Laganim korakom prolazim glavnom gradskom ulicom i brojim – jedna, dvije, tri… kutije za skupljanje pomoći za liječenje. Na jednoj djevojčica od par godina, na druge dvije malo stariji momak i djevojka. U novčaniku jedva par maraka, ostalo puno mjeseca nakon plate, a mene uhvati neka jeza. Kome dati – kako i koga odabrati? Na osnovu čega?
Gledam oko sebe i mislim o tome da li umišljam ili zaista na licima prolaznika vidim istu dilemu? I neku vrstu stida onih koji nemaju i ne mogu ubaciti u te kutije po nekoliko maraka. Onda podignem glavu i ugledam ogromni plakat na zgradi – čitava ekipa pobjedničke stranke na čelu sa načelnikom. Taman okrenuti prema tom našem Kamenitom mostu na kojem se najčešće skuplja pomoć za bolesne.
“Kad bi bar vi zaista stajali gore i stvarno gledali ovu tugu i jad…”, prođe mi kroz glavu i stresoh se. A onda pomislih koliko li košta taj ogromni pano kad ni dva mjeseca nakon izbora njihovi plakati nisu skinuti. Očito previše kad nijedna banka ili neka druga firma nije do sada zakupila istu lokaciju. I koliko košta jedan život? Koliko košta briga, bol, nerviranje, svaka prolivena suza roditelja zbog djece?
Godinama već traje borba za život mnogih mladih ljudi. Kad god vidim tako neki apel sjetim se situacija kad me boli glava ili sam prehlađena pa mi nije ni do čega. I sledim se kad pokušam zamisliti kako je kad si ozbiljno bolestan i kad se trebaš boriti za život. I onda u toj borbi koja je sama po sebi teška zavisiš od novca. Od previše novca. I zavisiš od dobre volje tvojih prijatelja i porodice koji se organizuju da ti pomognu skupiti novac da dobiješ šansu.
A koliko ih ne dobije šansu, pitam se…
Jeza me hvata od još jedne stvari. Apeli koje gledamo oko sebe su za djecu i mlade. Pomisli čovjek da su stariji zdravi, da oni ne obolijevaju. Sve dok ne pogleda po banderama i ugleda smrtovnice. Previše ih je.
Okruženi ogromnom količinom bola pomažemo koliko i kako možemo. Dajemo kad imamo onima čija nas priča dotakne dok su novčanici puni. Kad se isprazne onda dijelimo apele po društvenim mrežama nadajući se da će doprijeti do onih koji nisu još sve potrošili, pravimo kolačiće i stojimo na ulicama pored kutija za pomoć, ignorišući kišu ili snijeg. I nadamo se da ćemo nekad živjeti u svijetu u kojem će svi imati šansu da se bore sa tim zlom koji se zove bolest, ako se desi.
Bolest je dovoljno teška i strašna i kad nisu pare presudne za pobjedu nad njom…
Vjerovatno svako od vas uvijek ima nekog čiju borbu posebno prati i kome se malo više trudi pomoći u ovakvim situacijama. Ovih dana moje misli i želje za ozdravljenje su uz Nervesu Ejupović. Zašto baš uz nju? Zato što je, iako se nismo uživo upoznale, na neki način smatram prijateljicom. Virtuelnom za sada, a iskreno se nadam da ćemo se upoznati i uživo.
Nervesu sam pratila na Twitteru puno prije nego što sam znala kako tešku bitku bije – bitku za vlastiti život. Prvi put kad sam čula za njenu priču kroz glavu mi je prošlo pitanje “Da li sam se možda nekad žalila na nešto u životu? Kako li sam joj izgledala u tom momentu?”
Jer, sve što je mene ikad u životu moglo mučiti i što me mučilo je nula u poređenju sa njenom borbom. A ona se bori već drugi put.
U jednom svom tvitu je sama rekla “A nekad sam se brinula zbog ispita…”
I možda vama zvuči glupo, ali je upravo ta njena rečenica nešto što je meni u glavi kad god mi je teško. Tačnije, kad pomislim da mi je teško ona mi prođe kroz glavu i sama sebi kažem “Hajde, Hana, ne glupiraj se. Kakvo život zna biti zlopamtilo još će se potruditi da ti pokaže šta je teško! Ne izazivaj sudbinu!”
I nakon toga mi svaki problem izgleda kao mrva koju treba otpuhati.
Nervesa treba pomoć svih nas. Rak limfnih čvorova treba pobijediti po drugi put. I biće joj puno lakše ako u toj borbi novac ne bude predstavljao problem.
Njeni prijatelji su pokrenuli niz akcija za pomoć, a detaljne informacije o svemu se mogu naći na http://nervesa.info/ Osim toga, na Facebooku u grupi Pomozimo Nervesi da dobije bitku… možete pratiti gdje se šta organizuje. Ja vas molim da, ako želite pomoći, samo sa ova dva mjesta pratite informacije, da ne bi bilo zloupotrebe (da, kod nas se, nažalost, i to dešava).
Na ovom YouTube kanalu možete takođe pogledati i videa u kojima njeni prijatelji apeluju za pomoć.
A ja se nadam da ćemo svi skupa sa Nervesom u nekom skorijem periodu organizovati jedan TwittUP u Sarajevu. Na taj ću vrlo rado doći.
Tekst preuzet sa bloga autorke