Bosnu i Hercegovinu odavno bije loš glas da smo podijeljeno društvo. Ali linije podjele u našoj zemlji ne idu samo po entitetskim granicama, već i po sred trpezarijskog stola za kojim sjedimo sa članovima uže porodice.
Do prije svega par mjeseci bili smo spremni odreći se i najbliže familije zbog neslaganja oko toga treba li se vakcinisati protiv koronavirusa.
Donedavno smo se i sa najboljim prijateljem znali žestoko posvađati oko migrantskog pitanja, a sada su i dugogodišnja kumstva poljuljana zbog rusko-ukrajinskog rata.
Prije svega toga, naravno, imali smo naš autohtoni nacionalizam, koji je još uvijek spreman povod za žučne rasprave u užem i širem krugu poznanika.
U svakom slučaju, ne nedostaje nam tema oko kojih smo spremni verbalno se obračunati sa neistomišljenicima i još čvršće zauzeti nepomirljive pozicije.
Ali, ako je za utjehu, nismo ni jedini, ni najgori po pitanju kulture dijaloga.
Cijeli svijet se suočava sa radikalizijom stavova i polarizacijom društva oko gorućih političkih, ekoloških, ljudskopravaških i drugih tema. Sve je manje tolerancije za drugačije mišljenje i kvalitetnog dijaloga u kojem se argumentovano brani svoje i uvažava tuđe stajalište. O konstruktivnom razgovoru, koji bi za cilj imao postizanje kompromisa na sveopšte dobro, možemo samo sanjati.
Kako onda razgovarati o osjetljivim temama bez dizanja tenzija i hvatanja za vratove?
Prije svega treba uvijek imati na umu svrhu razmjene mišljenja sa drugim ljudima. Ako vam je zaista stalo do nekog višeg cilja, kao što je stvaranje boljeg društva, onda bi i cilj komunikacije trebalo da bude međusobno razumijevanje, približavanje stavova i postizanje sporazuma.
Kada se svađamo sa nekim ko se ne slaže sa nama, naš glavni cilj je da natjeramo sagovornika da promijeni mišljenje. Ali to rijetko kome polazi za rukom, a mi u žaru borbe najčešće i zaboravimo svrhu rasprave i svađamo se sa nekim samo da bismo se svađali. Vjerovatno bismo se šokirali da nekog zaista uspijemo navesti da se predomisli.
Istraživanja pokazuju da je promjena stavova, a naročito promjena uvjerenja koja su snažno povezana s identitetom ljudi, izuzetno teška. Verbalni okršaji u vezi sa osjetljivim pitanjima tako mogu pružiti tek kratkoročno zadovoljstvo učesnicima, poslužiti im kao izduvni ventil, ali šanse da će uticati jedni na druge veoma su male, jer napadi samo tjeraju protivnike da kopaju dublje.
Ako zaista želite da promijenite nečije mišljenje, potrebna vam je nova strategija, tvrdi profesor sa Harvarda Arthur Brooks, koji savjetuje:
“Prestanite koristiti svoje vrijednosti kao oružje i počnite ih nuditi kao dar!”
U svom tekstu “Nježniji, bolji načini da promijenite nečije mišljenje”, on kaže: “Oružje je ružna stvar, napravljena da zastraši i prisili, a dar je nešto za šta vjerujemo da je dobro za primatelja, koji bi ga, nadamo se, mogao dobrovoljno i sa zahvalnošću prihvatiti. To zahtijeva da ga uručimo s ljubavlju, a ne uvredama i mržnjom”.
Profesor Brooks predlaže nježniji način da promijenite mišljenje svog sagovornika, koji se sastoji iz tri koraka:
1. Nemojte odbacivati druge zbog njihovih stavova.
Kada se ljudi osjećaju isključenima iz zajednice, mogu postati neprijateljski raspoloženi prema toj zajednici. Ljudi koji se nasilno obrušavaju na svoje zajednice obično su pretrpjeli odbacivanje od strane društva. Ali čak i u manje dramatičnim slučajevima, ljudi osjete kada nisu dobrodošli ili prihvaćeni. Potrudite se da prihvatite one koji se s vama ne slažu kao vrijedne poštovanja i pažnje. Ne postoje “oni”, samo “mi”. Dovedite ih u svoj krug kako biste čuli njihove stavove, naravno, sve dok oni nisu nasilni.
2. Ne shvatajte odbijanje lično.
Budući da svi uspostavljamo svoje identitete, djelimično, oko svojih vrijednosti, kada neko odbaci vaša uvjerenja, možete se osjećati kao da odbacuje vas. Ali kao što vi niste svoj auto ili kuća, niste ni vaša uvjerenja. Osim ako vam neko kaže: “Mrzim te zbog tvojih stavova”, odbijanje ne treba da vas lično pogađa. Prvi korak služi da sebi dokažete da možete voljeti nekoga s kim se ne slažete; a ovaj korak znači da shvatate da i oni mogu voljeti vas.
3. Više slušajte, manje pričajte.
Prema naučnim istraživanjima, ako želite da promijenite nečije mišljenje, slušanje je moćnije od govora. Empatično slušanje je, naravno, čin velikodušnosti – dar, moglo bi se reći. Ako vas neko verbalno zlostavlja, najbolje je da se uopšte ne uključujete u raspravu. Ali kad je to moguće, slušanje i postavljanje pitanja gotovo uvijek ima bolji efekat od jednosmjerne komunikacije.
Ako pokažete drugima da možete biti velikodušni prema njima bez obzira na vrijednosti koje oni gaje, to može doprinijetii slabljenju njihove privrženosti vlastitim uvjerenjima i time povećati vjerovatnoću da će razmotriti vaše stajalište. Ali da bi vaše vrijednosti zaista bile dar, prvo morate oslabiti privrženost vlastitim uvjerenjima.
Ovo je argument pokojnog budističkog učitelja Thich Nhat Hanha, koji je smatrao da bismo svi trebali obećati sami sebi: “Ja ću njegovati otvorenost, nediskriminaciju i nevezanost za stavove kako bih transformisao nasilje, fanatizam i dogmatizam u sebi i u svijetu.”
Teško je dati takvo obećanje, i najbolji među nama se bore sami sa sobom. Ali ako ste zaista dobronamjerni, onda ne smijete postati žrtva vlastite umišljenosti i morate biti otvoreniji i velikodušniji da biste služili višem cilju: stvaranju boljeg svijeta.