi veze između pojedinca i njegovog okruženja.
Istraživanja naučnika koji se bave mozgom, među ostalima Eichenbauma i
Johna O’Keefea, pokazala su da je hipokampus sačinjen od ćelija s
raznim vrstama funkcija. Najvažnije su ćelije za „mesto“ (to otkriće je
O’Kefeeu donelo Nobelovu nagradu), koje odgovaraju na položaj životinje u
prostoru električnim pražnjenjima nazvanim potencijali za akciju, a ovi
stvaraju mentalne mape okruženja. Te mape imaju različite razmere, kao
što ih, na primer, imaju mapa celog grada i mapa jedne ulice. „Ćelije za
mesto“, napisali su Howard i Eichenbaum 2015, „očigledno ne kodiraju
samo mesto, već prostorni odnos povezan sa datim orijentirom ili nizom
orijentira.“
Postoji mnogo dokaza da nam aktivnosti hipokampalnih neurona pomažu i
da uspostavimo odnos prema mnogim drugim vrstama nadražaja, kako onima
koji nam dolaze iz okruženja tako i unutrašnjim: zvucima, mirisima,
bolu, zadovoljstvu i strahu. Howard i Eichenbaum su pretpostavili da je
„prostorna mapa u hipokampusu poseban slučaj opštije funkcije
predstavljanja odnosa… i prostornih i neprostornih [nadražaja]. U svakom
slučaju neuroni su sposobni da prenesu dati odnos u našu svest“.
Hipokampus uređuje i vremenske nadražaje (između ostalog, trenutak kad
se nešto dogodilo) i sekvencijalne nadražaje (koji ukazuju na redosled u
nizu događaja). Hipokampus prima i objedinjuje i mnoge druge vrste
informacija da bi stvarao multisenzorne odnose – a upravo oni čine
pamćenje.2
Ali kako su ti odnosi uključeni u pamćenje drugih vrsta
informacija, koje naizgled nemaju nikakve veze sa specifičnim događajima
ili našim okruženjem, kao što su nasumični nizovi reči i brojeva?
Pogledajmo, na primer, šta kaže Alexsander Luria u svojoj knjizi Um mnemoničara
(The Mind of a Mnemonist, 1968) o pacijentu S. koji je mogao „da
zapamti numeričke tabele ispisane na tabli. S. bi proučio građu na
tabli, zatvorio oči, zatim ih ponovo na tren otvorio… i… reprodukovao
jedan niz.“
Na koji način je ta sposobnost pamćenja nasumičnih reči i brojeva,
čak i tokom više godina, povezana sa onim što su naučnici nedavno
otkrili kao funkciju hipokampusa, a što očigledno ima ključni značaj za
našu sposobnost pamćenja? Lurija opisuje kako mnemoničar pamti. On nikad
ne pamti proizvoljne spiskove reči ili brojeva a da najpre ne uspostavi
određenu situaciju – odnos – u kom je čuo spiskove:
„Eksperimenti pokazuju da mnemoničar bez teškoća može da reprodukuje
bilo koji dugački niz reči, čak i ako mu je taj niz pokazan pre nedelju
dana, mesec dana, godinu dana, pa čak i više godina… Za vreme testiranja
S. je sedeo zatvorenih očiju, pauzirao, i onda komentarisao: „… Sedeli
ste za stolom, a ja u stolici za ljuljanje… Imali ste na sebi sivo odelo
i ovako ste gledali u mene… Sad mogu da vas vidim kako govorite…““
Drugim rečima, mnemoničar pristupa odštampanim rečima (to jest, seća
ih se) samo tako što se seća situacije u kojoj su one prvi put
„utisnute“ u njegovo pamćenje. Kad se seti te situacije, S. ima tehniku
koja mu omogućuje da zapamti proizvoljni niz brojeva, reči ili i jednog i
drugog. Kad mu se pokaže dug niz reči koje treba da zapamti,
mnemoničar, kaže Lurija, „nađe neki način da rasporedi te svoje slike u
mentalnu kolonu ili sekvencu. Najčešće ih – ta navika je opstala tokom
celog njegovog života – „rasporedi“ duž nekakvog puta ili ulice koje je
vizuelizovao u svojoj svesti. Nekad je to bila ulica u njegovom rodnom
gradu, zajedno sa dvorištem ispred kuće u kojoj je živeo kao dete, koga
se veoma živo sećao. S druge strane, mogao je da vizuelno predstavi
odabranu ulicu u Moskvi. Često bi u mislima šetao tom ulicom….
napredujući polako i „raspoređujući“ svoje slike [prizvane rečima] po
kućama, kapijama i izlozima prodavnica.“
U Lurijinoj knjizi nema nijednog primera koji bi ukazivao na to da
mnemoničar može da zapamti neki niz bez uspostavljanja određene
situacije. Možemo da kažemo da sećanja počivaju na situaciji koje je
pojedinac svestan ili nije svestan.
***
Ta mnemonička tehnika je poznata još od starih Grka. Ciceron nam kaže
da je aristokrata Skopas priredio gozbu na kojoj je pesnik Simonid
izrecitovao pesmu u čast svog domaćina koja je sadržala „odlomak u slavu
Kastora i Poluksa“.3
Zatim mu je preneta poruka da ga napolju čekaju dva mladića, ali ih on
nije zatekao ispred kuće. Za vreme njegovog odsustva gozbena dvorana se
srušila i svi gosti su poginuli. Leševi su bili ispremeštani i nisu se
mogli identifikovati. Simonid se setio mesta na kom je sedeo svako od
gostiju i tako su uspeli da utvrde ko je ko.
Simonid je poznat kao izumitelj veštine pamćenja. Zanimljivo je da
veština koju je on otkrio funkcioniše slično načinu na koji hipokampus
stvara ljudsko i životinjsko sećanje pomoću ćelija koje mapiraju položaj
u prostoru, stvaraju vremenske oznake ili dešifruju nizove događaja.
Činjenica da su sva naša sećanja subjektivna, da su nastala sa
stanovišta pojedinca koji ih pamti, ključna je za nastanak sećanja u
mozgu. Imamo osećanje jastva zato što imamo osećaj svog tela koje sadrži
to jastvo. Osnova naše subjektivnosti je naša „slika tela“, koherentna,
veoma dinamična (jer se neprestano menja s našim pokretima),
trodimenzionalna predstava tela u mozgu. Ta slika tela je apstrakcija
koju stvara mozak od naših pokreta i senzornih odgovora izazvanih tim
pokretima – na primer, uzimanjem jabuke levom rukom. „Koherentnost
svesti u prostoru i vremenu povezana je sa doživljajem tela posredstvom
slike tela“, pisao je John Searle za New York Review of Books 1995. godine. „Bez pamćenja nema koherentne svesti.“4
Budući da naša subjektivnost zavisi od naše slike tela, ako se
naša slika tela promeni iz neuroloških razloga, menjaju se i naša
sećanja. Pošto je teško povredio nogu na jednoj planini u Norveškoj,
Oliver Sacks opisuje pojavu poznatu pod imenom „otuđeni ud“ u svojoj
knjizi Noga na kojoj stojim (A Leg to Stand On,1984): „Noga je
nestala i sa sobom odnela svoje „mesto“. Izgledalo je da je ona
nepovratno nestala… Da li je sećanje moglo da pomogne tu gde gledanje u
budućnost nije? Ne! Noga je nestala i sa sobom odnela „prošlost“! Više
nisam mogao da se setim da sam imao nogu. Nisam mogao da se setim kako
sam ikada hodao i kako sam se peo.“
Od 19. veka je poznato da mozak stvara „mape“ tela u korteksu.
Postoji kortikalna mapa osećaja (senzorna mapa) i kortikalna mapa
kretanja (motorička mapa). U senzornoj kortikalnoj mapi (poznatoj i kao
senzorni homunkulus) oblast u mozgu koja se aktivira, na primer
dodirivanjem šake, prstiju i mišice – kortikalna oblast koja
„predstavlja“ senzacije stvorene kuglicom vate koja se kreće od vrha
prstiju do mišice – nalazi se u susedstvu predstave lica.
Suprotnost „otuđenom udu“ je „fantomski“ ud – kad amputirana osoba
oseća da su noga ili ruka koje su odstranjene u hirurškoj sali još
povezane s telom. Fantomski ud može biti veoma bolan. Kada se dodirnu
tačke udaljene od reza, na primer lice, amputirana osoba paradoksalno
oseća fantomski ud. Zanimljivo je da i sećanja koja su se odnosila na
stvarni ud mogu biti povezana sa fantomskim. Osoba čak može osetiti
burmu ili narukvicu na fantomskoj ruci; kad se poveća vlaga u vazduhu,
fantomska noga ili ruka mogu doživljavati reumatski bol. Fantomski ud
nije samo sećanje na izgubljenu ruku ili nogu, već obuhvata i iskustvo
amputiranog pacijenta povezano s tim udom.
***
Uzmimo primer čoveka čija se sećanja promene kad oslepi, kao što je teolog John Hull opisao u svojoj knjizi Dodirivanje kamena
(Touching the Rock, 1990). Hull je postepeno gubio vid između 20. i 40.
godine. Kada je oslepeo primetio je da se „povećava broj ljudi bez
lica… imam prilično jasnu sliku ljudi koje nisam sreo tokom prethodne
tri godine, ali slike ljudi koje srećem svakog dana postale su mutne.
Zašto se to događa?“ Hull sam odgovara na to pitanje:
„Kada su posredi ljudi koje svakodnevno srećem, moj odnos s njima se
nastavio i posle gubljenja vida, pa su moje misli o tim ljudima pune
novih događaja u našem odnosu. One delimično menjaju njihove portrete.
Kada je posredi neko koga veoma dobro poznajem, ali ga nisam video
nekoliko godina, nije se dogodilo ništa što bi došlo na mesto njegovog
portreta, i kada mislim o tim ljudima ja „vidim“ njihov lik.“
Hull zatim kaže da se osećao duboko potišten što gubi vizuelne
portrete svoje žene i dece. Njegova sećanja (kao i sva naša sećanja)
neprestano su se „ažurirala“. Mogao je jasno da „vidi“ ljude koje je
znao pre nego što je oslepeo, ali u međuvremenu s njima nije bio u
kontaktu. Ali sada kada je živeo u svetu bez novih slika, njegovo
pamćenje ljudi s kojima je redovno bio u dodiru ažuriralo se u
nevizuelnoj formi – kao zvuk njihovog glasa i osećaj dodira njihovih
ruku i lica. Kada oslepi, čovek gubi kontinuitet vizuelnog pamćenja.
Kada sećanja prvi put nastanu, ona su kratkoročna i nepostojana. Ali s
vremenom fizička predstava sećanja u mozgu – nastala sinaptičkim
kontaktima između neurona – postaje stabilnija. Taj proces se naziva
konsolidacija. Tako učvršćeno pamćenje postaje dugoročno. Mozak H. M-a
nije mogao da stvara dugoročna sećanja. Nova neurofiziološka
istraživanja pokazuju da su čak i dugoročna sećanja vrlo dinamična i da
se priroda tog traga menja svaki put kada mozak pokuša da aktivira
„memorijski trag“ – fizičku predstavu pamćenja u mozgu. Drugim rečima
sećanje se menja svaki put kad ga prizovemo. Ta promena se zove
rekonsolidacija. Zato što se memorijski trag menja, nikad dvaput ne
pamtimo istu stvar na isti način.
Proces rekonsolidacije, pokazali su naučnici, menja sećanja, to jest
menja se način na koji su ona predstavljena u sinaptičkom čvoru.
Promenljivost sećanja nije ništa novo. Novo je saznanje da se veze među
neuronima, koje po mišljenju mnogih naučnika imaju ključnu ulogu u
nastanku sećanja, menjaju svaki put kada mozak pokuša da prizove
informaciju koju one predstavljaju. Te promene su možda zaslužne za našu
sposobnost generalizacije. Kada se sećamo vožnje metroom, ne prizivamo
svako svoje putovanje zasebno, već vožnju metroom uopšte. Mozak
pojednostavljuje naše shvatanje sredine i naš odnos prema njoj.
Može izgledati da je pamćenje reprodukovanje slika, zvukova pa i
misli koji se skladište u mozgu na isti način kao što se informacije
skladište na kompakt disku, ali to shvatanje je suviše pojednostavljeno.
Kao što su Eichenbaum, O’Keefe i drugi pokazali, pamćenje je pre
uspostavljanje složenih veza među mnoštvom čulnih nadražaja sa
stanovišta pojedinca koji pamti, a te veze uspostavlja hipokampus. Kada
je Scoville odstranio njegov hipokampus, H. M. nije izgubio samo
sposobnost da pretvara kratkoročna sećanja u dugoročna, već i sposobnost
uspostavljanja takvih veza.
Naučnici, međutim, još ne razumeju načine na koje su promene u
sinaptičkim kontaktima među neuronima, ili promene u samim neuronima,
povezane s našim sećanjima, mislima i radnjama. Neurobiologija tek treba
da odredi fizičku prirodu dugotrajnih promena u neuronskim vezama koje
nastaju kada se stvaraju sećanja. Čak i najprostije sećanje povlači
ogroman broj takvih promena. Napredne tehnike posmatranja moždane
aktivnosti, kao što je fMRI, otkrivaju koje oblasti mozga se aktiviraju
kada se nečeg sećamo, ali rezolucija je isuviše niska da bismo
proučavali pojedinačne neurone, a pogotovo pojedinačne sinapse. Kao što
je Luke Dittrich dobro pokazao, veliki deo onoga što danas znamo o
pamćenju i dalje potiče od proučavanja nepopravljive štete nanesene H.
M-u.
Israel Rosenfield i Edward Ziff, The New York Review of Books, 17.08.2017.
Prevela Slavica Miletić
________________
- Principles of Neural Science, prir. Eric Kandel, James Schwartz i Thomas Jessell, četvrto izdanje, McGrow-Hill, 2000, str. 1244.
-
Promenljive
perspektive tako karakteristične za umetničku imaginaciju u 20. veku (u
muzici, vizuelnoj umetnosti i književnosti) verovatno su povezane s
hipokampalnom funkcijom. Na primer u knjizi Zadovoljstvo u igranju, zadovoljstvo u mišljenju
(Plaisir de jouer, plaisir de penser, 2016), Charles Rosen i Catherine
Temerson kažu da je Proust svog naratora nazvao Marcel i time „zamaglio
razliku između romana i autobiografije“, i da Alan Ayckbourn „u jednom
od svojih pozorišnih komada istovremeno stavlja na pozornicu dva
domaćinstva [koja ručaju tokom dva različita dana]… Na kraju svakog
ručka ista osoba je pokvašena (u jednoj sceni joj je bačena činija supe u
lice; u drugoj je došlo do kvara na vodoinstalacijama).“ - Vidi Francis A. Yates, The Art of Memory, Routledge, 1966, str. 11. i dalje.
- „The Mystery of Consciousness, Part II“, The New York Review, 16. novembar, 1995.