Kako živimo i dokle smo stigli možda će najbolje ilustrovati jedan oglas u kojem građanin navodi da prodaje svoj glas. Cijena – povoljna reklo bi se – 200KM. Pa političari izvolite u kupovinu prije nedeljnih izbora. Možda baš taj glas presudi, nikad se ne zna.
Da li je ovaj građanin malo originalniji od drugih ili dovoljno hrabar pa je svoj glas tako otvoreno stavio na prodaju? Čini se da se u ovoj zemlji apsurda glasovi već odavno prodaju ili kupuju. Glas se kupuje metrima asfalta, novim objektima – bazeni, sportske dvorane, učionice, vodovodi, rijetko kada neka fabrika, kilogramima pečenja, koncertima “estradnih umjetnika” … Građani svoje pravo da biraju i odlučuju ko će biti njihov predstavnik u vlasti mijenjaju za dobar ručak pod šatorom i “još bolji muzički program”. Političari u maniru iskusnih igrača svi do jednog znaju da gladnom i napaćenom narodu samo treba ponuditi hljeba i igara. Siti i veseli bar na trenutak će zaboraviti sve muke koje ih more. Čašu treba dolijevati i tanjir puniti dok izbori ne prođu, a onda sve po starom. Građani će pritisnuti problemima čekati sljedeću gozbu, odnosno predizbornu kampanju.
Apsurdno je to što se kod nas vjeruje da se treba glasati za onu stranku i političara koji su u selo doveli asfalt, otvorili bazen u septembru ili odvrnuli česmu iz koje će voda teći do izbora. Onda će se zavrnuti do narednih izbora, pa će se iz početka ponoviti postupak. S obzirom da je od kraja rata do danas bilo dosta izbora, u nekim opštinama sve teže biva pronaći neku kozju stazu kojoj treba svjež izborni asfalt, političari su primorani da crvenu vrpcu pomjere sa seoskih puteva. Ali radna mjesta rijetko otvaraju, ona su uglavnom samo u obećanjima.
Pitamo se kada će doći vrijeme da građani shvate da izgradnja putne mreže, rasvjete, vodovoda, kanalizacije i druge infrastrukture jeste obaveza vlasti, a ne njihova dobra volja koja posebno biva vidljiva par mjeseci pred izbore. Pitamo se kako očekivati napredak u zemlji u kojoj se glas prodaje za 200 KM. Tražimo razloge da dalje ne popravljamo onu statistiku koja pokazuje da je Bosnu i Hercegovinu od Dejtona naovamo napustilo preko 100.000 mladih.
Preko grane mahom odlaze oni koji su završili fakultet. U tome smo toliko dobri – nalazimo se na visokom petom mjestu. Kažu da su ispred nas samo Srbija i par afričkih zemalja. Teško je ovim ljudima zamjeriti bilo šta, jer realno i među onima koji su ostali teško je naći nekog ko bar nekad nije došao u iskušenje da iz inostranstva pošalje rezglednicu “svojima u Bosnu”.
Oni koji su ostali ovdje krajnje je vrijeme da shvate da glas ne treba da prodaju za ručak, asfalt, pa ni 200 KM. Krajnje je vrijeme da shvate da treba da glasaju za program. Teško je ali treba pokušati pronaći bar nešto u moru političkih obećanja. Teško je povjerovati da će odmah nakon izbora neke stvari radikalno da se mijenjaju, ali je neophodno bar započeti promjene. Izlazak na izbore dobar je početak. Zašto izbor prepustiti nekolicini koja od vlasti ima koristi. Ko glasa možda nešto i dobije, a ko ne glasa taj sigurno ne dobija ništa, pa ni 200 KM.
Tekst preuzet sa web stranice Udruženja Oštra nula iz Banjaluke