Pred grupom jevrejskih zatvorenica osjećala si se svemogućom.Stražarka izgladnjelim, iscrpljenim i očajnim Jevrejkamaobrijanih glava i praznih pogleda – kakva bijedna moć, majko!Helga ŠnajderIma od toga nekoliko godina, ušla sam u knjižaru Feltrineli (Feltrinelli) u italijanskom gradu Ferara (Ferrara) u kojem sam tada živjela, tražeći novo izdanje Selimovićevog „Derviša“ da poklonim jednom prijatelju. Pod slovom S me je privukla jedna knjiga na čijoj naslovnoj stranici je bila fotografija jednog dijela razrušenog Berlina 1945. godine, u kontrastu sa prekrasnim berlinskim nebom u sunčanom danu. Neizmjerno volim taj grad, jako sam vezana za njega (sad bi jedan prijatelj mrtav ozbiljan rekao da je to zato što sam u prošlom životu bila Bruno Walter) i moj unutarnji senzor reaguje odmah čim vidim nešto u vezi s njim.
Tako i ovaj put. Autorka knjige Helga Šnajder (Schneider), naslov „Il rogo di Berlino“ (recimo „Berlinska lomača“, knjiga još nije prevedena kod nas). Uzela sam u ruke, pročitala tekst na koricama i – kupila. Stigla kući i pročitala u jednom dahu. Došla sam do e-mail adrese autorke i stupila u kontakt s njom. Zajedničko smo na tom početku imale nešto što niko ne bi trebalo da iskusi (rat, naravno) i ogromnu ljubav prema Berlinu. Nije nam trebalo dugo da izgradimo čvrsto i toplo prijateljstvo.A priča? Film joj nije ravan. Helga Šnajder rođena je 1937. godine, u porodici austrijskog porijekla, u Šleskoj. Otac joj je bio slikar, pa se porodica ubrzo preselila u Berlin, kako bi on imao više mogućnosti za napredovanje. Očeva sestra je već bila u Berlinu, udata za jednog grofa. Tu se rodio i Helgin brat, Peter, kada je Helga imala oko dvije i po godine. Po izbijanju rata, otac biva mobilisan u Vermaht (Wermacht, njemačka regularna vojska) i raspoređen u protivvazdušnu odbranu. Godine 1941. majka odjednom pakuje kofere, ostavlja djecu i odlazi u nepoznatom pravcu. Dolazi baka iz Šleske i preuzima brigu o njima, poslije se sele kod tetke, a otprilike godinu dana nakon toga, otac se ponovo ženi i djeca prelaze kod maćehe.
Maćeha dječaka predstavlja kao svog sina, a Helgu šikanira na sve moguće načine, čak je u jednom trenutku šalje u ustanovu za „problematičnu“ djecu koja je bila pravi mali koncentracioni logor za najmlađe, sa neopisivim strahotama.Elem, uz sve dosad navedeno, dolazi i savezničko bombardovanje i mjeseci provedeni u podrumu, sa sve manje hrane. Kako bi djeca nešto prezalogajila, maćehina sestra koja je radila kao sekretarica nikog drugog no Jozefa Gebelsa (Josef Goebbels), Hitlerove desne ruke i ministra propagande u Trećem Rajhu, ubacuje ih u poseban propagandni program koji im, u grupi sa još nekoliko djece, omogućava da posjete Hitlerov bunker u Berlinu.
Kako je ostatku Berlina prijetilo bukvalno umiranje od gladi, a samo u bunkeru bilo hrane u izobilju, sva djeca su jela skoro do povraćanja. Predviđeno je bilo i da ih pozdravi Hitler, što se i desilo. Helga i Peter su postavljeni u prvi red, a to je značilo i rukovanje s Hitlerom. Helga će o toj posjeti bunkeru koja se desila u jesen 1944. godine napisati knjigu „Io, piccola ospite del Führer“ (Ja, mala Firerova gošća). Kad je izašao sjajni film Olivera Hiršbigela (Hirschbiegel) o Hitlerovim posljednjim danima u bunkeru u kojem je u ulozi Hitlera briljirao Bruno Ganc (Ganz), Helga je bila pozvana na RAI, kako bi dala svoje svjedočanstvo o boravku u tim prostorijama. Kraj rata dočekuje u podrumu, upadaju Rusi, siluju pred svima djevojku iz komšiluka koja se s majkom sklonila tu i koja od posljedica umire nedugo poslije toga. Otac se vraća s fronta, svi odlaze u Austriju (poslije rata je vršena tzv. repatrijacija, tj. vraćanje ljudi u zemlje iz kojih vode porijeklo). Maćeha Helgu i dalje šikanira, pored poprilično ravnodušnog oca, te Helga biva manje-više prisiljena da ode. Preko Salcburga, gdje je otišla na školovanje, odlazi u Beč, a odatle 1963. odlazi na turističko putovanje s prijateljicom u Italiju. U povratku iz Rima svraća u Bolonju gdje se upoznaje sa budućim mužem i ostaje da živi do dana današnjeg.
Kad je postala majka, dobija veoma jak poriv da pronađe svoju majku i, nakon dosta potrage, uspijeva da sazna da ta žena živi u Beču. Uzima za ruku petogodišnjeg sina i upućuje se u Beč, na adresu koju je dobila. Tamo joj je vrata otvorila žena koja joj je bila skoro identična i koja je poprilično hladno reagovala na ponovni susret. Helga nije znala ništa o tome gdje je njena majka bila sve te godine jer se o njoj u kući nije pričalo nikad. Sjele su u stan, majka je odmah počela da priča o sebi. Onda joj je palo na pamet da pozove Helgu pred ormar i kaže joj da bi trebalo da proba nešto, jer bi joj savršeno pristajalo. Iz ormara vadi – Vafen (Waffen) SS uniformu.
Želi da joj i dâ nešto. Traži od kćeri da skupi dlanove. Helga posluša, a majka otvori ladicu, iz nje zagrabi nešto i spusti u Helgine ruke. Narukvice, ogrlice, broševi... U sekundi Helga shvaća šta drži u ruci, te ispušta to u užasu na pod. Ubrzo uzima sina za ruku i skoro da bježi iz stana, nazad kući u Italiju.Helgina majka Traudi Šnajder 1941. godine ostavila je djecu da bi se dobrovoljno prijavila u Vafen SS. Poslana je na „obuku“ u logor Zahsenhauzen (Sachsenhausen) u blizini Berlina (otvoren 1936. za političke zatvorenike, a s „potrebama“ je proširio polje djelovanja), pa u ženski logor Ravensbrik (Ravensbrück) gdje je bila jedan od aktera eksperimenata nad zatvorenicama, da bi nakon odrađene obuke za buduće čuvare u logorima smrti prekomandovana u Aušvic-Birkenau (Auschwitz-Birkenau). U ovaj posljednji na „dužnost“ su išli samo oni „najbolji“. Zarobili su je saveznici i na jednom od sporednih suđenja u Nirnbergu osuđena je kao ratni zločinac na šest godina zatvora. „Odležala“ je tri. U bečkom ogranku Centra Simon Vizental (Simon Wiesenthal Zentrum) postoji dosije s njenim imenom.Helgi Šnajder trebalo je dosta vremena da uopšte pojmi saznanja do kojih je došla tako nepripremljena. Izlaz je našla u pisanju, svojim izborom na italijanskom jeziku. Iskalila se na papiru i 1995. godine, poznata italijanska izdavačka kuća Adelphi prihvaća rukopis već pomenute Berlinske lomače, koji pripovijeda njeno djetinjstvo u Berlinu i postaje književna senzacija u Italiji. Par godina kasnije, Helga prima pismo iz Beča, od jedne prijateljice Traudi Šnajder, u kojem ju dotična obavještava da je njena majka, koja je tad već bila u jednom staračkom domu, jako stara i da bi, ako Helga želi da je vidi prije no što ova umre, bilo dobro da što prije dođe. Nakon dugog vijećanja i mnogo neprospavanih noći, Helga ipak odlazi u Beč, prvi put nakon 1971. godine i strašnog šoka. Tamo nalazi ženu koja se gubi kad je riječ o svakodnevnim stvarima i o porodici, ali postaje izuzetno lucidna kad se spomenu Hitler i Treći Rajh. Tu Helga dolazi do serije užasnih saznanja (kao da prethodna nisu bila dovoljna), kao što je činjenica da su „aktivnosti“ njene majke u Aušvicu ponekad imale veze sa onima zloglasnog dr Jozefa Mengelea (Josef Mengele), te da si dotična gospođa nije mogla oprostiti što je rodila još jedno dijete, jer ju je trudnoća s Helginim bratom spriječila da bude desna ruka Adolfu Ajhmanu (Eichmann).
Taj mučni posljednji susret s majkom Helga je, nakon mnogo unutarnje borbe, uspjela da nekako apsorbuje i pretvori u knjigu pod nazivom „Lasciami andare, madre“ (Pusti me, majko, Adelphi 2001).Helga Šnajder na majku Traudi liči samo fizički. Mislim da ne postoji osoba koja više osuđuje nacizam i sve ono što on nosi sa sobom. Poziciju jednog Jevrejina u tom svemu je lako odrediti. Helga je, pak, u drugačijoj koži, te je samim tim i njena borba za sopstveni identitet išla drugim putem. Ono što je jasno svima koji pročitaju njene knjige, koji je čuju na televiziji, radiju, uživo, to je da je ova žena, kroz svu golgotu koju je prošla, uspjela da se izdigne iznad zločina koje je počinila njena majka i izgradi takav autoritet da njenu riječ više niko ne dovodi u pitanje. Za to je potrebna nevjerovatna snaga i volja da se napravi razlika između sebe i tog nekog, da se shvati da postupci tog nekog ne određuju i nas i da se gradimo kao ličnosti sopstvenim sredstvima. Helgi je to uspjelo na zadivljujući način, ne bez borbe i poteškoća (najviše sa okolinom punom predrasuda), ali je ipak uspjelo. I kao svi ljudi koji su svjesni važnosti nekih stvari, veliku pažnju posvećuje djeci jer smatra da nešto kao strahote rata, a iznad svega istrebljenje jednog naroda kakav god motiv iza toga da se krije i koji god narod da je u pitanju, ne bi smjelo nikad da se ponovi.
Bilo je više opcija, mogla je da ćuti i da nikad nikom ne kaže ko je bila njena majka, da živi povučeno dan za danom i nada se da se njena porodična istorija neće otkriti. Mogla je i da se brine za majčino „nasljeđe“, kao što to rade potomci nekih drugih ljudi koji nikad nisu doveli u pitanje postupke svojih roditelja, da veliča zločine ili da ih negira i pravi se da se nikad nisu desili. Mogla je, ali – nije.Helga Šnajder je pristala da za Buku dâ intervju koji će biti objavljen nakon ovog teksta. Njena priča je aktuelna, da aktuelnija ne može biti.
O Helgi Šnajder možete pročitati na http://www.helgaschneider.com/index.htm
